Hoće li se pomiriti? Ma ne dolazi u obzir! Pa ipak, čini se, možda i hoće. Ili neće? Britanski mediji ni na trenutak ne ostavljaju Windsore na miru. Naprosto svaki dan mora izaći neka nova vijest. U svim novinama. Evo, najnovije, upravo traju te špekulacije o tome je li ipak pred Windsorima izmirenje.
Izvori bliski Palači, kako se to lijepo kaže, tvrde da Charles III - logično - nipošto ne želi "medijski cirkus" prije svoje krunidbe u subotu, 6. svibnja. Ne želi priče o tome zašto Sussexi, Harry i Megan, nisu pozvani na najvažniji događa njegova kraljevanja ili jesu i je li trebao pozvati svoga sina razmetnog ili ga starozavjetno neumoljivo posve izbrisati. Ukratko, kralj ne želi da ga zasjene Harry i Meghan, kojima u anketama popularnost drastično pada dok kralju i princu Williamu raste, ali interes medija za njih, avaj, ne jenjava. Dapače.
Do travnja morat će se Windsori utroje sastati i dogovoriti trajno primirje. Jer, kako priznaju čak i u Daily Mailu, novinama koje najviše na svijetu mrze Harryja i Meghan, princ od Montecita može nanijeti kralju još stravičnije udarce. Tko zna čega sve ima u onih 400 stranica koje je (zasada) izbacio iz knjige i sakrio od javnosti. On zapravo nije ni počeo pričati o kraljevoj izvanbračnoj ljubavnoj aferi koja je uništavala princezu Dianu barem koliko i život pod okupacijom paparaca. Odnosno, kako je to lijepo sažeo novinar i pisac Tom Bower, autor vitriolične knjige o Meghan "Revenge" (Osveta), u kojoj je prikazuje kao zlu, manipulativnu sponzorušu kojoj je samo do sebe, nimalo do Harryja: "Nitko ne zna bolje od Charlesa da je princ Harry samo zagrebao po površini."
I koliko god sad britanski press jednodušno i srčano podržavao Charlesa III i princa Williama, čim nanjuše nove tračeve, odmah će ih prenositi. Bez obzira na to što ih Harry u knjizi "Spare'" ovako opisuje: "Stravična rulja bijednih tupana, kriminalci koji se prodaju za sitnu lovu, sadisti koje se može klinički tako dijagnosticirati".
Evo, imam prijedlog za izmirenje. Kralj, koji će živjeti barem dio godine u svojoj Buckinghamskoj palači sa 775 soba i pozlaćenim stubištem s Cellinijevom skulpturom na vrhu, ipak više vjeruje, baš kao i Harry, u prirodu nego u znanost i tehniku, i sklon je alternativnim metodama liječenja. Zato bi bilo najbolje da u izmirenju posreduje šaman, a čakru srca i univerzalne ljubavi Windsori otvore psihodelicima. U svojim memoarima, princ Harry otvoreno piše o tome kako se drogirao i probao sve, od kokaina, ketamina, nepalskog hašiša i marihuane do halucinogenih droga poput Ayahuasce, psilocybina i magičnih gljiva, no to u kontroliranim uvjetima. S rekreativnim drogama se zabavljao i nesvjesno samoliječio, a sa psihodelicima je otpočeo terapiju.
U intervjuu Andersonu Cooperu rekao je kako nikad nikome ne bi preporučio psihodelike za zabavu, ali oni mogu itekako pomoći kad se netko muči s golemim osjećajem gubitka, tuge ili traume, kad ih se upotrebljava kontrolirano kao lijek, s pravim ljudima. Eto, možda bi Windsori trebali sjesti u indijanski šator i započeti s oporavkom.
Harry je objasnio da su mu psihodelici "oprali šoferšajbu", skinuli slojeve tog jada koji je osjećao zbog gubitka majke i kroz koji je promatrao svijet.
"Oni su iz moje glave izbrisali tu ideju... da moja mama... da ja moram plakati kako bih dokazao majci da mi nedostaje", rekao je princ Harry i dodao da je tek s halucinogenim drogama shvatio da "ona samo želi da on bude sretan". To je tipično za "dobar trip", sretne halucinacije koje vode spoznaji univerzalne ljubavi, ljubavi kao smisla života u kojem su svi ljudi braća...
Nemojte se smijati, ali svi su (opet) ludi za psihodelicima, ne radi se samo o Harryju. Probala ih je, recimo, recentno i Gwyneth Paltrow u sklopu potrage za mirom i ispunjenjem i o tome pričala za dokumentarac svojeg multimedijalnog, multimilijunskog projekta Goop. A tu su i Sting ili Rihannin partner, otac njihova djeteta, rapper ASAP Rocky.
