Kada čovjek s naših prostora čuje riječ Marjan, podsvijest ga može odvesti do brda koje se ponosno izdiglo iznad Splita i koje ga, zajedno s obroncima Mosora i Kozjaka,.kao čarobnu školjku, čuva od nevera i nepogoda.

Može ga podsjetiti i na pučku veselicu koja se u svečanim, polusvečanim, veselim i inim prilikama pjeva iz sveg glasa - „Marjane, Marjane, ća barjak ne viješ…“

Asocijacije na ovaj mediteranski biser i njegove napjeve drage su i blagougodne. Povod ne mora biti ni važan.

U ovoj priči riječ je o jednom drugom Marjanu, o jednom po mnogo čemu posebnom čovjeku. Kada se s regionalne ceste Mostar - Split, na širokobriješkoj izlaznici odvojite i pođete u smjeru juga, u predjele jednoga pitomog hercegovačkog mjesta, vidjet ćete da je i ono, mladim okolnim brdima i Šimićevom plavom skamenjenom vječnosti, zaštićeno od naleta jakih vjetrova i hercegovačkih vrućina.

Nekada, na brijegu iznad te poljane, postojao je zahumski grad Mokriskik, a u VII. stoljeću i ranokršćanska bazilika. U predvorju sarajevskog Muzeja ponosno stoji velebni stećak „Vitko“, nekadašnji „stanovnik“ ovoga drevnoga grada. U neka davna i minula vremena bilo je to urbano središte sa svojom upravom, utvrdom, bazilikom i stećcima - kamenim svjedocima burne povijesti. I etimologija riječi Mokro govori o neobičnom prostoru - prostoru s obiljem vode i svjetlosti, o jedinstvenoj oazi mirnog života.

I upravo tu, u postojbini svojih roditelja, u podnožju drevnoga zahumskog grada Mokriskika, barjake uspješne životne karijere razvio je moj sugovornik Marijan-Matun Kvesić, daroviti nogometaš Veleža i mlade reprezentacije, zamalo centarfor tada moćnoga zagrebačkog Dinama i nimalo slabijeg Sarajeva, mladi znanstvenik, uspješni direktor i ugledni čelnik i časnik Olimpijskog odbora Bosne i Hercegovine. Dok su naš domaćin, mladi Kvesić i legendarni fotograf Stojan-Stole Lasić „prebirali“ po delicijama poredanim na stolu dobrodošlice, započeo sam razgovor s Marijanom-Matunom Kvesićem, po mnogu čemu jedinstvenim čovjekom.

Gospodine Kvesiću, iza Vas su četiri desetljeća uspješne sportske, znanstvene, zapravo - životne karijere. Čitatelje našega lista silno će zanimati povijest ovog puta. Možete li reći - tko je prepoznao Vašu nogometnu darovitost kada ste postali prvotimac Veleža? Možete li se sjetiti nekih osoba iz Vaše generacije - tko je bio Vaš nogometni trener i Vaš nogometni uzor?

Preko nekada veoma popularnih turnira mostarskih mahala došao sam do pomlatka Veleža i „škole“ trenera Peke Dilberovića. Nedugo zatim i do Sule Repca, velikog trenera, a jednako tako i velikog nogometaša Veleža i splitskog Hajduka.

Brzo sam napredovao. Svatko je u mojoj generaciji imao uzor. Ja sam bio očaran igrama Milana Galića, napadača reprezentacije bivše države, pa mi je on bio i ostao nogometni uzor.

Utakmica sa zagrebačkim Dinamom zamalo nije preokrenula Vaš životni i sportski put. S nogometne scene odlazio je veliki Dražan Jerković, mnogi će reći centarfor svih centarfora. Europski Dinamo tražio je njegova nasljednika. Kronike bilježe da ste na toj utakmici izvanredno igrali, postigli pogodak i tako zapeli za oko zagrebačkom klubu. Ni Sarajevo nije sjedilo skrštenih ruku. I oni su željeli u svoje redove dovesti mladog i darovitog vođu napada.

U osnovnoj i srednjoj školi bio sam odličan učenik. Želio sam napredovati i upisati zagrebački Pravni fakultet. Moje želje podudarile su se s nastojanjima jednoga velikog kluba i to mi je imponiralo. Jednom prigodom pojačao sam Sarajevo, odigrao odličnu utakmicu pa su i oni iskazali interes za mojim angažmanom. U svemu je odlučio interes i želja matičnog kluba. Nikada se nisam pokajao niti požalio. S legendarnim Duškom Bajevićem, nekoliko godina starijim nogometašem, kao drugi centarfor predvodio sam napad Veleža. Od tih vremena traje naše kumstvo i izvanredno prijateljstvo. I Vi ste tome svjedok.

Usporedo sa sportskom karijerom, težili ste visokom, pa i najvišem akademskom obrazovanju. Kao izvanredan student i diplomirani pravnik, svoju znanstvenu karijeru započeli ste kao asistent na katedri građanskog prava. Istodobno, pohađali ste i poslijediplomski studij u Beogradu, u klasi znamenitog profesora Slobodana Perovića.

