Dječak Milan Jungić (9) poginuo je pri padu s petog kata zgrade u banjalučkoj Ulici R. Krtalice broj 13, i to pred odlazak na spavanje, kada je pokušao dohvatiti svoju omiljenu dekicu koja je visjela na kuhinjskom prozoru. Budući da je nije mogao dohvatiti, popeo se na stolicu pa izgubio ravnotežu i zajedno s pokrivačem ispao kroz prozor s petog kata. Čuo se sablasni udarac o beton. U tragičnom trenutku, preksinoć iza 21 sat, nesretni dječak je u stanu bio s 15-godišnjim sestrom Slobodankom, koja mu je prethodno upalila glazbene spotove u dnevnom boravku. Dječak je sam otišao u kuhinju i spletom nesretnih okolnosti pao s dvadesetak metara visine.
- Čim je pred zgradom čula vrisku susjeda, Slobodanka je provirila kroz prozor i vidjela nepomično tijelo brata, inače dječaka s posebnim potrebama. Otada ne znamo kako da je utješimo. Užasna vijest me zatekla na putu, gdje sam bio zbog nadničarskog posla. Ne znam ni hoću li imati novca da iz mrtvačnice preuzmem tijelo djeteta...- jecajući kaže otac Dušan, koji je do prije pet godina radio u komunalnoj policiji i trenutačno se vodi kao nezaposleni invalid. Svih tih godina gotovo jedini izvor prihoda ove siromašne sedmeročlane obitelji je posao majke Milivojke. Ona je u kritično vrijeme čistila Administrativnu gradsku službu.
Najstariji sin Radovan, koji je od prije nekoliko dana počeo povremeno raditi, nakon posla je s društvom svratio u obližnji kafić. Prijatelj mu je rekao da hitno ide kući, a mnoštvo okupljenih stanara mu nije dalo vidjeti stravičan prizor.
- Nema riječi koje mogu opisati te tužne scene... Dolazak dva brata, Radoslava (19) i Ljubisava (18), sestre Nade (17) pa majke... Slomljeno su vrištali od bola i tuge. Nikom se ne ponovilo... - kaže suznih očiju jedna stanarka dodajući da sedmeročlana obitelj živi na rubu egzistencije u malom stančiću od 33 metra četvrona koji im je 2003. godine dodijelila Administrativna služba Banje Luke.
- Do 2005. godine radio sam u komunalnoj policiji, ali sada ne radim nigdje. Invalid sam od 1985. godine, imam 23 godine radnog staža, ali nemam mirovinu. Ne znam ni hoću li imati novca da iz mrtvačnice preuzmem tijelo djeteta... Djeca još idu u školu, a najstariji sin je nedavno počeo raditi i nadam se da će dobiti stalan posao..., očajno je nabrajao otac Duško.
