Prinčevi su ovih dana intenzivno u vijestima, ali to nisu nikakve bajke, nego drame. Najpoznatiju parlamentarnu monarhiju na svijetu potresla je senzacionalna ostavka princa Harryja i njegove supruge Meghan Markle na sve dužnosti u kraljevskoj obitelji, zbog čega je kraljica Elizabeta II. sazvala mirovni obiteljski sastanak na vrhu na kojemu je kriza zasad, čini se, riješena, ali mnogi se pitaju može li britanska kraljevska obitelj nakon toga nastaviti istim stilom kao dosad.
Vjerojatno ne može.
Podrhtavanja od tog potresa još će se osjetiti. A i kraljičine godine, premda se ona s njima dobro nosi, govore da je promjena blizu, prvo na princa Charlesa, a potom na njegova prvorođenog sina Williama. Harry je tek šesti u redoslijedu nasljeđivanja, ali njegov odlazak, taj tzv. Megxit uoči Brexita, izgleda kao da ubrzava neizbježnu promjenu kulture i sva pitanja o tome što je uopće monarhija danas, komu ona nešto znači i što, i koliko dugo će nešto nekome značiti u takvoj formi.
Drugi primjer je bitno drukčiji, jer ovaj se događa u apsolutnoj monarhiji, gdje kraljevska obitelj zaista drži svu vlast u rukama, za razliku od britanske kraljevske obitelji koja nema nikakvu vlast ni bilo kakav politički utjecaj na to kako građani žive. Taj drugi primjer, samo vremenski podudaran s prvim, otkriće je londonskog Guardiana da je saudijski prijestolonasljednik, krunski princ Muhammad bin Salman, navodno hakirao mobitel jednog od najbogatijih ljudi svijeta, šefa internetske megatrgovine Amazon Jeffa Bezosa, i to tako što mu je poslao virus u videoporuci preko WhatsAppa, aplikacije koju je koristio za dopisivanje s mnogim svjetskim vladarima politike i biznisa.
Mračna otkrića
Saudijski prijestolonasljednik trudio se predstaviti svijetu kao vladar nove generacije, modernizator i reformist, a mnogi na Zapadu prihvatili su tako izgrađen imidž kao stvarnost u koju žele vjerovati, no iza te sjajne fasade kriju se i mračna otkrića o prinčevoj osobnoj upletenosti u krajnje brutalno ubojstvo Jamala Khashoggija, saudijskog novinara američkog Washington Posta, i hakerski napad na Bezosa, u čijem je vlasništvu i Washington Post.
Ali nepošteno je uspoređivati, makar i po vezi vremenske podudarnosti, priču bezazlenog princa Harryja i priču brutalnog princa Mohammada bin Salmana. I zbog niza drugih razloga, ali i zato što je britansku kraljevsku obitelj i njihovu ulogu u britanskom, ali i globalnom društvu, teško s ičim drugim usporediti. Da se princ Harry sada, nakon što se odrekao počasti člana kraljevske obitelji, pojavi, primjerice, u sjedištu Europske komisije u Bruxellesu gdje bi počeo raditi kao član kabineta nekog od europskih povjerenika, bilo bi to nezamislivo koliko i slijetanje izvanzemaljaca na Markov trg u Zagrebu. Ali nizozemski princ Constantijn, recimo, radio je ne tako davno, od 2010. do 2014., kao šef kabineta europske povjerenice za digitalni razvoj Neelie Kroes. Nitko ga praktički ne bi ni prepoznao na ulasku u zgradu. Nizozemski kralj Willem-Alexander je pilot koji i dalje povremeno pilotira KLM-ovim zrakoplovima na redovitim linijama kako ne bi izgubio pilotsku dozvolu. Ni njega mnogi ne prepoznaju na aerodromu. A ustavni položaj nizozemske kraljevske obitelji jednak je onome britanske kraljevske obitelji. Osim što je kod Britanaca ta obitelj šira, odnosno veći je broj njezinih članova koji uživaju kraljevske počasti, prava i obveze.
Odlazak princa Harryja, globalne superzvijezde te kraljevske obitelji, i njegove supruge Meghan iz tog kruga uživatelja kraljevskih počasti izazvao je nevjerojatan interes javnosti. Kao što primjećuje magazin New Statesman, Harry i Meghan na web stranici New York Timesa privlače više klikova nego “impeachment” američkog predsjednika Donalda Trumpa. A osobne drame proživljavane unutar kraljevske obitelji nisu, realno, ni od kakvog javnog interesa ni u samom Ujedinjenom Kraljevstvu, a kamoli u svijetu, dok potencijalno nezakonito ponašanje američkog predsjednika jest od najvišeg javnog interesa.
No, kao što dobro znaju urednici i čitatelji britanskih tabloida koji su vijesti i tračeve s britanskog dvora pretvorili u popularnu razonodu, postoji velika razlika između javnog interesa i onoga što budi interes javnosti. Taj interes, prekomjeran i izobličavajuće snage, bio je očito jedan od sastojaka koji Meghan Markle nije mogla podnijeti u novom životu na kraljevskom dvoru. Nakon njezina dolaska i njihova odlaska iz kraljevske obitelji, može li sve biti isto kao i prije? Princ Charles, jednom kad postane kralj, navodno planira malo “stanjiti” monarhiju, smanjiti krug ljudi koji se službeno smatra kraljevskom obitelji. Ta bi tranzicija, kažu komentatori kraljevske obitelji bliži tronu, mogla još i biti vrlo glatka, ali kasnija, s Charlesa na Williama, mogla bi biti u znaku pitanja: treba li Britaniji uopće takva monarhija? Neki političari to pitanje postavljaju već sad.
