Glumica Anita Schmidt i književnik Davor Špišić proputovali su "pola svijeta", a na policama u njihovom domu u Osijeku čitav je niz knjiga s imenima zemalja u koje su kročili, kao stalni podsjetnik na nezaboravna iskustva. No, upita li ih se koje ih je putovanje najviše obilježilo, izdvojit će dva koja se nedvojbeno ističu.
- Zaista te svako putovanje obilježi u određenom smislu, daj Bože da je u pozitivnom, no nekad je i u negativnom, ali nema tog putovanja, pa i na najkraće staze, koje ne ostavlja trag. Možemo otići deset kilometara izvan svog grada pa sresti nekoga tko će urezati trag u naše živote. No, nama su nekako najdublje tragove ostavili Izrael te Peru i Bolivija - započinje Davor.
U Svetoj Zemlji proveli su deset dana 2013. godine.
- Je li zaista Bog hodao tim područjem, ili čovjek koji je bio snažan vođa, bez obzira na to u što ćemo vjerovati, doista sam osjetila posebno zračenje u Izraelu, sigurna sam u to! Spoj religija na tom svetom mjestu zaista me ispunio emocijama i energijom, posebice na Isusovu grobu i Zidu plača, gdje čovjek stvarno ima potrebu izjadati se tom zidu i reći mu sve što ga muči - priča, pak, Anita.
- Za razliku od Anite, ja sam više praznovjernik, nego vjernik, ali nemoguće je ne osjetiti tu zaista neopisivu magiju koju ima ta istodobno sretna i nesretna zemlja, sa svim svojim stanovnicima, i islamske, i židovske, i kršćanske religije, koji nose i sreću i nesreću u isto vrijeme. Sukobi u Izraelu su vam s distance prilično apstraktni, koliko god o njima znate iz priča i knjiga, i tek kada tamo stignete, shvatite da se praktički iza ugla sudaraju svjetovi, nasrću braća na braću. Kada osjetiš tu tugu i nemoć, bojim se, nerazrješivog čvora, i zapravo veliku, veliku sreću što si na sjecištu triju religija, koje svaka nose svoja i velika bogatstva, od duhovnosti do arhitekture, baš te to obuzme i ne možeš ostati racionalan jer se baš osjeti u zraku - emotivno će Davor.
- Osjeti se velika snaga - rezimirat će Anita.
Dok su šetali Via Dolorosom, ulicom križnog puta, doživjeli su, kako kažu, "sitnicu koja je obilježila jednu etapu njihova života".
- U Via Dolorosi većinom su arapski trgovci i ugostitelji. Stali smo kod jednog štanda kako bismo kušali čuveni falafel, a ugostitelj nam kaže da će nam ispeći porciju pa neka slobodno kušamo, a ako nam se svidi, onda ćemo platiti. Ta predivna gesta, ljudska, pa ako hoćete i trgovačka, na tom strašnom putu nečije golgote, koja je spojila dobrotu i zlo u čovjeku, a očito je beskonačno i jedno i drugo, zaista me dirnula - prepričava Davor, dodajući kako su baš toga dana, zbog jednog u nizu napada, bili blokirani i svi putevi prema Sinaju.
Proveli su Božić u Izraelu, a dočekali su ga na polnoćki u Betlehemu, mjestu Isusova rođenja.
- Dok je Anita slušala misu, ja sam fascinirano promatrao jake palestinske snage osiguranja, u Betlehemu je, naime, palestinska uprava. Stalno me upozoravala da se uozbiljim. Na izlasku iz Betlehema, koji je cijeli ograđen zidovima, kao da ste u getu, užasnuo nas je taj zvuk željeznih vrata koja su se usred noći otvarala kako bi propustila nas turiste - prepričavaju naši sugovornici.
Anita će priznati kako ju je, uz nelagodu, na trenutke obuzimao strah, posebice pri pogledu na vojnike s kalašnjikovima u rukama. No, ponovno se vraćaju na predivne slike koje najbolje prikazuju kako su se zaista nalazili na sjecištu triju religija.
- Vlasnik našeg hotela u Betlehemu je musliman koji je oženio Grkinju i prešao na pravoslavnu vjeru, a istodobno volontira kao čuvar Isusova mjesta rođenja, gdje je danas crkva. Na svakom koraku su nevjerojatni ostaci prošlosti, ali i svih njihovih ratova. Usto, rade čudesa u toj svojoj pustinji, imaju pet žetvi godišnje, čak naši slavonski poljoprivrednici odlaze k njima učiti kako se navodnjava zemljište - pričaju nam.
