Primjena općega dobra razlog je postojanja vlasti, a političke zajednice su subjekti prava i obveza te se odnosi među njima moraju urediti u istini, pravdi, učinkovitoj solidarnosti i slobodi, jer isti moralni zakon koji uređuje odnose među pojedinim ljudima uređuje odnose među političkim zajednicama, kazao je mons. Tomo Vukšić sinoć u propovijedi na misi u mostarskoj katedrali u povodu obljetnice HVO-a.
Srdačno pozdravljam sve pripadnike Hrvatskoga vijeća obrane, čiju 31. obljetnicu utemeljenja ovih dana obilježavamo. Pozdravljam također sve branitelje i vas koji baštinite tradiciju u okviru Oružanih snaga te kao sljedbenici čuvate uspomenu i svake godine u ovo doba sjećate se događaja od prije tri desetljeća. Hvala vam svima što ste i ove godine u proteklih nekoliko dana na čak 44 mjesta po cijeloj BiH posjetili spomenike poginulim pripadnicima HVO-a i tamo, s vojnim kapelanima i drugim svećenicima, za njih molili. Za to su vam na osobit način zahvalni članovi njihovih obitelji, čija je žalost velika. Naravno, pozdravljam s posebnim poštovanjem ratne invalide i sve članove njihovih obitelji koji se za njih brinu.
Ovim euharistijskim slavljem zahvaljujemo Gospodinu Bogu i svim ljudima za svako dobro djelo, a za pokojne molimo sa željom da im uskrsnuli Gospodin po svom milosrđu oprosti slabosti i pogreške i otvori vrata raja! Molimo i za sebe, okupljene na ovom misnom slavlju, da nas Bog blagoslovi kako bismo uvijek bili na pravom putu, svjedoci Božje dobrote i milosrđa, graditelji mira, poštovatelji ljudskoga života i zaštitnici njegova dostojanstva, čuvari slobode i prijatelji svih ljudi.
I.
Danas je 11. travnja 2023. A točno na današnji dan prije 60 godina, 11. travnja 1963., tadašnji papa Ivan XXIII., dobri papa, kako je nazvan još za života, objavio je okružno pismo “Mir na zemlji” (Pacem in terris). Ta enciklika nastala je kao posljedica velike međunarodne krize, poznate kao kubanska, koja je izbila oko pola godine prije toga i svijet se zbog nje nalazio na rubu novoga rata. U tom času Ivan XXIII. obratio se cijelom ljudskom rodu i apelirao za očuvanje mira koji se mora zasnivati na skladu između prava i dužnosti pojedinaca, naroda i država. Bila je to doslovce prva enciklika jednoga poglavara Katoličke crkve koja je bila posvećena nekom općem pitanju ljudskoga roda, ovaj put miru, a ne isključivo užoj vjerskoj temi. Svoje okružno pismo uputio je svim ljudima dobre volje i vjerojatno ni jedna druga enciklika nekoga pape, posvećena društvenim pitanjima, a bilo ih je više tijekom kasnijeg razdoblja, nije privukla toliko veliku pozornost u svijetu. I čini se vrlo prikladnim, u povodu 60. obljetnice enciklike i u okolnostima nove ugroze mira u svijetu, podsjetiti na barem neke naglaske Ivana XXIII. Također zato što je on za vrijeme Prvoga svjetskog rata obnašao službu vojnoga kapelana, a u međuvremenu je proglašen i svecem te je jedan od zaštitnika vojnih kapelana i vojnika.
II.
Mir na zemlji, koji je duboka čežnja ljudskih bića svih vremena, odmah na početku ustvrdio je Papa, može biti uspostavljen i učvršćen samo uz puno poštivanje reda koji je uspostavio Bog te je predložio da se mir gradi na četirima stupovima: istini, pravdi, ljubavi i slobodi. Odnosno, za uređen i plodan zajednički život treba kao temelj postaviti načelo da je svako ljudsko biće osoba, to jest narav obdarena umom i slobodnom voljom. Ona je, dakle, subjekt prava i obveza koje neposredno istodobno proistječu iz same njezine naravi: prava i obveza koje su zato opće, nepovredive i neotuđive. Uz to, ako se dostojanstvo ljudske osobe promatra kroz svjetlo Božje objave, onda se ona pojavljuje neusporedivo veća jer su ljudi otkupljeni krvlju Isusa Krista i milošću postali sinovi, kćeri i prijatelji Božji i postavljeni za baštinike vječne slave.
Svako ljudsko biće ima pravo na postojanje, na fizički integritet, na nužna i dostatna sredstva za dostojan način života, posebice što se tiče hrane, odjeće, stanovanja, odmora, medicinske skrbi i potrebnih društvenih usluga. Ima, dakle, pravo na sigurnost u slučaju bolesti, invaliditeta, udovištva, starosti, nezaposlenosti i u svakom drugom slučaju gubitka sredstava za život zbog okolnosti koje ne ovise o njegovoj volji.
