Uponedjeljak se pripremalo meso za svatove i selilo mladenkin miraz u kuću budućeg supruga. Utorak se k mladenkinim roditeljima dovozilo još hrane od mladoženje. Pleli su se i svečani vijenci, bila je to svojevrsna djevojačka večer – mladenka se opraštala od prijateljica. Srijedu se smatralo sretnim danom u tjednu pa je baš ona bila rezervirana za vjenčanje. Subota se, naime, profilirala kao svatovski dan tek s ustaljenim radnim tjednom. Ručak u četvrtak organizirao je i platio kum te tako pomogao u troškovima, a mladenka bi tada izljubila svu rodbinu – i svaki joj je poljubac bio plaćen. Petak bi svatovi objedovali kod mladoženje, a kući bi otišli s milošću. Odmorili bi se u subotu pa se sastali ponovno još u nedjelju. Tako je, po zapisima, tekao svadbeni tjedan u Doljanovcima, selu u Požeškoj kotlini, koncem 19. i početkom 20. stoljeća.
Slavonske svadbe odavno više ne traju po tjedan dana, no baš kao i prošloga stoljeća, pa i pretprošloga, uz mladence se i danas veseli na stotine uzvanika. Na pirovima u Đakovštini, primjerice, okupi se i 700 duša! Tradiciji koja se stoljećima održala zaprijetila je ozbiljno tek pandemija koronavirusa. Izvor zaraze u Ivankovu nadomak Vinkovcima, gdje je proteklih dana buknuo broj oboljelih od korone, bila je upravo jedna svadba. Županijski stožer civilne zaštite nedavno je, stoga, uputio Nacionalnom stožeru zahtjev da se svadbe u Vukovarsko-srijemskoj županiji u idućih mjesec dana održavaju samo u krugu najuže obitelji.
– Opće je poznato da su slavonska vjenčanja najveselija, velika, kao i da se u Slavoniji najbolje jede i pije, to je takav mentalitet, mi smo veseljaci! U pojedinim je krajevima i danas stav da, ako ti pola sela nije na vjenčanju, kao da se nisi ni vjenčao, neće ni razmišljati o manje od 500 uzvanika. Mladencima koji se pridržavaju takve tradicije bit će prava drama “srezati” popis gostiju na stotinu ili manje. Znači to, otprilike, zavaditi se s polovicom rodbine.
Stotinjak uzvanika u Slavoniji uistinu jest jedno intimnije vjenčanje – započinje Tihana Tomljanović, vlasnica Studija Happiness iz Osijeka, koji se bavi organizacijom vjenčanja. U deset godina, koliko se bavi tim poslom, postala je prepoznatljiva upravo po organizaciji intimnih vjenčanja, nerijetko i na otvorenome.
– Mala su vjenčanja jednako vesela i još posebnija jer su najiskreniji i najbliži ljudi uz vas. Nije problem organizirati svatove za stotinu gostiju, dapače, samo što Slavonci i Baranjci nemaju tu naviku – nastavlja Tihana.
Svatovska je tradicija, pak, izuzetno snažna u Slavoniji, iako su u prošlosti podjednako zahtjevni svatovi organizirani i u drugim krajevima naše zemlje. – Postoji zapis iz Dubrovnika još iz 13. stoljeća, iz kojega se vidi da su tamo zakonski pokušali ograničiti trajanje svatova, zbog golemoga financijskog napora za obitelji. U Baranji su, primjerice, još pred Drugi svjetski rat svatovi znali trajati i po sedam, osam dana. Nisu si to, naravno, mogli svi priuštiti, ali je to definitivno bio razlog da su mnoge obitelji došle do ruba propasti – kaže etnologinja Vlasta Šabić, viša kustosica u osječkom Muzeju Slavonije.
Selo je, opisuje nam, imalo već uhodanu praksu – kao što je za radove u polju postojala moba, ispomoć seljana, tako je njihova pomoć bila neophodna i za pripremu svatova. A posla su imali pune ruke: od pripremanja hrane do kićenja svatovskih kola. Povezanost je zajednice u tim prigodama posebice dolazila do izražaja. – Da lakše podnesu financijski teret, obiteljima mladenke i mladoženje pomagala je rodbina, ali i čitavo selo, donosili su im kolače, jaja, meso, što bi im već trebalo... Svadba je prijeloman trenutak u životu pa je sva ta običajnost sela bila izuzetno važna jer je stvarala strukturu tijekom godine, kao i tijekom života. Mi, pak, živimo od danas do sutra – nastavlja ona.