Prisjetit će se Davor i kako je u Jeruzalemu popio najskuplju votku u životu, platio ju je nekih 50 eura za 0,5 dozu.
U Peru i Boliviju supružnici Špišić i Schmidt zaputili su se 2017. s prijateljima, bračnim parom iz Zagreba, a ostali su tri tjedna. Najveća je to, složni su, njihova avantura.
- Na nekim punktovima smo imali vodiče, ali praktički smo bili sami. Pravila su ista kao i svugdje: normalno se ponašate prema ljudima, ne izazivate, a mi se i inače na putovanjima, kako iz praktičnosti, tako i da ne bismo privlačili pažnju, odijevamo u najjednostavniju i stariju odjeću. Obilazili smo Ande pa smo tako iskusili i najviše nadmorske visine, od 2500 do 5600 metara. Na tolikim visinama nam je znala i curiti krv iz nosa, zbog čega sam vrlo brzo usvojio ponašanje domaćih i žvakao lišće koke za ublažavanje simptoma koje izaziva razlika u tlakovima - kaže Davor.
Doživjeli su i kako se s izlaskom sunca rano ujutro iz magle diže čuveni Machu Picchu, sveti grad Inka smješten na najvišem dijelu istočnih Andi u Peruu, na 2350 metara nadmorske visine, a za njega imaju samo jednu riječ - savršenstvo. Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, ali je ostao skriven sve do 1911., kada ga otkriva Amerikanac Hiram Bingham.
Obišli su i grad Nazcu, gdje su poznate naskanske linije, ogromni geoglifi koji se prostiru na 500 metara četvornih. Niz je teorija kako su nastalo pa se tako smatra kako su služile u obredne svrhe narodu Nazca, koji je tamo živio između 500. godine prije Krista i 650. godine nove ere, dok je najintrigantnija teorija kako je to područje služilo kao uzletište i sletište izvanzemaljcima.
- Zakupili smo avion da nas proveze iznad njih i molili se da se ne sruši. Prije no što smo se ukrcali na malom poljoprivrednom aerodromu, morali smo se prvo izvagati. Kad smo s terenskim vozilom išli prema Nazci, noć prije je to područje pogodio potres i obrušila se velika stijena baš na cestu kojom smo trebali proći, tako da smo se ipak odlučili na let. Inače, u ta tri tjedna smo promijenili ukupno 25 aviona - prepričavaju nam.
Pravu su pustolovinu doživjeli pri prelasku granice Perua i Bolivije.
- Granicu smo prešli pješice. Peruanski nas je vodič doveo do svoje strane granice, dok nas je na drugoj trebao dočekati i preuzeti bolivijski vodič. Na graničnom je prijelazu bila kolibica i rampa, iz tovara na zaprežnim kolima virili su kalašnjikovi, i tko zna čega je sve bilo, a mi ne znamo hoće li nas uopće dočekati netko s druge strane. U peruanskom gradu Puno taman je bio štrajk prosvjetara, pa su izbili socijalni nemiri, oklopne policijske snage stajale su na trgovima, spremne da odreagiraju u sekundi, bude li to potrebno. Ogromni su zastoji na cestama bili, vodič nas je vozio okolnim cestama i u jednom trenutku je rekao kako bi nas on ostavio pa neka nađemo drugi prijevoz. Nas četvero vijećamo i razmišljamo kako negdje postoji neki trag da nas je Juan povezao, no ako izađemo, taj trag se gubi. Govorio je samo španjolski, koji mi ne razumijemo, no uspjeli smo ga umiriti, pričekali smo da završi štrajk i onda smo ušli u Boliviju - opisuju.
- Na svakom se koraku osjećaju drastične razlike između bogate manjine i siromašne većine, osjeća se eksploatacija Zapada, posebice američkih, engleskih i francuskih kompanija, a mnogi građani nemaju drugog izlaza pa rade za narkokartele - dodaju.
Posjetili su u Boliviji čuvenu pustinju Salar de Uyuni, najveću slanu površinu na svijetu. Na najvišem jezeru na svijetu, Titicacam fascinirali su ih plutajući otoci od slame, gdje žive domorci. A steak od alpake, kažu, najmekše je meso koje su ikada zagrizli...