Bila sam uvjerena da će magične gljive i LSD ostati relikt šezdesetih i sedamdesetih, no zaista su ponovno u modi. Danas su psihodelici gotovo Sveti gral mentalnih bolesti, panaceja, lijek za duševnu bol i traume. Harry se samo nadovezao na veliko istraživanje objavljeno posvuda u studenom prošle godine o tome kako psihodelični sastojak magičnih gljiva može pomoći kod teške depresije kad se kombinira s klasičnom psihoterapijom.
Uostalom, HBO-ova serija "Dobra bitka" genijalnih TV autora, bračnog para Roberta i Michelle King, već nas je prošle godine uvela u svijet mikrodoziranja psilocybinom, psihogenim sastojkom jedne magične gljive. Tako si je glavna junakinja serije, seriozna odvjetnica Diane Lockhart, vatrena demokratkinja, pokušavala pomoći da preživi i ne poludi u vrijeme kad se Amerika mijenja pod Trumpom.
Serija "Dobra bitka" jedna je od rijetkih američkih serija isključivo za nas odrasle, posve preokupirana američkom stvarnošću, političkom, kulturnom, sociološkom. Autori su u nju uspjeli ubaciti sve, od organizatora pedofilskog lanca Jeffreya Epsteina i njegovog samoubojstva u zatvoru ili ipak ubojstva (jer previše zna i mogao bi otkriti štošta o američkim i svjetskim moćnicima) do jadnog stanja američke politike i demokratske stranke koju su preuzeli, kako kaže glavna junakinja, stari prdonje kojih se treba riješiti i s mladima početi od nule. Poludjeli milijarder, djelomično napravljen prema Elonu Musku, nudi da stranku naprosto kupi i on je vodi, a za predsjednika će nominirati Amerikanca kojeg svi vole i svi mu vjeruju, glumca Dwaynea Johnsona, the Rocka.
Nakon ilegalnog samoliječenja mikrodoziranjem, u zadnjoj sezoni "Dobre bitke" odvjetnica Diane pokušava se nositi s "novom stvarnošću" svakodnevnih demonstracija i rasapa društva s pravom terapijom psihodelicima pod kontrolom liječnika, psihijatra. Dakle, tako se Amerikanci već neko vrijeme liječe od tjeskobe i mentalnih problema, kod doktora koji vjeruju u psihodelike.
Timothy Leary, američki pisac i psiholog, najpoznatiji kao veliki zagovornik psihodelika još u ono pradavno doba Grateful Deada i Jefferson Airplanea, rekao je jednom da je više naučio o psihologiji dok je pet sati halucinirao na magičnim gljivama, nego studirajući psihologiju 15 godina.Postoji neobična paralela između Learyja i Harryja. Leary je studirao na vojnoj akademiji West Point, odakle je bio izbačen zbog toga što je prekršio vojnički kodeks časti. Prebacio se na ugledno lijevo kalifornijsko sveučilište Berkeley i doktorirao kliničku psihologiju. No, na 35. rođendan Leary je doživio živčani slom jer mu se ubila žena zato što ju je varao s drugom. Vjerojatno je i Leary, kao i Harry, prigrlio halucinogene magične gljive, koje je prvi put probao u Meksiku, kad je već radio na Harvardu, jer su mu pomogle da se nosi sa svojim demonima. No, 1963. Harvard je Learyja otpustio. Gotovo 60 godina kasnije Harvard Medical School danas itekako podržava istraživanja psilocybina kao potencijalnog i veoma obećavajućeg lijeka za teške oblike depresije.
Postala sam svjesna nove iznenadne popularnosti psihodelika u Americi još prije nekoliko godina kad je Michael Pollan objavio knjigu "How to Change Your Mind: What the New Science of Psychedelics Teaches Us About Consciousness, Dying, Addiction, Depression, and Transcendence" (Kako promijeniti mišljenje: što nas nova znanost o psihodelicima uči o svijesti, umiranju, ovisnosti, depresiji i transcendenciji, 2018.). Knjigu sam si kupila i počela čitati u teškom trenutku u životu, no nisam nastavila jer sam pomislila da ja ionako nikad nisam niti neću probati psihodelike, zašto da se nabrijavam. No, Michael Pollan je inače jedan od mojih novinarskih heroja, autor nekoliko odličnih knjiga o hrani s tezom koja mi je bliža od svih nutricionističkih novih spoznaja koje redovito čitam: "Nemojte nikad jesti nešto što vaša prabaka ne bi prepoznala kao hranu". U knjizi "U obranu hrane" Pollan objašnjava kako nikad do našeg vremena hrana nije bila svedena samo na zdravlje i seciranje mikronutrijenata, već je u povijesti čovječanstva bila itekako važna kao užitak, dio našeg identiteta i društvenosti, što je za nas važnije od narcisoidnog fokusa na zdravlje. U toj knjizi objašnjava da moramo jesti malo, ali prave hrane, što bliže njezinu izvornom obliku, a ne industrijske proizvode koje kupujemo u samoposluživanju.