Svaki čovjek ima pravo na poštivanje vlastite osobe, na dobar glas, na slobodu u traženju istine, na iznošenje mišljenja i njegovo širenje, na promicanje umjetnosti u granicama moralnoga reda i općega dobra. Ima pravo na objektivno informiranje, a iz njegove naravi proistječe i pravo na sudjelovanje u kulturnim dobrima. To znači da ima pravo na osnovno obrazovanje i prikladan odgoj prema stupnju razvitka vlastite političke zajednice. Svatko, u skladu sa zahtjevom ispravne savjesti, ima pravo na klanjanje Bogu u privatnom i javnom obliku, pravo na slobodu da zasnuje vlastitu obitelj i na jednakost muškarca i žene. Također, trebaju biti poštovana i sva ostala čovjekova prava koja se nabrajaju u nastavku. Prirodna prava, koja čovjek ima, neodvojivo su povezana s isto toliko njegovih obveza. Naime, u ljudskom životu svako prirodno pravo nosi sa sobom obvezu prema svim drugim osobama: obvezu da se prizna i poštuje to isto njihovo pravo. (br. 1 - 20)
III.
Primjena općega dobra razlog je postojanja vlasti, a političke zajednice također su subjekti prava i obveza te se odnosi među njima moraju urediti u istini, pravdi, učinkovitoj solidarnosti i slobodi, jer isti moralni zakon koji uređuje odnose među pojedinim ljudima uređuje također odnose među političkim zajednicama. Oni moraju biti uređeni po načelima prava i obveza, istine i osobito pravde. Jer, ako se napusti pravda, pisao je još sv. Augustin, kraljevstva se pretvaraju u razbojnike. A ako se na međunarodnoj razini, zbog različitih interesa, među državama pojave nesporazumi, oni se ne rješavaju uporabom sile, prijevarom ili obmanom, nego, kao što priliči ljudskim bićima, uzajamnim sporazumima nakon mirnih, objektivnih i pravednih prosudbi. (br. 47 - 51)
Kao elementi općega dobra trebaju biti poštovane također etničke karakteristike po kojima se razlikuju razne skupine ljudi. (br. 33 - 34) Pri tomu enciklika zapaža običaj prema kojemu svakom narodu općenito odgovara jedna država. Ali zbog raznih razloga državne se granice ne podudaraju uvijek s etničkim granicama. To pak rađa složeno pitanje poštivanja prava manjih skupina (br. 52). I jer nitko ne voli osjećati se podvrgnut moći koja dolazi izvan vlastite ljudske zajednice ili etničke skupine, ne bi smjeli postojati narodi koji dominiraju i koji su dominirani niti rasna diskriminacija jer su svi ljudi jednaki po svom prirodnom dostojanstvu. (br. 23 i 24) Dapače, razlozi pravde i jednakosti ponekad mogu tražiti da vlast ima poseban obzir za slabije članove društvenoga tijela.
Na zemlji postoji velik broj etničkih skupina, ali elementi po kojima se prepoznaje takva skupina ne smiju skupinu pretvoriti u odvojeno jezero u kojemu bi ljudska bića bila spriječena komunicirati s ljudima iz drugih etničkih skupina. Treba voditi računa da su i ljudi, koji se razlikuju po etničkim posebnostima, također po naravi upućeni na susret s drukčijima. (br. 55)
Ne postoje ljudska bića koja bi po naravi bila nadređena niti ljudska bića koja bi po naravi bila podređena. Isto tako, nema političkih zajednica koje bi po naravi bile nadređene niti koje bi po naravi bile podređene. Sve su one po naravi jednake jer su u njima ljudi koji su jednaki. I ne treba zaboraviti da su narodi, s pravom, osjetljivi kad se radi o dostojanstvu i časti. (br. 50)
Pred ondašnjom opasnošću od velikoga sukoba Ivan XXIII. je smatrao da odnose među političkim zajednicama, kao i među pojedinim ljudima, ne treba uređivati snagom oružja, nego razumno u istini i pravdi. U tom smislu, u nastojanju radi zaustavljanja naoružanja u ratne svrhe, njegova stvarnog smanjenja ili uništenja, zastupao je načelo integralnoga razoružanja, koje započinje od napuštanja duha ratne psihoze, to jest od želje da se kriterij, prema kojemu se mir održava ravnotežom snage oružja, zamijeni načelom da se pravi mir može uspostaviti jedino uzajamnim povjerenjem.
IV.
Radi izgradnje ljudske zajednice i mira Ivan XXIII. inzistira da katolici imaju obvezu aktivno sudjelovati u javnom životu, doprinositi uspostavi javnoga dobra, zauzimati se u svjetlu vjere i snagom ljubavi kako ekonomske, socijalne, kulturne i političke ustanove ne bi stvarale zapreke, nego olakšavale usavršavanje ljudi. Zbog toga je potrebno da članovi Crkve uđu u institucije i vrijedno djeluju iz njih i kroz njih. No, nije dovoljno biti prosvijetljeni vjerom ili željom za općim dobrom već, oni koji djeluju u javnim ustanovama trebaju biti kompetentni, sposobni, profesionalno stručni i svoj posao obavljati u okviru moralnoga reda. (br. 76 - 78)
Velika je zadaća svih uspostaviti zajednički život i odnose (br. 87 - 88) u istini, pravdi, ljubavi i slobodi među pojedinim ljudima i obiteljima te između građana i njihovih političkih zajednica s jedne strane i između političkih zajednica i svjetske zajednice s druge. I zaključio je Ivan XXIII. da mira među ljudima ima ako ga ima u svakom čovjeku, to jest ako svatko u sebi uspostavi red koji Bog hoće. Zato, molio je, neka čovjek bude podložan Bogu koji je visoko i pobijedit će ono što je u njemu nisko. I samo tada bit će u čovjeku i među ljudima pravi, siguran i uredan mir.•
