Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Hrvatske osudilo je u siječnju 2018. “pokušaj da se prostor UN-a postavljanjem srbijanske izložbe o logoru Jasenovac iskoristi za manipulacije i plasiranje lažnih podataka”. Međutim, ionako zakasnjeli protest nije spriječio da se u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku postavi, kako su je organizatori najavili, “najveća i najmonumentalnija izložba o Jasenovcu”. Tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Srbije Ivica Dačić govorio je tih dana o “velikom otporu jedne države” da se postavi izložba organizirana “sa željom da se zločin u Jasenovcu ne zaboravi i da se ne dopusti relativiziranje i rehabilitacija zločina”. “Jedna država”, naravno, bila je Republika Hrvatska koja, nakon godina toleriranja, prešutnog odobravanja ili u ponekom slučaju čak i poticanja relativiziranja i rehabilitacije ustaških zločina i zločinaca nije mogla parirati srbijanskoj diplomatskoj ofenzivi na polju kreiranja narativa o Jasenovcu u svijetu.
Inače, ta ista izložba pod naslovom “Jasenovac, pravo na nezaborav” ove je godine u rujnu, u sklopu manifestacije “Noć muzeja” otvorena u Kragujevcu. U najavi agencije SRNA, koju su prenijeli i mediji koji nisu pod Vučićevom kontrolom i utjecajem, poput beogradske redakcije N1, ne spominju se, naravno, nikakve kontroverze ili manipulacije, nego piše da “izložba predstavlja doprinos očuvanju univerzalnih vrednosti čovečanstva i globalnih napora UN-a, s ciljem sprečavanja pojave revizije i rehabilitacije neonacističkih i neofašističkih ideologija isključivosti i svih oblika diskriminacije i fanatizma” te da je “glavni cilj izložbe negovanje kulture sećanja na srpske, jevrejske, romske i antifašističke žrtve holokausta i genocida u logoru Jasenovac”. Sve u svemu, tekst kojem se, bez uvida u sadržaj izložbe, nema što prigovoriti. Republika Hrvatska mogla se samo na jedan način efikasno suprotstaviti politizaciji Jasenovca iz Srbije tako da je sama organizirala i postavila jednu takvu izložbu, ali ne zbog kontriranja Srbiji, nego zbog sebe same i svojih građana i budućih generacija.
Međutim, takav svijet u kojem Hrvatska kao državni projekt organizira i sponzorira ozbiljnu izložbu ili, recimo, film o Jasenovcu, dok se u isto vrijeme Srbija na sličan način bavi zločinom u Srebrenici, još uvijek je čista utopija. Kako kod nas, tako i kod njih, i dalje je daleko lakše, poželjnije i politički profitabilnije baviti se “njihovim” zločinima i “našim” žrtvama, a na tom polju se i dalje odvija i prilično bolesno nadmetanje za međunarodnu pažnju i nametanje vlastitog narativa. A na tom polju Srbija i dalje dominira nad Hrvatskom jer očito ima plan, političku volju i novac za njegovu provedbu. Po načinu na koji je najavljivan i u različitim fazama predstavljan javnosti, čini se da je dosad najveći kapitalni projekt u sklopu tog plana cjelovečernji igrani film “Dara iz Jasenovca”. Od samog početka to je državni projekt, prije svega po onom najvažnijem, količini novca koji je država u nj uložila. Narativ koji oko filma stvara Vučićeva propagandna, u prvom redu tabloidna mašinerija, domaću javnost uvjerava kako je Jasenovac čak i u Srbiji dosad bio tabu-tema.
A svaki pa i najmarginalniji primjer ustašofilstva u Hrvatskoj ili relativizacije ustaških zločina iz vremena NDH, službena Srbija dočekuje s velikom zahvalnošću kao građevni materijal vlastite strategije. Od samog početka u tu se strategiju, čini se, uklopio i srpski prilično poznati režiser Predrag Gaga Antonijević, autor satiričnog filma “O pokojniku sve najlepše” iz 1984., a kasnije i nekoliko američkih naslova. Na konferenciji za novinare početkom studenoga 2019. u Beogradu, nakon završene prve faze snimanja filma prema scenariju Nataše Drakulić, Antonijevića su pitali ima li u “Dari iz Jasenovca” hrvatskih glumaca. Odgovorio je: “Nažalost, nema hrabrih hrvatskih glumaca koji bi igrali u mom filmu. To je kod njih još uvijek tabu-tema. Imam puno prijatelja tamo za koje znam da bi voljeli da se napokon ta priča otvori i istina kaže, ali ne želimo da se dogodi da nakon što odigraju ulogu fašista u srpskom filmu, tamo negdje dobiju batina. Ipak je kod njih ponovo ta čudna poplava ljubavi prema NDH i fašizmu.”
