Iza Opće opasnosti, mnogima omiljenog rock banda, ravno su tri desetljeća. Počeli su svirati u jeku Domovinskog rata, balansirajući između bojišnice i proba u rodnoj im Županji. Nisu imali ideju za ime benda sve dok, za jedne probe u kući tadašnjeg bubnjara Eugena Nemeta, nije pala granata u dvorište i zasvirao znak za uzbunu. Kazetu su snimili i podijelili vojsci. Jedna od pjesama koja je nagovijestila uspješnu karijeru svakako je "Jednom kad noć", koja je i danas, trideset godina poslije, među najljepšim ljubavnim pjesmama.
Našla se ona, razumljivo, i na specijalnom izdanju "30 pjesama za 30 godina", koje je od početka do kraja osmislio službeni Fan Club benda Opća opasnost kako bi sa svojim idolima proslavio njihov veliki rođendan. Predstavljeno je u utorak u Zagrebu, a Pero Galić, frontmen Opće opasnosti, posljednjih dana ne skriva emocije...
Trideset vam je godina karijere, jeste li nadmašili sami sebe?
– Sigurno jesmo jer nismo razmišljali, moram priznati, da ćemo toliko trajati, a uostalom, tko u početcima na to i pomišlja? Želja je, naravno, postojala, ali da će trideset godina publika biti uz nas, zaista nas je iznenadilo i premašilo naša očekivanja.
Dojam je da ste kao vino, što stariji, to bolji, pa ste čak u "kasnijim" godinama doživjeli i veću popularnost nego u mladosti?
– Učimo i mi, i kao što je to sa svime u životu, kako vrijeme prolazi, tako se neke stvari spoznaju pa smo u prilici i popravljati se i mijenjati. Sve te godine, još od 1992., kada smo prvi put spomenuli Opću opasnost i zbrojili bend, pa do danas, zaista smo imali priliku učiti i mi smo to i činili. Usto smo malo i ostarjeli pa kada se sve zbroji, možda dolazimo do razloga zašto smo u konačnici bolji što smo stariji. No, to nas i veseli jer pokazuje da nismo odustali. Kada smo se okupljali, bili smo klinci od dvadeset godina, buktio je rat i trenutak sigurno nije bio obećavajući. No, volja nas je gurala da sviramo rock'n'roll na svoj način i tražili smo uvijek iznova nekakav pomak.
Jeste li s vremenom "omekšali" ili ste ostali tvrdi rockeri?
– Na istom smo putu. Naš svijet je takav kako smo mi to čuli u nekom svom poimanju rock'n'rolla i svega onoga što nas veseli. Naravno da je bilo uspona i padova, tako da smo žešći i čvršći, pa smo negdje možda popustili. No, striktna pravila, po meni, i ne postoje. Glazba je golemo prostranstvo u kojem je dopušteno i malo koketiranja sa svime time, ali, naravno, u granicama. Mi smo samo bili ono što jesmo i veliku je ulogu imao i Mario Vestić koji piše naše pjesme, a svaka ima svoju nit i štih. Možda je to bilo malo šarenije, ali mislim kako smo ostali dosljedni Općoj opasnosti od početka.
Koliko je teško bilo balansirati između svakodnevnih granatiranja i rocka?
– Čim se spomene rat, dovoljno je ne razmišljati više ni o čemu jer se ne zna ni što će biti danas, a kamoli sutra, i hoće li nas uopće biti. Cijeli je bend bio aktivno u vojsci, s velikom željom da obranimo i oslobodimo svoju domovinu. No, nismo imali neku sliku katastrofe, nadali smo se i ta nas je nada držala, čekali smo trenutak da se to zlo završi kako bismo mogli poći i biti ono što jesmo, pa dokle god trajalo. Prihvatite, jednostavno, trenutak u kojem živite, pa tako i rat i granate, i gotovo 1300 dana opće opasnosti u Županji, koja je bila neprekidno oglašena, samo se produljivala svakim danom kako su granate padale. No, nismo bili opterećeni u smislu da je to to i nema dalje. Odrađivali smo ono što se od nas očekivalo i svaki slobodan trenutak koristili da stvaramo svoj svijet i glazbu.
Tko je odabrao ime? Nedvojben je utjecaj rata...
– Da, direktna je to veza s tim trenutkom kada smo počinjali pripreme za bend i probe. Danima je svirala uzbuna. Htjeli smo već početi snimati, a tada je krenula i priča sa snimanjem domoljubnih pjesama. Snimili smo tako i svoj prvi album "Opća opasnost" sa sedam domoljubnih pjesama. Baš kad smo razmišljali o imenu, nedaleko od mjesta gdje smo svirali pala je granata i ponovno su se oglasile sirene pa je jednostavno "iskočilo" da se nazovemo Opća opasnost. Priča je to o vremenu u kojem je nastala jedna institucija koja se zove Opća opasnost, traje trideset godina i iza nje su brojni koncerti, sedam studijskih albuma, četiri kompilacije, dva vinila. Ostalo je ime, ostali smo i mi, i naša zajednica zaista dobro funkcionira.
Mlađe generacije koje vas slušaju možda ne razumiju tu pozadinu priče, ali definitivno vole vašu glazbu. Kako uspijete privući mladu publiku?
