Zbog slučaja uhićenja hrvatskog branitelja Tihomira Purde u BiH i najave mogućih novih sudskih procesa sudionicima Domovinskog rata u Srbiji, sudska priča o Ejupu Ganiću, bivšem članu Predsjedništva BIH koji je temelju optužbe za ratni zločin podignute u Srbiji i dostavljene Interpolu uhićen 1. ožujka 2010. u Londonu, i te kako je aktualna.
U Londonu je pokrenut proces izručenja pred Magistarskim sudom, a Večernji list ekskluzivno prvi posjeduje cijelu presudu britanskog, Westminsterskog suca Tima Workmana od 27. srpnja 2010. u kojoj je razotkriven stil koji u defamaciji svojih političkih protivnika provodi srbijansko pravosuđe. U presudi kojom se zahtjev za izručenje odbija i Ganić pušta iz zatvora sudac je temeljito obrazložio svoju odluku: „Nakon razmatranja svih relevatnih dokaza i činjenica iznesenih u sudskom postupku i davanja prilike Srbiji da dostavi dokaze koji bi opravdali uhićenje Ganića odlučio sam pustiti ga na slobodu“.
Srbija je optužila Ganića da je kao v. d. predsjednika Predsjedništva BiH, dok je Alija Izetbegović bio uhićen, 2. svibnja 1992. naredio napad na vojnu bolnicu, oficirski klub JNA i medicinska vozila te dan poslije i napad na kolonu vojnih vozila JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Kolonu su, naime, predvodili službeni automobili UNPROFOR-a, a jedan je prevozio Izetbegovića iz zatočeništva u zračnoj luci natrag u Ured Predsjedništva BiH. Na tom putu vozila JNA su odvojena i napadnuta te je stradalo 7 vojnika.
Prvi svjedok na sudu bio je Phillip Alcock, javni tužitelj BiH imenovan u svibnju 2002. na prijedlog visokog predstavnika za BiH. On je na temelju optužbe iz Srbije vrlo detaljno istražio cijeli slučaj i zaključio da Ganić „ne može ni na koji način biti odgovoran za ni jedan ratni zločin“ te da je „u interesu pravde da se osude zločini u Dobrovoljačkoj ulici ali još više je u interesu pravde da se osude stvarni počinitelji“. Zaključio je kako nema opravdanja za podizanje optužnice osim politički motiviranog postupka protiv visoko pozicioniranog bošnjačkog političara.
Christian Schwarz-Schilling, visoki predstavnik za BiH 2005.-2007., na sudu je rekao da je optužnica protiv Ganića isključivo politički motivirana u svrhu postizanja političkih ciljeva. Podsjetio je na izjavu premijera Republike Srpske Milorada Dodiga, koji je poručio „kako je došlo vrijeme da Ganić završi iza rešetaka“ te je naglasio da „sud za ratne zločine u Beogradu ne radi neovisno već po političkom diktatu pa je za dr. Ganića nemoguće tamo organizirati pravedno suđenje.“ Svjedočio je i Lord Ashdown koji je potvrdio stav Shwarz-Shillinga i ponovio da se radi o politčki montiranoj optužnici.
Haaški sud sedam je godina prije Ganićeva uhićenja u Londonu temeljito istražio taj predmet te je Tužiteljstvo 17. srpnja 2003. zaključilo da nema dokaza kako je Ganić počinio povredu međunarodnog humanitarnog prava te da stoga nema razloga za podizanje optužnice. Londonski sudac Workman u presudi je naglasio da odluka Haaškog tužiteljsva o nepodizanju optužnice ima posebnu težinu prilikom donošenja njegove konačne odluke u ovom procesu.
U uvodnom dijelu presude sudac Workman zaključuje da se radi o međunarodnom sukobu budući je BiH proglasila neovisnost 3. ožujka 1992. i da je priznata od EU 6. travnja 1992., pa su na snazi bila pravila Ženevske konvencije. Sud navodi da „ako je optuženi zaista naredio napad na vojnu bolnicu i medicinska vozila onda to predstavlja povredu Ženevske konvencije, a time i obvezu izručenja Srbiji dok naredba o napadu na vojni klub ne može predstavljati povredu Ženevske konvencije budući se radi o legitimnom vojnom cilju.“
Nadalje, sudac progovara i o političkom kontekstu procesa izručenja naglašavajući da je otvoren u vrijeme donošenja Srebreničke deklaracije. Naime, Srbija u tom razdoblju nastavlja s naporima za približavanje EU, a jedan od uvjeta je i donošenje Srebreničke deklaracije kao dokaz odmaka od Miloševićeve politike. Beograd je pod svaku cijenu pokušao izbjeći riječ genocid u Deklaraciji čemu se protive Bošnjaci. Bilo je jasno da ako Bošnjaci osude Deklaraciju onda ona neće imati željeni učinak. Turski veleposlanik u Beogradu posredovao je u dogovaranju Deklaracije te je dobio jamstva da će Srbija uz Deklaraciju povući zahtjev za izručenje Ganića. Međutim, Srbija je ipak uručila zahtjev za izručenje britanskom veleposlaniku u Beogradu da bi srbijanski ministar nakon toga izjavio kako je britanski veleposlanik krivo protumačio dokumente!? Nakon toga je predsjednik BiH pozvan da pozdravi Srebreničku deklaraciju, a Srbija će zauzvrat dostaviti usmenu suglasnost Britaniji o neizručenju Ganića Srbiji. Zanimljivo, čudi se sudac, i potvrđuje u presudi da usmeno priopćenje nikad nije stiglo u Britaniju.
U presudi sudac naglašava da Vlada Srbije nije dostavila nikakve nove dokaze koji nisu već obrađeni kod Haaškog tužiteljstva i tužitelja BiH, pa zaključuje da „inzistiranje Srbije na optužnici može biti iz dva razloga, zbog nestručnosti Suda za ratne zločine ili zbog želje za suđenjem temeljem političke, rasne i vjerske pripadnosti“. Prvu mogućnost odbacio je jer se tijekom postupka uvjerio u stručnost i kompentenciju srbijanskog Suda za ratne zločine, pa je u presudi zaključio da se radi o politički montiranoj optužnici te je donio odluku o puštanju Ganića na slobodu.
Pred sam kraj procesa o izručenju, kad se moglo naslutiti da će Magistarski sud odbiti zahtjev za izručenje Srbiji, predstavnik Suda za ratne zločine u Beogradu izjavio je na tiskovnoj konferenciji da Ganića traže zbog ispitivanja nakon čega bi se donijela odluka o eventualnoj optužbi. Međutim, sudac Workman zaključuje, očito poučen srpskom prevrtljivošću, da to za njega nema posebnog značenja te Ganića pušta na slobodu. Posljednjih smo dana svjedoci brojnih kontradiktornih izjava u Purdinu slučaju koje stižu iz Beograda, pa se demantiraju, te će biti zanimljivo pratiti je li Beograd naučio pravnu i političku lekciju iz Ganićeva slučaja.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
