Olivera Balašević, supruga pokojnog glazbenika Đorđa, izdala je knjigu "Planeta dvorište" o svom djetinjstvu. Ona je na Kurir televiziji govorila o knjizi, a otkrila je i kako je Đorđu priopćila da je piše, te je iznijela i neke dosad nepoznate detalje o njegovom životu.
- Sjećam se svih trenutaka. Razmjenjujemo ideje, stavove, emocije, strasti već 40 godina i to ne dolazi tako 'sad mi je to kliknulo'. Kada bi mi nešto značilo, djeci bih ispričala priču iz svog odrastanja. Oni bi rekli: 'To je kao da gledam film, zašto ti to ne zapišeš?' A on bi rekao: 'Moraš biti jako strpljiva, ti si nestrpljiva, pomoći ću ti, ali moraš biti strpljiva.' Ruka koja me 40 godina držala na ramenu nije me zastrašivala. Uvijek me je podržavao, njegova ruka je i dalje tu. Teret koji sam nosila, a koji je ovakav i onakav, dodjeljuje se ljudima koji lete previsoko", ispričala je Olivera, koja se sjeća samo lijepih trenutaka s Đorđem.
Prisjetila se i dana kada ju je Đorđe jednom prilikom zamolio da s njim na pozornici zapleše uz njegovu pjesmu Stari laloški vals. Hajde, ti i ja, ti znaš koreografiju. Ulovio me na izazov. Mislila sam da će zaboraviti, kad budu ovacije, publika. Do jednog trenutka kad je krenuo instrumental, on silazi, pruža ruku, sad nema nazad. Pružila sam ruku i zakoračila, i dva-tri koraka, stavila sam ruku na njegovo rame, on je to fino odradio, okrenuo me i spustio prema sjedalu da siđem s pozornice. Kad me okrenuo toj publici, silazeći sam promašila stepenicu. Završilo se to:. 'Što piše na ulaznici, imaš li neke primjedbe?' pitao je. 'Nikad više ti neću reći', rekla sam. To je bio trenutak otkrivanja njegove pozicije i s čim se on to ne samo igra već i bori. Što je njegov talent i kapacitet", ispričala je emotivna Olivera.
Otkrila je i kako je Đorđe vratio stan koji je mogao naslijediti od oca: - Neki dan je došla žena mojih godina i rekla: "Potpisala sam odluku o mirovini. Prvog radnog dana u općini Đole je došao vratiti ključeve stana." Živjeli smo u stanu Đoletova oca, koji je dobio diplomatskim putem. Preselili smo se ovdje, u kuću moje bake, rekao je tada Đole, bila je to 1988. godina: "Tata je umro, znaš, mislio sam da bismo mogli vratiti taj stan, 118 kvadrata." Rekla sam kako drugačije, molim te. Ako ga ne vratiš, ne vraćaj mi se na oči. Ta žena je došla i rekla: 'Sjećam se toga, vratio je ključeve stana. Svi smo bili zapanjeni. To je najljepši trenutak u mojoj praksi, u mojoj karijeri, otkrila je Olivera.
