Moj posljednji susret s Ćirom bio je 20. 11. 2010. Subota rano ujutro. Bio je vedar i veseo, kao da ga već mjesecima ne muči onaj pred kojim su mnogi pokleknuli i izgubili bitku. Pričao je o kemoterapijama kao o nečemu što je samo na trenutak prekinulo njegove putešestvije po Hercegovini. Dok smo razgovarali, gubio je na trenutke dah, umarao se poslije gotovo svake riječi, ali se i posljednjim atomima snage borio govoriti o onome što je činilo njegov život, što mu je i u posljednjim trenucima davalo snage. Sada znam, kada ga više nema, da je on zapravo cijelo vrijeme živio sa svojim i u svojim fotografijama i da će tamo zauvijek ostati.

Fotografirao život

Na vječno prijateljstvo s fotoaparatom prisegnuo je još davne 1952. godine kada se dolaskom iz Konjica u Mostar, kao srednjoškolac, učlanjuje u Fotoklub “Salko Šestić”. Fotografski obrt završio je u mostarskom Fotocentru i već nakon tri godine vodi jednu od fotografskih radnji toga centra i vrlo brzo postaje fotograf Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Mostaru. Nedostatke tadašnje fotografske tehnike Ćiro je nadograđivao, kako upornim i vrijednim radom, tako i svojom ljubavlju. “Ja sam 70 posto svog fotografskog posla obavio bez auta”, rekao mi je to subotnje jutro Ćiro. “Ja sam u svom radnom vijeku toliko prepješačio da sam tri puta mogao obići zemaljsku kuglu. Ujutro bih uranio, aparat i filmove u ruksak, ruskak na rame i polako ode Ćiro u brda, u sela, na mjesta u kojima su objekti koje želim snimiti. A najdraže mi je bilo”, nastavio je pričati i dalje hvatajući zrak poslije svake rečenice, “snimati stare ljude, njihov rad i život, naročito na selima.” I uistinu, ako budete u prilici vidjeti Ćirine fotografije, ne mora vam nitko ništa o njima govoriti, svaka će ispričati svoju priču, upravo onakvu kakvom ju je Ćiro vidio. A ja neću nikada zaboraviti onu koju mi je pokazao kad smo snimali dokumentarac.

Majstor fotografije

Porušena zgrada, ostatak nesretnog rata, a na prozoru, na kojem već više od desetljeća nitko nije provirio, ljube se dva goluba. Eto to je Ćiro, on sve vidi drukčije. Nije iznenađenje što je još davne 1975. godine dobio zvanje majstora umjetničke fotografije i postao članom Udruženja umjetnika primijenjenih umjetnosti BiH i ondašnje Jugoslavije. Obišao je Ćiro cijelu Hercegovinu. “Lovio” motive i zaustavljao vrijeme. Kroz njegov objektiv prošle su slike dvaju proteklih ratova. Posljednji je posebno ostavio traga na Ćiru, jer rušile su se njegove „životne priče“ gotovo svakodnevno. A on bi u stankama borbenih djelovanja istrčao na ulicu i fotkao. To je možda bio jedini čovjek u Mostaru, Hercegovini koji je mogao nesmetano prijeći s jedne na drugu obalu u najžešćim ratnim sukobima. Jer Ćiro je jedan i nitko se nije usudio uskratiti nekome pravo da Ćiru ne smatra svojim. Fotkao je svaku porušenu zgradu, suzu, bol, tugu, ne krijući da je na svakoj urezao i svoju suzu, i bol i tugu. Nerijetko je svojim fotografijama pomagao u obnovi porušenih kulturno-povijesnih zdanja. Stara mostarska gradska jezgra, a posebice Stari most, koja svjedoči o petstoljetnoj vladavini turske civilizacije, obnovljena je - velikim dijelom zahvaljujući - upravo Ćiri. Arhitekti su u to vrijeme bili njegovi česti gosti. Kako sam imala čast prijateljevati s ovim velikim umjetnikom ogromna srca, punog ljubavi za sve što ga okružuje, i sama sam se uvjerila kako su arhitekti dolazili i tražili detalje Starog mosta, a Ćiro im je, s ponosom, iz svoje fototeke izvlačio svjetlopise, ne dopuštajući im ni jednoga trenutka da ga iznenade. Imao je snimljen svaki centimetar Starog mosta.

Golema ostavština

Riznicu svojih vrijednih fotografija iz svih kutaka Hercegovine Ćiro je čuvao u vjerno složenoj fototeci. Nisam mu htjela proturječiti ni tada, a ne želim ni sada, da niti jedno računalo, kako mi je on tada rekao, ne može tako brzo pronaći željenu fotografiju, razviti i izraditi, kako to može Ćiro u svojoj fototeci - za samo dvije minute. Tijekom vremena u njoj je broj negativa, fotografija i dijakolora prešao brojku od 250.000 primjeraka. Niti na jednoj nema photoshopa, a čine jednu od najvrjednijih zbirki te vrste na širem području Bosne i Hercegovine. U potrazi za fotografijama prirodnih, kulturnih i povijesnih vrijednosti hercegovačkih gradova, koji predstavljaju isječak jednog minulog vremena i već sada čine dio povijesti tih sredina, desetljećima su kulturnjaci dolazili u Ćirin atelje ne bi li tako završili povijesne, kulturne, turističke, znanstvene i druge radove i zbirke. Zbog kvalitete svojih radova i mnogobrojnih zanimljivih motiva, Ćiro je bio angažiran u velikom broju izdavačkih projekata poznate biblioteke “Kulturno naslijeđe BiH”. Bio je i suradnik većeg broja znanstveno-istraživačkih institucija, kao što su Akademija nauka i umjetnosti BiH, Zemaljski muzej BiH, Enciklopedija BiH, Institut Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta u Sarajevu, Umjetnička galerija Mostar i brojnih drugih. Ćirini radovi predstavljeni su gotovo na svim kontinentima, na 250 skupnih i 61 samostalnoj izložbi.

Zašto mi se čini, sada kada ga nema, da ga jesmo voljeli, ali nismo bili svjesni koliko je velik Ćiro i koliko je blago ostavio - svima nama, iza sebe. Plašim se da je i sam bio svjestan toga, jer mi je tijekom našeg posljednjeg susreta tog jutra rekao: “Jedina mi je želja da moji potomci sačuvaju ovu vrijednu fototeku i nastave mojim stopama.” Sada kada više nema Ćire, čvrsto vjerujem da im trebamo svi pomoći: i mi, obični građani, ali i grad, regija i država. Ćiro je to zaslužio. Jer on, danas, u nekoj nama nedokučivoj dimenziji, sigurno nije otišao počinuti, on je otišao dodirnuti i ovjekovječiti neke druge - nebeske ljepote.

Kinezima zatvorili gradilište velike tvornice. Radnici spavali bez madraca, više od 30 ljudi na jedan zahod…