Koliko je poznato, već u 19. stoljeću u Slavoniji se isticalo kako su svatovi postali teret pa ih se pokušavalo ograničiti. Teško je izračunati o kojim je iznosima tada bila riječ, no za ova današnja je, bez pretjerivanja, potrebno podići kredit. Uzmemo li cijenu od 260 kuna, koliko u prosjeku mladenci plaćaju za stolac i jelovnik u sali, za svatove sa 150 uzvanika taj račun iznosi 39.000 kuna. Bend će svirati za 12.000 kuna pa naviše, a tamburaška pratnja stoji dodatnih 2500 kuna, piše Vecernji.ba. Najsretniji dan fotografi će ovjekovječiti za, prosječno, 15.000 kuna. Uračunate su tu fotografije i video. Okupljanje gostiju na kućnoj adresi mladenaca teško će proći ispod 10.000 kuna troška. Svatovska je torta 1500 kuna, prstenje 3000 kuna i više, rasvjeta za vjenčanje od 3500 do 4000, pozivnice od 500 do 1000, a zahvalnice za toliki broj uzvanika oko 1500 kuna. Mladenka će zasjati u haljini za otprilike 5000 kuna, a još 1000 dodat će za šminku i frizuru. Zbrojimo li sve, dolazimo do 91.000 kuna, a treba platiti i crkveni obred ili matičara, odjenuti i obuti i mladoženju...
– Šokiralo me što je upravo drastično skočila cijena izlaska matičara na teren. Na istoj lokaciji prošle se godine njegov dolazak plaćao 6200, a ove čak 9800 kuna! Usporedbe radi, vjenčanje u matičnom uredu stoji 240 kuna – otkriva nam Tihana, koja vjeruje da je upravo pandemija koronavirusa razlog takvom porastu cijena. Vratimo se davnoj slavonskoj i hrvatskoj tradiciji – tko si nije mogao priuštiti toliki trošak slavlja, izbjegao bi ponekad tu obvezu “otimanjem” mladenke ili bi ona sama otišla. – Vi ste odlazili drugima u svatove, ili vaša rodbina, pa su drugi dolazili vama i vraćali vam darove i tako bi se ipak postigla neka isplativost. Bilo je to poput kredita, odlazeći u tuđe svatove, ulagali ste i u svoje – slikovito će etnologinja Vlasta Šabić. Možda je baš takav princip, razmišlja ona, i pridonio tome da su se svatovi u Slavoniji očuvali do danas u tolikom obujmu. Činjenica je i da su Slavonci rodbinski i prijateljski vrlo povezani. Kako bilo, u sklopu svatova živi i prenosi se s koljena na koljeno i bogata baština. Teško je i nabrojiti običaje koji su bili nezaobilazni u selima na istoku Hrvatske. Sve što se činilo imalo je dašak obrednosti pa i magije.
– Na sam dan vjenčanja u jednim bi kolima glavni svatovski dužnosnici, kao što su kum, stari svat i djever, išli po mladenku, dok se ona sa svojim prijateljicama vozila u zasebnim kolima. Tako je bilo, primjerice, u Doljanovcima. Česta je karakteristika u svatovima, kako tada tako i danas, da se ne može tek tako dobiti mladu – kum mora platiti da bi mogao ući u dvorište ili djever mora dati novac za cipelu, kako bi mladenka mogla izaći – navodi ona za Večernjak. Odlazilo se potom u crkvu pa se vraćalo k mladenkinim roditeljima i tamo se jelo, slavilo, pjevalo i plesalo uz gajde, do 20 ili 21 sat, kada bi se novopečena supruga opraštala od obitelji, uz darivanje i blagoslov. Odvezli bi nju zatim, kako je bio običaj u već spomenutoj Požeštini, k mladoženji, gdje bi je na večeri dočekali njegovi roditelji i rodbina. – Mladenka bi tek tada jela, svekrva bi joj dala večeru. Zanimljivo je što su mladenci, kako se vidi iz starih zapisa, bili dosta suzdržani i tihi na dan svatova. Usto, mladenkini roditelji u nekim sredinama nisu bili prisutni u crkvi, već bi tugovali kod kuće i čekali povratak svatova – ističe.