Na stranu preuveličavanje, kao i omalovažavanje svih koji se u Hrvatskoj tom temom itekako otvoreno i bez straha bave, i Antonijeviću smo sami dali materijal za ovakvu izjavu. No, jedna druga je još znakovitija. Podsjetimo, te 2019. u Puli je premijerno prikazan hrvatski film “Dnevnik Diane Budisavljević” autorice Dane Budisavljević. Dobio je najviše Zlatnih arena, kao i nagrade kritičara i publike. Ali, na pitanje hoće li se i u njegovu filmu pojaviti lik Diane Budisavljević, Antonijević je rekao da će se pojaviti pri kraju te istaknuo da “Dara iz Jasenovca” “ne govori o tome kako su nas spašavali, već kako su nas klali i mučili”.
Zbog pandemije i “lockdowna”, beogradska premijera filmske priča o kozaračkoj djevojčici Dari i patnjama i strahotama koje je vidjela i preživjela u logorima Jasenovac i Stara Gradiška odgođena je s 22. travnja 2020. na isti datum 2021., na godišnjicu proboja jasenovačkih logoraša. Međutim, film se ipak našao pred komisijom Filmskog centra Srbije koja je prije dva tjedna odlučila da će upravo “Dara iz Jasenovca” biti srbijanski kandidat za Oscara.
Premda je očito bilo prekasno da se o toj odluci vodi ikakva suvisla rasprava, a kamoli da se ona eventualno promijeni, zajedničkim priopćenjem i pismom FCS-u, kao i Ministarstvu kulture reagirali su Udruženje filmskih producenata Srbije, Asocijacija filmskih reditelja Srbije i Udruženje filmskih dokumentarista DokSrbija. Osporili su legitimitet izbora predbacujući FCS-u brojne neregularnosti i kršenje vlastitih uputa o načinu i kriterijima izbora. U izjavi za novine Danas stavove spomenutih udruženja osobno je obrazložio poznati srpski filmski redatelj Srdan Golubović.
Njegov film “Otac” također je bio jedan od kandidata, a slovio je i kao favorit nakon velikog uspjeha i nagrada na festivalima, počevši od najvećeg u Berlinu, te nakon nominacije glavnog glumca Gorana Bogdana za Europsku filmsku nagradu. Izrodi i izdajnici – samo su neke od kvalifikacija kojima su se nakon tog istupa na Golubovića i njegovu ekipu obrušili srpski režimski tabloidi. Među njima po javnom linču i hajkama najzloglasniji Informer “otkrio” je i ovako opisao razlog zašto Srdan Golubović osporava legitimitet odabira “Dare iz Jasenovca” za oskarovsku kandidaturu: “Goluboviću je, kako saznajemo, od prvog filma o ustaškom logoru smrti u kojem je tokom Drugog svetskog rata pobijeno više od 700.000 Srba, Jevreja i Roma, izgleda draži film o Srebrenici, koji će biti kandidat Bosne i Hercegovine”.
Riječ je o filmu “Quo vadis, Aida” Jasmile Žbanić koji se bavi srebreničkim masakrom kroz glavni lik prevoditeljice u kampu nizozemskih mirovnjaka koju, inače, glumi srpska glumica Jasna Đuričić, dok njezin suprug Boris Isaković glumi generala Mladića.
– Ne znam je li razlog za forsiranje “Dare iz Jasenovca” neka utrka sa Srebrenicom, odnosno s filmom Jasmile Žbanić, ali ako jest onda je to posebno besmisleno i glupo. Kao što je potpuno neozbiljno i glupo i samo dovođenje ta dva filma u vezu, što je učinjeno samo da bi se mene na taj način pokušalo diskreditirati i da bi cijela stvar lakše prošla u javnosti – rekao nam je Srdan Golubović.
U poduljem telefonskom razgovoru, Golubović nam je obrazložio svoje zamjerke legitimitetu izbora “Dare iz Jasenovca”, filmu koji još nitko u Srbiji zapravo nije ni vidio, osim epidemiološkim mjerama prorijeđene publike u Gračanici, na Kosovu, gdje je od 25. studenoga do 1. prosinca u tamošnjem Domu kulture doslovno preko noći organizirana po jedna projekcija dnevno kako bi se udovoljilo pravilu Američke filmske akademije da film koji se kandidira mora biti barem sedam dana javno prikazivan. – Mi kao struka nismo bili zadovoljni kako je taj izbor dosad radila Akademija filmske umetnosti i nauka. Tako sjajni, važni i međunarodno zapaženi i nagrađivani filmovi kao što su “Teret”, “Druga strana svega” i “Parada” također nisu bili naši kandidati za Oscara.
