Ibricom sam se sreo dan nakon što mi je javio da je njegov vjerni prijatelj i suputnik, pas Bond, zauvijek otišao. Posjetio sam ga u Studentskom gradu, u kojem se nalazi njegov stan krcat gitara i kojekakvih drugih instrumenata, koji su sada utihnuli od tuge za Bondom. Na stolu je mirno ležao kalendar za ovu godinu s 12 Bondovih fotografija. A onda su taj trenutak pijeteta prema uginulom psu prekinuli mačak Kiki i Simba, mladunče japanske akite, koji su u divljem trku kroz dnevni boravak porušili lončiće, tanjuriće i razbili blaženi mir.
– Dobrodošao u Ibričin zvjerinjak – dočekao me glazbenik, koji je lani koncertom u HNK obilježio pola stoljeća impresivne glazbene karijere. Osjeća se kako mu glasne žice trepere od proplakane noći. Pokazuje rukom na Simbu: – Dragi Bog mi je jednoga uzeo, a drugoga poslao… Simbu sam nabavio odmah nakon što je Bond otišao, ona liječi moju tugu za njim. – Bond – pitam ga dok izlazimo iz stana i sjedamo van na klupu – kako je otišao? Vidim, nije mu lako govoriti, nedavno mu je umro brat Đelo, teško mu je ovo vrijeme, puno gubitaka.
– Umro je kao čovjek, na operacijskom stolu – kaže.
– Prije tri godine imao je dobroćudni karcinom, kad su ga izvadili bio je veličine palca. Veterinar me poslije operacije upozorio da se ne čudim ako se tumor opet pojavi. I pojavio se oko Nove godine. Nadao sam se da će se pokrenuti proces revitalizacije, promijenio sam mu prehranu, davao mu kuhanu mrkvu, tikvice, špinat, rižu, meso… ali nije ozdravio.
– To jutro kad je zakazana operacija vodio sam ga vani, trčkarao je, igrao se. Sjeli smo zatim u auto i vozili se veterinaru, mislim da nas je na svakom semaforu dočekalo crveno. A svaki put kad bih stao, on bi mi prišao i lizao mi obraze. Posljednji semafor prije veterinara crveno je gorjelo cijelu vječnost, dugo smo se gledali u oči. Ušli smo i zadnje što sam vidio bio je njegov rep kojim maše kad je zamaknuo za vrata operacijske sale, kao da govori: “Ibrice, vidimo se brzo, čekaj me tu”. No uzalud sam čekao da se pojavi ta njegova vesela njuška, pojavio se samo veterinar i rekao: “Srce mu nije izdržalo”. Tako me sad emocije “peru”… Dok ga slušam, prisjećam se kako mi je jednom govorio o prijateljstvu čovjeka sa životinjama i emocijama među njima. Uvjeren je da su ljudi kroz tisuće godina mijenjali navike, kulture, žene, religije, a da im danas od svega najviše nedostaju emocije. A psi su uvijek ostali na istome. “I kad netko kaže: ‘Pas mi se uvukao pod kožu’, ja mu kažem da mu se pas nije nikamo uvukao, samo mu je probudio emocije koje je zatomio pod kožom vjekovima prije”, rekao je. Bond i Ibrica bili su zajedno 11 godina, odradili su zajedno tisuće koncerata. Posljednji je bio za Dan žena u Herceg-Novom, obojica su se nadali još ponekoj zajedničkoj turneji.
Kao što je Simba u glazbenikov život ušla nakon Bondove smrti, tako je i Bond ušao u ovu avanturu nakon što je uginuo njegov “prethodnik” Arčibald. Legendarnog Arčija, škotskog ovčara koji je s njim proveo 15 i pol godina, pokopao je između dva bora na Srđu, da ga može vidjeti i s mora i s kopna. Ibrica je nakon Arčija, kaže mi, baš htio crnog belgijskog ovčara, inače dosta rijetku pasminu. Najprije je preko prijatelja našao jednoga u Kopru u Sloveniji.
– Nazvao sam obitelj i rekao da cijena nije bitna. Ali pred našim se poslom ispriječila njihova kći koja se nije htjela odvojiti od malog crnog psića. Potegao sam sve moguće veze, samo ih još Kučan nije zvao, ali nije išlo… Ali preko te obitelji došao sam do uzgajivača u Padovi, otišao sam do njega i, kad mi je pokazao uzgajivačnicu, bio sam impresioniran – svaki je psić imao apartman 3x3 metra. I tada se mali Bond zaletio i skočio mi u krilo, zalijepio se za mene, i oboje smo u trenutku emotivno pali jedan na drugoga.