Klasični zdravstveni problemi zaustavili su moju nogometnu karijeru. Na Pravnom fakultetu diplomirao sam na vrijeme i odličnim uspjehom.

Opredijelio sam se za znanstveni rad, ali se ponovno u moj život „umiješao“ matični klub. Na poslijediplomskom studiju položio sam sve ispite, prihvatio poziv i tako posao direktor Veleža. U to vrijeme klub je trenirao Muhamed Mujić, jedan od najvećih, a za mnoge, bez dvojbe, najveći bosanskohercegovački nogometaš svih vremena i svih generacija. Njegova prisutnost bila je dodatni motiv da prihvatim mjesto direktora kluba.

Nekoliko godina iza toga kao Vaši najbolji suradnici bila su nezaobilazna sportska imena: Josip-Jole Musa, Duško Bajević i Enver Marić. Kako je funkcionirao taj četverolist zvijezda?

O ovim ljudima sve je napisano i sve se zna. Josip-Jole Musa bio je najveći predsjednik kluba. Duško kao trener i Mara kao sportski direktor poveli su Velež prema zvjezdanim visinama. S njima je bilo jednostavno i ugodno surađivati, družiti se i prijateljevati. Svi zajedno u klubu su ostavili neizbrisiv trag.

Možete li našim čitateljima reći - koji je Vaš najznačajniji uspjeh? Je li to osvajanje Kupa 1986. godine, vicešampionska titula, neki nastup na međunarodnoj nogometnoj sceni ili nešto treće?

U to vrijeme svi su govorili pisali da je naš tim igrao najljepši nogomet. Bila je to ekipa dostojna titule državnog prvaka, ali se to nije dogodilo. Ipak, osvojili smo Kup i u finalnoj utakmici pobijedili zagrebački Dinamo rezultatom 3:1. Naš protivnik bila je jaka, dobro organizirana i izvrsno vođena ekipa. Još uvijek prepričava se taj uspjeh i sjajna igra našeg centarfora Vahida Halilhodžića. Na međunarodnom planu imali smo izvanrednih nastupa, ali osvajanje Kupa je ipak najviši uspjeh kluba na čijemu sam čelu bio.

Izbor na mjesto predsjednika, a sada potpredsjednika Olimpijskog odbora naše zemlje predstavlja krunu Vaše sportske i životne karijere. Kako Odbor funkcionira i ima li izgleda da Sarajevo doživi olimpijsku reprizu? Može li on doprinijeti sređivanju narušenih prilika na našim sportskim terenima? Iza nas su nemili događaji iz Banje Luke, Mostara i Sarajeva.

Olimpijski odbor poduzima sve što je u njegovoj moći da održi kontinuitet sarajevskog olimpizma. Moramo biti svjesni da je rat učinio svoje, da je infrastruktura uništena i da je uz sva nastojanja nemoguće ponoviti ono što se već dogodilo na legendarnim olimpijskim igrama.

Mi ćemo se truditi i nadamo se uspjehu u organiziranju Zimske olimpijade mladih. Kada su u pitanju neredi na sportskim terenima, svi smo pozvani dati doprinos saniranju prilika na sportskim natjecanjima. Ipak, prije svih društvo je dužno reagirati pozitivnim zakonskim propisima primjerenim sankcijama i njihovom dosljednom provođenju.

Prije dvije godine sudjelovao sam u Vašem obiteljskom slavlju i evo još jedne prilike zahvaliti na pozivu. Ovdje, u vrtu Vaše prekrasne vikendice, priredili ste veličanstven doček jednoj mladoj princezi - Vašoj unuci Emmi, koja je s roditeljima došla iz Švedske.

Moja kći Vesna udala se i živi u Švedskoj. Dolazak unuke Emme, za moju obitelj bio je prava radost.

Pozvali smo rodbinu i prijatelje, i radost te večeri ne mogu zaboraviti. To malo stvorenje, ta mala zlatna djevojčica preporodila je našu obitelj i trajno nas vezala uz sebe. Supruga je otputovala u Švedsku da bi s njom provela nekoliko tjedana.

Dok šetamo Vašim vrtom, obuzima me osjećaj da se nalazimo u najljepšim predjelima Švicarske, talijanske Provanse, austrijskog Tirola, hrvatske Istre. Sve je na svome mjestu; svaka sadnica, svaki cvijet, svaki kamen. Ovdje vlada neobičan sklad i savršen red. Kako i u ovome uspijevate?

Kada nam se god ukaže prilika, iz Mostara pođemo u vikendicu i vrt, ovdje se odmorimo i predahnemo. I s našim prijateljima ovdje najradije dolazimo. Vrt je svijet za sebe. Svaka sadnica, svaki cvijet i travka zahtijevaju brigu tijekom cijele godine.

Ova kovanica prodaje se i za 35.000 eura. Imate li ju?