Više od tri četvrtine današnjih hrvatskih muškaraca potomci su starih Europljana koji su prije 13.000 do 20.000 godina preživjeli zadnje ledeno doba na nekoliko lokaliteta (u znanosti se označavaju kao utočišta) u Europi.
Posljednje znanstvene studije upozoravaju na činjenicu da je upravo jedno od tih utočišta, ako ne i najznačajnije, obuhvaćalo prostore današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Oko 45% današnjih hrvatskih muškaraca potječe upravo s toga lokaliteta. S druge strane, njih 30% povezuje se s precima koji su u više valova izravno ili neizravno, preko drugih regija Europe, došli iz tzv. Ukrajinskoga utočišta.
Otapanje ledenjaka
Najvjerojatnije je da su muškarci s tzv. haplogrupom R1a u Hrvatsku stigli uglavnom iz Ukrajinskog utočišta, a periodi širenja ove haplogrupe variraju od perioda otapanja ledenjaka pa sve do migracije Slavena između 5. i 8. stoljeća. Manji postotak doseljenika veže se za tzv. Iberijsko utočište. Bitno je napomenuti da je ovo zadnje, Iberijsko utočište danas stavljeno pod znak pitanja i da znanost još uvijek traži odgovore vezano za njegovo postojanje i ulogu u ponovnom naseljavanju Europe.
Najnovija istraživanja kazuju da su preci današnjih Hrvata, za koje se vjerovalo da su došli iz ovoga lokaliteta, zapravo ljudi koji su neovisno o neolitskim migracijama, i nešto prije njih, iz smjera Bliskoga istoka došli na ovo područje. Ostatak populacije uglavnom predstavlja potomke naroda koji su pristizali u ovaj dio Europe jugoistočnim smjerom, u posljednjih 10.000 godina, uglavnom tijekom procesa neolitizacije, jednog od najznačajnijih perioda ljudske povijesti koje je obilježeno širenjem poljoprivrede koja je omogućila rast velikih populacija. To su znanstveni podaci iz preglednog članka koji će do kraja tjedna biti objavljen u tematskom broju časopisa Croatian Medical Journal, posvećenom jednom od najvećih ovogodišnjih znanstvenih skupova – 7. konferenciji forenzičke, antropološke i medicinske genetike – što će se sljedeći tjedan, od 20. do 24. lipnja, održati u Bolu na Braču. Rad je pregled dosadašnjih istraživanja koja su trajala 12 godina i u kojima je uglavnom sudjelovalo ovih pet znanstvenika: prof. dr. Dragan Primorac, prof. dr. Pavle Rudan, prof. dr. Damir Marjanović, prof. dr. Peter Underhil i prof. dr. Richard Villems, a njime je na osnovi postojećih rezultata zaokružena priča o genskom podrijetlu Hrvata.
A sve je započelo još 2000. godine kada su prof. dr. Dragan Primorac i skupina autora, među kojima su i najveći genetičari današnjice koji se bave istraživanjem podrijetla naroda, poput prof. dr. Luce Cavallija Sforze, prof. dr. Petera Underhilla, prof. dr. Ornelle Semino, u vodećem znanstvenom časopisu Science objavili rezultate genske strukture 1007 rodbinski nepovezanih muškaraca s područja Europe, među njima i Hrvata. Ta su istraživanja potvrdila da su prvi muškarci tijekom paleolitika (pretpovijesnog razdoblja koje je počelo prije 2,6 milijuna godina, a završilo prije 10.000 godina), došli u Europu, najvjerojatnije iz smjera Azije, prije 30.000 do 40.000 godina. Rezultati istraživanja u ovoj studiji pokazali su da gotovo 45 posto ispitanih hrvatskih muškaraca pripada Eu7 haplotipu (sinonim za trenutačno definiranu haplogrupu čiji su korijeni u Europi).
Nove regionalno specifične mutacije pojavile su se na Iberskom poluotoku (Španjolska), gdje su naši preci potražili utočište od zadnjeg ledenog doba, no u posljednje vrijeme pitanje ovoga utočišta postaje predmetom širih znanstvenih rasprava. Ti inkubatori genske raznolikosti poslije su postali regije iz kojih je počela rekolonizacija Europe nakon otapanja ledenjaka i holocena. S neolitskim migracijama novi klanovi s Bliskog istoka i Anadolije (današnja Turska) stigli su u Grčku i proširili se duž obala Sredozemlja. Oni su donijeli kulture pripitomljavanja divljih životinja i biljaka te su dijelili svoje znanje s autohtonim stanovništvom, što predstavlja početak poljoprivrede i stočarstva u Europi. Nakon što su se klimatski uvjeti poboljšali, ova populacija proširila se na sjever i istok.
Istraživanje provedeno nakon ovoga odnosilo se na razdoblje neolitika u kojem je čovjek od klasičnog lovca postao zemljoradnikom, počeo se baviti ribarstvom, pripitomljavati životinje. Analizom Y kromosom 1206 rodbinski nepovezanih muškaraca 17 populacija regije, među kojima su i Hrvati, prvi su put analizirani Albanci iz Makedonije, Hrvati iz Slavonije, Slovenci, Talijani iz provincije Trento te otprije populacija s Kavkaza, Grci, Albanci iz Albanije, Hrvati, Poljaci, Česi, Ukrajinci, Mađari, kao i Hrvati i Srbi iz BiH te Bošnjaci. Pokazalo se da biljeg J-M241 odgovara neolitskom vremenu, i to neolitskim širenjima populacija s područja istočne Sahare i Bliskog istoka (Turska, istočne obale Mediterana, Egipat), dok su biljezi E-V13 i I-M-423 vezani za mezolitičke lovce skupljače koji su bili starosjedioci na područjima današnje Hrvatske, BiH i okolne regije. U to su doba lovci skupljači postajali ratari i ključni čimbenici za širenje ratarstva prema sjeveru, i to uz pomoć brojnih interakcija s mezolitičkim populacijama koje su tada živjele.
Ratari i lovci skupljači
Sve to govori u prilog kompleksnoj interakciji između ratara i lovaca skupljača hrane radije nego velikoj migraciji zemljoradnika s područja Bliskog istoka, koja je zamijenila lokalne autohtone lovce skupljače. Rezultati isto tako govore u prilog činjenici da je lokalno mezolitičko stanovništvo (starosjedioci s područja današnjeg Balkana) s biljegom I-M423 I E-V13 poznavalo osnove ratarstva i prije nego što su se dogodile sustavnije migracije dolaskom neolitika. Analizom genskog materijala u ovom istraživanju to je prvi put i dokazano.
– Sad je više nego očito da će genetika imati nezamjenjivu ulogu u razumijevanju povijesti ljudskog roda – rekao nam je prof. dr. Dragan Primorac.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
\"Bosanski Hrvati europskiji od Hrvata i Srba\" - pokazuje istraživanje, što znanstveno potvrđuje da Hrvati iz Hrvatske i Hrvati iz BiH nisu isti narod!