– Je li odmah krenuo na turneje s vama? – Da, već treći dan kako sam ga preuzeo imao sam koncert u Celju, na ljetnoj pozornici. I odmah mi je napravio svinjariju. Iako sam ga prije koncerta izmorio i vezao za neki restaurirani bunar u blizini, on nije bio impresioniran mojim šansonama. Usred koncerta primijetio sam komešanje u publici, a onda su se ljudi počeli smijati. Što je dovraga, mislim u sebi i ugledam njega – pregrizao uzicu i počeo se šepuriti pred publikom kao da je on glavna zvijezda večeri. Kad mu se pogled sreo s mojim bijesom, shvatio je da je uprskao stvar, pokunjio se i sjeo. I kako je tada sjeo, više nikad nije ustajao dok ja sviram.
– Kako vam je palo na pamet da mu dijetom liječite tumor? – pitam Ibricu.
– Vidi, Arči je bio bolestan, osam godina vukao sam njegove pilule i gitaru sa sobom, imao je velike probleme sa štitnjačom. Svaki je dan gutao dvije tablete. Govorili bi mi ljudi: “A što ga vučeš takvog šugavog”, a ja bih im odgovorio: “A šta, bi li se ti dao kremirati kad oćelaviš?” Sjedim jednom s njim, pijem kavu, naiđe neki barba i pita me što mi je psu, što mu dajem, kako ga hranim... A ja pomislim u sebi – a što će me sad ovaj stari udaviti pitanjima. Al’ ipak mu sve ispričam pa mi se on predstavi: “Ja sam taj i taj, profesor doktor veterine u penziji”. I uputio me kako da ga liječim. Savjetovao mi je da ga naučim jesti povrće, da mu svaki dan skuham i lijepo pripremim neki čušpajz, da ga prestanem hraniti mesnim konzervama i da će se stanje popraviti.
– I upalilo je? – Nakon dva mjeseca Arčiju je niknula prva dlaka na prsima, draža mi je bila ta dlaka nego da mi netko daje milijun eura. I počeo se “puniti” dlakom, procvjetao, ljepši nego ikada. I taman kad je postao lijep kao da se tek rodio – ostavio me, izdahnuo mi na rukama. Dva je dana kunjao, istrošio se. Kao da je htio otići u punom sjaju. Dok je kunjao, jedna je prijateljica došla i dala mu infuziju, ali nije pomoglo. Nakon toga je desetak puta ležeći snažno udario repom o pod, mislio sam da će razbiti pločice, očito se tako oprostio od mene. Prije njega bili su još Vagabondo i Oscar... Simba je peti... Pitam ga je li se dogodilo da je nekad zaboravio svog psa, ljudi svašta zaborave...
– Samo jednom, i to baš Arčija. Imao sam koncert u Mariboru i ostavio sam ga u garderobi jer nije baš bila neka prilika da bude sa mnom na bini. Spakirao sam nakon svirke gitare, upalio auto i krenuo kući u Zagreb. I sve mi čudan neki mir u autu kad se na granici sjetim – pa jeb.. ti, zaboravio sam psa! On i noćni portir mirno su me čekali, obojica su znala da ću se vratiti, ali ne baš tako kasno. Vraćamo se još jednom na Bonda. S njim je proputovao Europu, a na turneji je uvijek i mačak Kiki.
– Ne volim avione, nisam komotan na nebu, prerano mi je ići “gore”. Imam karavan, ubacim u njega razglas, gitare, sjedamo Bond, Kiki i ja i idemo. Držim se ceste. I kad sam išao na turneju u Švedsku, išli smo autom, treba nam dva dana do tamo. S tim da jednom putem prenoćimo kod jedne moje prijateljice u Njemačkoj. Moj zvjerinjak svuda ide sa mnom. Oni su moj eliksir života, zato se i osjećam kao mali Ibro od 15 godina. Kaže da njegove životinje nikada nisu napravile nikakav nered po hotelima – znaju kako se treba ponašati u otmjenim sobama.
– Jednom mi je neka sobarica u Njemačkoj kazala: “Gospodine Jusiću, kad bi svi naši gosti bili tako čisti kao vaše životinje, mi sobarice ne bismo imale posla”. Za rastanak, želi zahvaliti svima koji su mu ovih dana uputili izraze sućuti, a takvih je na stotine. Ibrica obećava da će sa Simbom biti jednako raspjevan, emotivan i glasan, samo da prođe korona i – čut ćete njegov glas. Dotad, svaki će dan sa svojim životinjama u šetnju jer, kako sam kaže, ne vodi on životinje van, nego one njega. Tko bi ga inače, dovraga, istjerao iz stana da nema njih.