Dok se današnje mladenke najviše ističu po haljinama, tadašnje su se prepoznavale po svečanim vijencima na glavi, a često su to bile krune, bogato nakićene. Izražavale su tako svoju nevinost i status. Nakon udaje nosile bi šamiju, znak udane žene. Taj vijenac je, s pregršt stakalaca, imao i zaštitnu, magijsku ulogu. Slično je i s podmetanjem lažne mlade, i to tri puta, što uz zabavnu notu u pozadini ima i magijsku zaštitu mladenke i njezine dobrobiti, kako je ne bi netko urekao, odnosno da ona ne bude odmah “na udaru”. – Ima tu i dramskih elemenata, kao da je sve velika predstava. Usto, u svatovima u Slavoniji, gdje je nekada bila Vojna krajina i granica obrane od Turaka, prepoznatljivi su i elementi vojne organizacije. Svadbena povorka ima svoj redoslijed, baš poput vojne formacije. Mladoženja je u prijašnjim vremenima, recimo obvezno u Otoku, nosio kabanicu, koja je bila dio vojne opreme. U mnogim se krajevima pojavljuje svatovski dužnosnik, zadužen za organizaciju, a koji se zove kapetan, što je isto vojna formulacija. I pucanje na svadbi, koje se zadržalo do danas, poveznica je s vojskom, ali se tako tjeraju i zle sile. Bilo je, nažalost, i tragedija zbog oružja... – govori viša kustosica.
Baš u tim elementima magije i zaštite iščitava se starina tih običaja... A bez njih nisu prolazile ni prosidba i zaruke. Za zaruke bi mladenka u Baranji dobivala od svekrve jabuku s dukatom. Mladoženja u tim trenucima nije smio skidati bijelu suknenu kabanicu, s vezenim ukrasima, i to kako ga ne bi zavela neka druga djevojka. Prije zaruka kod kuće se oprao u vodi u kojoj je prethodno oprano suđe, kako bi bio magijski zaštićen. Ne zaboravimo spomenuti čaju – dušu svatova, čiji je zadatak da razveseljava i animira goste. Neophodan je on i danas u tradicijskim svatovima. Vratimo se u sadašnjost: gosti na ulazu u svatovsku dvoranu najprije dezinficiraju ruke pa tek onda “stresu” rakijicu dobrodošlice, izmjeri im se temperatura, identificira ih se i pribilježi njihov telefonski broj, a za večerom moraju držati razmak. Nije obvezno, ali preporuka je da stave i zaštitne maske. Dragi gosti, dobrodošli u 2020.! – Nadam se da ćemo 2020. što prije zaboraviti! Ne vidim kako se najljepši dan u životu može provesti bez zagrljaja i poljubaca, a slavimo ljubav! – kaže organizatorica vjenčanja Tihana Tomljanović.
Oči mladenaca uprte su posljednjih dana u nju. – Očekuju da im ja dam rješenje, a ja im ga u ovoj situaciji ne mogu ponuditi. Na njima je da odluče žele li vjenčanja pod propisanim mjerama ili ne. Što se tiče mojih klijenata, odgođeno je toliko vjenčanja da mi je gotovo cijela 2021. već bukirana. Informacije se iz sata u sat mijenjaju, svi smo na klackalici. Vjenčanje nisu samo mladenci i uzvanici, već iza njegove organizacije stoji cijela mašinerija, priprema ga se i po godinu dana unaprijed. Agencija mi se zove Happiness, a mi smo svi već danima poluludi... – iskreno će Tihana za Večernji list. Iznosi i primjer svojih klijenata koji su u lipnju podijelili pozivnice za svadbu u rujnu za 150 uzvanika, koliki je kapacitet dvorane. No po “novom normalnom” u tu dvoranu može sjesti samo 75 gostiju. Pred mladencima je užasno nezahvalan zadatak odlučiti koga će ipak prekrižiti s popisa pa ih sve redom nazvati i to im priopćiti... Luka Holjevac vlasnik je poznatih dvorana Kristal, dvije su u Osijeku, a dvije u Belišću. Najmanja je sa 150 mjesta, a najveća s 500. – Prosjek je svatova u našim dvoranama inače od 250 do 280 gostiju. Imali smo dvoje svatove ove godine od 400 uzvanika, ali to je ipak rijetkost u Osijeku. U urbanim su sredinama manji svatovi ipak sve veća intencija. S obzirom na situaciju s koronavirusom, mnogi se plaše doći, a neki imaju dobar izgovor da ne dođu. Manji je dio svatova otkazan, jedan dio se održava, a veći je odgođen za zimu ili 2021. godinu – govori nam Holjevac. Taman su uredili eksterijer najveće njihove sale, a posla baš i nema... – Kaotično je i stresno, ne znamo hoćemo li raditi ili ne – zaključuje on.
