Josip Maroševac podrijetlom je iz Županje izliječio se u Zajednici „Milosrdni otac“ u Međugorju. Neoženjen je. Svoje svjedočanstvo počeo je ovim riječima:“ „ I tog jutra krenuo sam na posao nakon neprospavane noći. Pri odlasku sam pogledao majku kako čisti dvorište. Htio sam joj nešto reći, ali nisam znao što? Samo sam je gledao kako marljivo radi odupirući se drvenim štapom. Stotinu je misli kroz mene prošlo.Na putu do posla zastajem na trenutak i činim ono što sam u posljednjih mjesec dana često radio.
Uzimam mobitel i zovem znanca da mi posudi novac koji mi je trebao da bih ga vratio ljudima kojima sam i obećao. Nisam uspio. Čovjek je bio na njivi i sijao pšenicu. Ništa zato, mislio sam, do radnje ću nešto smisliti. Dolazim na posao i teška srca otključavam radnju. Iz dana u dan sve sam teže podnosio rad u trgovini i razgovor s ljudima… Svjestan da barem djevojkama u kladionici moram vratiti novac, odlučio sam otići u potragu za novcem, otići preko granice do starih znanaca. Tako ostavljam službeni auto pred radnjom, a ključeve od radnje dajem susjedi objašnjavajući joj da će, ako zakasnim na posao, doći netko drugi zamijeniti me...
Ostatak potresnog svjedočanstva pročitajte u današnjem tiskanom izdanju Večernjeg lista.
