Mnoge mlade osobe opredjeljuju se za volontiranje nakon fakulteta zbog preduvjeta koji time stječu za konkuriranje na posao. Brojne su i kritike na mali novčani iznos koji primaju volonteri. Ovoga puta donosimo posve drukčiji primjer iz Posavine. Mlada posavska studentica odvažila se rodnu Donju Mahalu pokraj Orašja zamijeniti s Ruandom i pomagati malim Afrikancima. Katarina je završnu godinu Glazbene akademije “zamrznula” i opredijelila se za volontiranje. Bez ikakve naknade u trajanju od čak pola godine sudjelovat će u humanoj misiji pomaganja jednoj maloj siromašnoj župi u Africi Kivumu.
Otac Vjeko
- Jednom kada stigneš u Afriku, teško je sve viđeno i doživljeno pretočiti u riječi. Kada čuju o siromašnim ljudima u nerazvijenim afričkim zemljama mnogi osjećaju sažaljenje, ali ubrzo nastave sa svojim životima i zaborave na Afriku i njene probleme. Moje iskustvo je bilo drukčije. U Posavini sam stalno razmišljala o tome kako je to doći u Afriku, upoznati te ljude, pomagati im. Prvi put mi je ta ideja pala na pamet kada je fra Ivica Perić, inače misionar u Ruandi i ravnatelj Srednjoškolskog centra ‘Otac Vjeko’, nazočio humanitarnoj večeri u Domaljevcu. Prikazao je kratak film i odmah sam znala, želim ići tamo. Naravno da je bilo i malo straha od nepoznatog kontinenta no, čim sam sletjela na afričko tlo, znala sam, moja odluka je prava. I evo tu sam na mjestu koje me oduševljava i kao glazbenicu. Malo tko ima privilegij buditi se uz cvrkut ptica, zvuk afričkih bubnjeva, pjesmu, kaže nam Katarina.
Posavska studentica je oduševljena gostoprimstvom. Ima samo riječi hvale za misionara fra Ivicu, ali, kaže, nije sve idilično. - Ruanda jeste zemlja tisuću brežuljaka i milijuna osmijeha, ali i milijardu problema. Strašan genocid u kojem je za manje od mjesec dana život izgubilo skoro milijun ljudi neminovno je ostavio traga, borba sa siromaštvom i nemogućnosti školovanja djeca. Moja je misija podučavati djecu u školi. Svako jutro nastava počinje s molitvom. Svi aktivno rade u školi, čiste je. Dio njih radi u školskom vrtu. To nisu vrtovi ispunjeni cvijećem, već je to povrtnjak koji učenici brižno održavaju jer ono što uberu, to će i ručati u školi, a većini to je jedini dnevni obrok - kaže Katarina. Kao glazbenica posebno je oduševljena afričkim urođenim glazbenim ritmom koja obiluje kompliciranim ritmovima i prelijepim melodijama. Ponosna je što je dobila priliku voditi jedan afrički zbor, a u kratkom vremenu su svladali zadane teme na engleskom. Oduševljena je misama koje traju i po tri sata i vjerujte, kaže nam mlada Katarina, nije niti malo dosadno jer većina vremena prođe u pjesmi i plesu.
Radost zbog papira i olovke
- Ogromna je razlika naše svakodnevice u kojoj se razbacujemo s hranom, kupujemo svaki mjesec novu odjeću, skupe kreme parfeme, šampone, putujemo po stranim zemljama, djeci darujemo najskuplje igračke. Afrikanci su sretni ako jedu triput u tjednu, svi su kratko ošišani jer nemaju novca da kupe bilo kakav šampon.
Djeca se ovdje igraju sa starim gumama, a krpene lopte su im najdraža igračka. Dok se kod nas djeca raduju novim mobitelima i uspoređuju čiji je bolji, ovdje je prava radost kada dijete dobije olovku ili bilježnicu. U cijeloj Ruandi ne postoji nijedna glazbena škola, a ovi učenici su željni znanja. Nije im teško ostati nakon cijelog dana boravka na suncu i razbijanja betona još sat vremena i učiti note. Ljudi koji žive ovdje, unatoč svim tragedijama koje proživljavaju, gubitak najmilijih u genocidu, siromaštvo, i dalje imaju osmijeh na licu. Spremni su pomoći i podijeliti s tobom i ono malo hrane što imaju, neke su od slika iz Ruande koje nam je približila Katarina.