– Ne vjerujem da se oni puno osvrću na ono što je bilo jer u krajnjem slučaju, da smo i mi danas u dobi od dvadesetak godina, teško da bismo gledali unatrag. Nismo mi ni čudotvorci, ni mađioničari. Opet ću spomenuti Marija i sve one pjesme koje smo izveli, od "Jednom kad noć" pa nadalje, one su to što nas veže uz svaku novu generaciju koja se rodila u posljednjih 30 godina. Čuli su barem trenutak Opće opasnosti iz toga vremena, pošli istraživati pa se dodatno "zakačili" za ovaj niz, tako da mladi danas znaju sve naše hitove. Usto, i na koncertima im predočimo cijeli pregled Opće opasnosti pa čuju pjesme koje možda prije nisu poznavali. Jer, sve su to priče koje su nama običnim ljudima itekako razumljive, govore i o lijepome i o ružnome što ljubav nosi, trenutcima koje smo globalno svi proživjeli, i to je ono što nas drži i veže uz publiku. Naravno, tu je i naša izvedba jer stvarno jako volimo nastupati uživo, a često nam kažu da puno bolje zvučimo uživo nego na CD-u. To samo govori da i dalje imamo energije i da nam je stalo pa to donesemo i do publike koja to prepozna. Ne odustajemo. Bez obzira i na uspjehe, i na padove i poraze, stvarno volimo to što radimo i gledamo prije svega s poštovanjem na to da smo uopće uspjeli održati se u krugu toliko velikih imena u estradnom svijetu. To su pobjede.
Cijeli je bend manje-više svih ovih 30 godina zajedno u istome sastavu?
– Da, uglavnom jesmo, prve dvije ili tri godine bilo je malo varijacija. Otišao je prvi bubnjar Eugen Nemet, došao je Ranko, pa nakon njega Kameni, koji je i danas tu. Silvio Soljačić je u početku bio s nama, na gitari, a zamijenio ga je Vlado Soljačić, njegov brat. Dakle, ista je postava od 1996. godine. Doduše, samo izgledamo drukčije, ali u glavi je to ista zbrka kao i onda.
Dobro, izgledate starije, ali i dalje pazite na liniju. Cijeli je bend svojedobno bio na dijeti.
– Da, bili smo na liposukcijskoj dijeti, i to ne zbog izgleda na sceni, nego radi zdravlja. Svi smo već zaokružili 50 godina, nije to malen broj, koliko god se mi osjećali dobro i glava bila vesela, putovanja i nastupi iziskuju strahovito puno energije i zaista su fizički naporni pa moramo biti spremni i u formi. Da bismo funkcionirali, moramo paziti što jedemo. Bili smo malo pripazili, ja sam malo ozbiljniji u tome, moram priznati, dok drugi osciliraju, ali bitno je što smo pokazali da se može pa nas to drži.
U bendu ste se i obiteljski povezali?
– Ne može se to izbjeći. Kada smo tek razvijali svoju priču, svakodnevno smo se družili, pisali pjesme, svirali ili smo razgovarali. Kameni je tako "zabilježio" moju sestru Marinu, a i danas su u sretnom u braku, imaju dvoje već odrasle djece. Opća opasnost nastala je kada sam i ja započeo svoju obiteljsku priču sa suprugom Ivankom pa zaista možemo reći kako smo velika obitelj, čvrsto povezana i veseli me što smo se uspjeli održati.
Putujete puno, ali nikada niste trajno otputovali iz svoje Županje.
– Naš uspjeh samo pokazuje da nismo ni trebali otići. Slavonci koji se spakiraju i odu vjerojatno su bili u stvarno lošoj situaciji. Naši ljudi vole polakše živjeti, ali i zapeti kada treba. Doslovno volim ovaj kraj, naše obitelji, naša djeca tu žive i dobro funkcioniraju, tako da Slavoniju ne bih nizašto mijenjao!
Ima li još planova za proslavu 30. rođendana?
– Ideja je uvijek puno, vidjet ćemo hoće li se realizirati. Sada to ima veze s prethodnim pitanjem: da smo bili bliže vatri, možda bismo lakše rješavali neke situacije, ali s druge strane, riješili smo ih na svoj način pa nam je opet draža pobjeda. Bilo je u početku razmišljanja kako bismo trebali ići u Zagreb da bismo uspjeli, ali tih ratnih godina srce nas je vezalo za Slavoniju, nije bilo predaje. Uostalom, danas stignemo prije mi iz Županje do određene adrese u Zagrebu nego Zagrepčani. Opća opasnost vozi 30 godina, prati nas silna publika, pa je i to dokaz kako i nije bilo potrebno biti blizu veće vatre.
Koji vam je trenutak u karijeri bio najteži?
– Najteži trenutak? Pa, moram ga nazvati tako, iako se nije pokazao presudnim, ali bilo je zaista loše koncem 90-ih i početkom 2000-ih, stvarno je rock'n'rollu u ovim krajevima bilo gusto. Bilo je to vrijeme drukčije glazbe, vrijeme diskoteka, solo izvođača, bez bendova... Sve što smo zaradili, to smo i ulagali, pa smo 1999. jednostavno morali zaustaviti pogon i priču Opće opasnosti na kreativnom polju i ne planirati budućnost. Katkada treba malo i popustiti. S vremenom se to smirilo, Mario je napisao "Uzalud sunce sja" i cijela je lokomotiva i kompozicija opet krenula svojim putem.
Dosta su se proteklih tjedana lomila koplja oko zabrane koncerata folk glazbe. Što mislite o tome?
– Zabrane nikada nisu dobre jer ova druga strana kojoj je nešto zabranjeno učinit će sve da pokuša ipak ostvariti zamišljeno. Čemu uopće zabrane? Pustimo ljudima neka biraju. Sva naša estrada nastupa i uzima novac u Srbiji, a sluša ih tko to želi. Nije da će sada pasti neka kulturna priča ovoga našeg svijeta, sfere. Ne branim ja ništa. Imamo puno goru priču koja nam se svakako vrti po kafićima. Znamo i sami, čim nešto ne diraš, to prođe i zaboravi se. Nije to tolika smetnja. A da pravimo red, puno toga generalno ne bi trebalo postojati u svijetu glazbe, kako domaće tako i strane.
