Puno puta čuo sam oca kako govori da će otići iz politike, prvi put još 1982. godine, pa 1986., 1989, a u devedesetima shvatio sam da neće nikada otići. Kad se, prije nego što se razbolio, pripremao za izbore 2007. godine, govorio je kako želi mandat da uvede Hrvatsku u Europsku uniju, a onda će se, računao je da će to biti do 2010. godine, povući – priča Ivan Račan o odnosu svog oca, hrvatskog premijera u mandatu 2000.-2003. godine, Ivice Račana, prema Europskoj uniji.
Dugogodišnja izolacija
Račanov bliski suradnik iz tog doba Zdravko Tomac, koji se kasnije s njim posve razišao, ističe kako je Račan nekoliko puta bio prisiljen pristajati na kompromise pod pritiskom međunarodne zajednice, na kompromise koji mu se ni najmanje nisu sviđali. Jedan od takvih kompromisa bio je i dogovor o stvaranju tzv. zapadnog Balkana, nove regije, nove geopolitičke podjele Europe. To se događalo uoči zagrebačkog summita održanog u studenome 2000. godine koji je označio otvaranje zemlje nakon dugogodišnje izolacije. Međutim, tu je bio i pritisak da se Hrvatska uključi u novu regiju, zapadni Balkan, i premda se Račan tome protivio, na kraju je to prihvatio kao nužno zlo, kaže Tomac.
– Račan je branio nacionalne interese koliko god je to bilo moguće, ali je u određenim stvarima bio spreman i prihvatiti nešto s čime se ne slaže, bio je spreman gutati i žabe – ističe Tomac.
Kako god bilo, možda bi i današnjem naraštaju političara bilo dobro vidjeti kako neki kompromisi ponekad vode izravno ispunjavanju ciljeva, jer Hrvatska je 2000. napravila prekretnicu u međunarodnim odnosima i u ugledu zemlje, a sad je postigla cilj, ulazi u Uniju i više nema opasnosti od bilo kakvog zapadnog Balkana. Velike je muke Ivici Račanu priredila Carla del Ponte, haaška tužiteljica, neprestano inzistirajući na optužnicama protiv niza generala, izjednačavajući ih s onima koji su sjedili na brdima i granatirali gradove rušeći i ubijajući po Hrvatskoj i BiH, dok se istovremeno s Beogradom dogovarala o zaštiti njegovih tajni.
– Račan je dobro odigrao, nije htio izručiti Janka Bobetka, pozitivna je njegova uloga i u slučaju Mirka Norca, pa i oko Gotovine – kaže Tomac. Slično popuštanje bilo je i s gospodarskim pojasom.
– Račan je govorio da Hrvatska pripada Europi, da je dužna ući u Europsku uniju, pristajao je na neke stvari koje su izgledale negativno, ali se pokazalo da je to bilo dobro i u interesu Hrvatske i Račan je sigurno zaslužio odličje koje je posmrtno dobio – kaže Tomac.
Iz krugova bliskih Račanu može se čuti i kako je bio uvjeren da se jedino priključivanjem Europskoj uniji može u Hrvatskoj postići to da administracija i državna uprava rade po profesionalnim načelima, a ne po stranačkoj pripadnosti, što je i za svog mandata pokušavao postići, a čini se da ni danas takvu neovisnost i nepristranost nismo postigli. Hrvatska je 2000. godine, kad je Račan preuzeo vladu, bila u katastrofalnom stanju, INA je, primjerice, bila devastirana, a desnica u oporbi bila je spremna na svašta. Dovoljno je sjetiti se da su neki hodali s guskama kad je bio summit u Zagrebu 2000. godine.
Račan je bio uvjeren da se bez Europske unije Hrvatska ne može preurediti i za tu preobrazbu radio je dan i noć, za mandata je spavao najčešće samo dva-tri sata. Ali, ništa nije moglo uništiti njegov optimizam i vjeru da se može postići da administracija nije vezana ni za HDZ ni za SDP nego samo za profesionalne uzuse, kažu osobe koje su Račana jako dobro poznavale.
Žestoka oporba
Račan je protiv sebe imao žestoku oporbu, koja je udarala u nacionalne interese, a zapravo često tom vikom postizala štetu za nacionalne interese, tu je bila i raznorodna koalicija u kojoj su mnogi više pazili na svoj nego na državni interes, a tu su bili i važni ljudi u Europi koji su tražili najveće ustupke, dodaju osobe bliske bivšem hrvatskom premijeru, koji je umro u travnju 2007. godine.
>> Josipović uručio povelje Jadranki Kosor i Ivici Račanu
>> Račan 2003. zbog izbora stopirao slanje vojske u Irak
Preuzeto sa www.vecernji.hr