Bilo je puno propusta i praktički je cijela struka s odobravanjem dočekala prilično iznenadnu vijest ove jeseni da odlukom Ministarstva kulture izbor prelazi u nadležnost Filmskog centra Srbije. Smatrali smo da će se to transparentnije raditi, a tako je i počelo. FCS je čak od strukovnih udruženja tražio mišljenje i pomoć u izradi pravilnika, odnosno upute o kriterijima prema kojima će se birati srpski kandidat za Oscara. Tako je i napravljen pravilnik koji podrazumijeva sve one kriterije koji se primjenjuju u većini europskih zemalja, poput sudjelovanja i nagrada na velikim festivalima, kritika u najznačajnijim filmskim časopisima kao što su Variety, Hollywood Reporter ili Screen i međunarodne distribucije. Ali onda se dogodilo da FCS uopće nije obavijestio ni strukovna udruženja ni javnost tko su članovi komisije.
Nisu poštovali ni dogovor o broju članova na prijedlog strukovnih udruženja, a od producenata nije uopće bilo traženo da prijave sudjelovanje svojih filmova i nagrade na međunarodnim festivalima, podatke o međunarodnoj distribuciji ili kritike. Sve te stvari za koje su se udruženja borila postale su nevažne. Na sve smo to upozoravali i prije nego što je izbor proveden, a Mila Turajlić, koja je inače i članica Američke filmske akademije, izašla je iz komisije već tjedan dana nakon početka odlučivanja napisavši u pismu da je sve rađeno mimo procedure, bez legitimiteta i transparentnosti. Sedam dana prikazivanja u Gračanici možda ispunjava u pravnom smislu propis Američke filmske akademije, ali u suštinskom smislu to nije javno prikazivanje. Ne znam nikoga tko je film vidio, nema nijedne kritike i ni stručna ni šira javnost i publika nisu uopće imali priliku vidjeti film, a kamoli da o njemu raspravljaju – kaže Golubović koji se doista trudio da njegova izjava u Danasu bude odmjerena i ni za koga uvredljiva. Međutim, bio je svjestan političke zamke i opasnosti izvrtanja njegovih riječi i stavova, što se i dogodilo.
– Nažalost, politička priča postala je dominantna u odnosu na bilo kakvu filmsku i kinematografsku. Ne, ja nisam protiv toga da se izabere “Dara iz Jasenovca”, ja sam protiv toga da se izabere bilo koji film koji nigdje nije prikazan, koji ne ispunjava uvjete i koji ruši legitimitet procedure i FCS, bavio se on temom Jasenovca ili pričom o dvoje mladih zaljubljenih ljudi na Vračaru. Politički je iskorišteno prikazivanje filma na Kosovu. Naravno, mi nemamo ništa protiv toga što je film prikazan na Kosovu, ali imamo protiv toga što nije imao pravi život, nije dobio kritike... Ta je premijera također odvlačenje cijele priče u političku domenu. Za sve nas u Srbiji, kao i cijeloj regiji, teme poput Jasenovca nezgodne su i stvaraju opasnost da polemika sklizne u nešto posve drugo, nešto posve pogrešno. Poštujem Antonijevića kao kolegu, a osim toga mislim da upravo film o tako velikoj i važnoj temi kao što je Jasenovac ne zaslužuje da na ovaj način krene u svoj život, sa skandalom i pozadinom koja je isključivo politička, a ne estetska. A odluka da film “Dara iz Jasenovca” baš ove godine bude kandidat za Oscara, premda je to na sasvim regularan i redovit način mogao biti i iduće, sasvim je sigurno politička, a to za sam film i njegovu kandidaturu nije dobro jer se kasni s bilo kakvom kampanjom – rekao nam je Golubović koji mnogo zna o tim stvarima jer je njegova “Klopka” od svih dosad kandidiranih srpskih filmova za Oscara postigla najveći uspjeh dospjevši u uži izbor od devet naslova.
Hajka kakva se obrušila na Golubovića, njegovu ekipu i obitelj, nažalost, nije neviđena u Srbiji. On sam je naziva folklorom, podsjetivši na nedavnu sličnu hajku na Jelisavetu Seku Sablić i Dragana Bjelogrlića. S time da je novost što se sada takve hajke vode ne samo preko tabloida i televizija koje su “udarne pesnice” Vučićeva režima, nego i iz Skupštine koja je, kako ističe Golubović, jedini parlament u Europi u kojem nema opozicije. S druge strane, pozitivna strana hajke na Golubovića je potpuna ogoljenost cijelog slučaja oko upletanja politike u film i umjetnost, a također i silna podrška i solidarnost koju progonjenima izražava cijela struka i velika većina njihovih kolega.
A u Hrvatskoj, baš kao i publici i javnosti u Srbiji, ne preostaje ništa drugo nego čekati da vidimo jesu li se autori “Dare iz Jasenovca” doista izdigli iznad politike i raspirivanja stare mržnje, kao što tvrdi obrazloženje komisije FCS-a. I da se naša vlast, prije bilo koje službene ministarske note upućene Srbiji zbog filmskog tretmana Jasenovca, prisjeti da HRT i dalje odugovlači s prikazivanjem vlastitog završenog projekta, dosad najozbiljnije i najveće dokumentarne serije Hrvoja Klasića o NDH.