Nevjerojatni primjeri
– Zašto ne bismo imali referendum o budućnosti kraljevske obitelji? Hajdemo razgovarati o tome kako izgleda moderna država i kakva bi trebala biti uloga kraljevske obitelji. Radije bih nas vidio u 21. stoljeću kao građane, nego kao podanike – rekao je ovih dana Clive Lewis, zastupnik iz redova laburista koji se natječe i za novog predsjednika te oporbene stranke. Kasnije je, ipak, na Twitteru počeo objašnjavati da nije mislio na ukidanje kraljevske titule, nego samo na veličinu i proračun koji pripada kraljici ili kralju. Ukidanje monarhije i uspostava republike nije popularna ideja na Otoku: istraživanje YouGov-a iz 2018., primjerice, kaže da je 69 posto Britanaca za očuvanje monarhije, 21 posto za ukidanje, a 11 posto nije znalo odgovoriti.
Grčka i Bugarska su europske države koje su u 20. stoljeću imale referendume o ukidanju monarhije. Grčka dvaput, 1924. i 1974. (ili triput, ako se računa i jedan referendum za ukidanje monarhije organiziran za vrijeme vojne hunte), a Bugarska 1946., no Bugarska je zanimljiva jer je posljednji bugarski car (vladao je kao dječak od 1943. do 1946.) puno kasnije, nakon povratka iz egzila, osnovao političku stranku i pobijedio na parlamentarnim izborima, pa postao premijer Bugarske od 2001. do 2005. godine. Riječ je o Simeonu Saxe-Coburg-Gothi, koji je još dovoljno živ i zdrav da komentira Brexit. O Megxitu se još nije oglasio. Premda bi ga možda bilo zanimljivo pitati vidi li takvu znanstvenofantastičnu mogućnost kao što je da, možda, princ Harry krene njegovim stopama pa od kraljevskog dvora preko egzila završi kao premijer države. Tko zna…
Kad smo kod nevjerojatnih primjera iz novije povijesti, priča u kojima prinčevi završavaju kao političari, vrijedi spomenuti i Otta Habsburškog. Kad je rođen 1912. kao treći po redu nasljeđivanja u obitelji Habsburg, bečke su novine predviđale da će “prema ljudskim računicama, biti pozvan da upravlja europskom budućnosti u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća”, ali u jednom sarajevskom atentatu i dva svjetska rata te su “ljudske računice” ispale malo drukčije pa je Otto Habsburški 1979. kao običan građanin biran u Europski parlament, gdje je 20 godina služio kao europski zastupnik iz Bavarske.
Ima u povijesti europskih monarhija još raznih nevjerojatnih primjera, kao kad je kralj Belgijaca Baudouin detroniziran na jedan dan: nakon što u travnju 1990. nije želio potpisati zakon koji je legalizirao pobačaj, belgijska ga je vlada privremeno razvlastila pa ponovo ustoličila, kako bi zakon mogao stupiti na snagu, što je i kralju bilo prihvatljivo kao izlaz iz te situacije.
Belgijom danas kraljuje Philippe, koji je na tron došao nakon abdikacije svog oca, kralja Alberta II. u srpnju 2013. godine. Tada je započeo omanji val kraljevskih abdikacija: u siječnju iste godine abdicirala je nizozemska kraljica Beatrix, 2013. je abdicirao i katarski emir, u lipnju 2014. španjolski kralj Juan Carlos I. predao je prijestolje sinu Felipeu, a u prosincu 2017. obznanjena je i prva abdikacija japanskog cara u posljednja dva stoljeća. Ta se abdikacija cara Akihita u korist svoga sina, novog cara Naruhita, dogodila formalno 30. travnja 2019. godine. Britanska kraljica Elizabeta II. ni u jednom trenutku nije ničim signalizirala da se pomišlja priključiti tom valu. Možda i zbog neugodnog iskustva s abdikacijom njezina strica Edvarda VIII., koji se u prvoj godini na tronu naumio oženiti za dvaput razvedenu Amerikanku, što nisu odobravali ni britanska vlada ni duhovni poglavar Anglikanske crkve (čija je riječ važna jer je britanski monarh vrhovni poglavar te Crkve), pa je abdicirao.
Prva u tisuću godina
Bila je to prva abdikacija u tisućljetnoj povijesti britanske krune. Naslijedio ga je njegov brat George VI., a njega Edwardova nećakinja, Georgeova kći, današnja kraljica Elizabeta II., koja je po trajanju vladavine prestigla sve svoje prethodnike u povijesti. Danas 93-godišnjakinja, vidjela je i doživjela puno toga. U obiteljskom životu, zapamtila je 1992. godinu kao “annus horribilis”, groznu godinu u kojoj su se raspali brakovi sve troje njezine djece. Sve što je princeza Diana ispričala nakon razvoda od Charlesa, i njezina tragična smrt 1997., i reakcija naroda puna ljubavi prema Diani i ljutnji prema kraljevskoj obitelji, sve je to obilježilo kraljicu i prijestolonasljednike. Hoće li ovu, 2020. godinu pamtiti kao još jednu groznu godinu, ali ovaj put “annus Harrybilis”?