I onda taj retrofoodie Pollan najednom piše o svojim iskustvima s LSD-om, psilocybinom i kristaliziranim otrovom nekakve pustinjske žabe, i to kad je već prešao šezdesetu godinu. Pollan sebe u mladosti opisuje ne kao dijete psihodeličnih šezdesetih, prije kao onoga koga je odredila moralna panika koju su pradavno psihodelici izazvali.
Zašto je sad to odlučio probati? Kao prvo, Pollan smatra da je LSD možda manje štetan od gaziranih slatkih pića, manje adiktivan od marihuane, a da o opioidima, koji su poharali Ameriku, i ne govorimo. No, on nipošto ne zagovara rekreativno uzimanje magičnih gljiva i sličnih halucinogenih tvari koje čovjek poznaje tisućljećima već, kao i Harry, objašnjava da mogu pomoći u nekim važnim osobnim transformacijama, spoznajama i izlječenju, ali samo pod paskom školovanih profesionalaca, koje on naziva šamanima u bijeloj kuti.
O efektima (malo i opasnostima) psihodelika govori i Netflixov dokumentarni film "Have a Good Trip: Adventures in Psychedelics" (Želim ti dobar trip: avanture sa psihodelicima, 2020.). Sjajan dokumentarac, s brojnim poznatima i slavnima koji otkrivaju nevjerojatne stvari o sebi. Scenarist i producent Donick Cary radio ga je 11 godina da može prikupiti toliki broj svjedočanstava poznatih glumaca s veoma gustim poslovnim rasporedima.
Film je čudan, pomalo halucinogen bez droga, jer u njemu ima i dugih razgovora s pokojnicima. Cary, inače i scenarist više epizoda crtanog serijala "Simpsonovi", uspio je, recimo, sačuvati nevjerojatno svjedočanstvo Anthonyja Bourdaina, pokojnog chefa i pisca o hrani i restoranima. Bourdain kaže veselo kako je kao mladić obožavao LSD i bio na tripovima, dakle halucinirao, najmanje 500 puta. Imao je možda desetak godina kad je u časopisu Life čitao o psihodeličnoj sceni u San Franciscu šezdesetih godina i jedva čekao da tamo ode, jer "očito je zanimljivo, ljudi skaču kroz prozore", a i njegovim "starcima" sve to izaziva jezu pa je tim privlačnije. Jadni Bourdain, uvijek mu je bilo do pretjerivanja i ludovanja. Kao tinejdžeru, nadam se starijem, uzor mu je Hunter S. Thompson, briljantni novinar i nereformirani narkoman.
Bourdain je s prijateljem jednom nabavio veliku količinu droga, LSD, marihuanu, libanonski hašiš, gin, pivo i bočice psihofarmaka quaaludea, hipnotičkog sedativa. Pokupili su putem neke autostoperice, "egzotične pjevačice", odmah se pohvalili koliko imaju kod sebe najrazličitijih ilegalnih supstanci i one su s njima otišle partijati. Pod utjecajem najrazličitijih droga, ali naročito quaaludea, jedna od njih srušila se na pod, preokrenula očima i bili su uvjereni da je mrtva, da već policijski helikopteri kruže iznad motela u kojem su se drogirali. Urlali su od straha, nisu znali trebaju li se ubiti ili bježati, bili su očajni. No, ona se najednom naglo probudila, skočila na noge i počela plesati kao luda...
Možda je jedino Carrie Fisher, princeza Lea iz "Ratova zvijezda", voljela LSD koliko Bourdain. Razgovor s Carrie sniman je u njezinoj kući punoj nekih psihodeličnih ukrasa, čudnovatih skulptura, šarenog kamenja pa je ona i naziva "svojom LSD kućom".
Odličan sugovornik je i glazbenik Sting, koji očito vjeruje kao i Morrison da droga otvara dveri percepcije i pomaže mu da shvati da je jedno s našim planetom, sa svim ljudima oko sebe, da se dublje i iskrenije poveže sa ženom i djecom. U filmu priča kako je prijatelju na selu drogiran preko svake mjere pomagao oteliti kravu koja je umirala u bolovima i tad je shvatio sve što je trebao o životu i svijetu. No, čini se da i dalje, u kontroliranim uvjetima, s meksičkim šamanima, uzima magične gljive jer smatra da ih se smije uzimati samo kao pomoć za jasan cilj, spoznaju, ne zato da se netko vulgarno obeznani.
Rihannin ASAP Rocky priča kako je prvi trip doživio s "prelijepom ženom koja ga je u sve to uvela", ponudila mu je kreker na kojem je već bila psihogena pilula. Sve je bilo predivno, svi osjećaji intenzivirani, "vidio sam sva ta sranja, boje su se micale, čuo sam boje kao muziku, mogao sam osjetiti okus boja...", sve do vrhunca kad je vidio kako mu iz penisa izlazi duga!
Psihodelična iskustva iz filma su uglavnom zabavna, iako u pozadini neprestano vrebaju i užasni, psihotični trenuci koje su mnogi sugovornici doživjeli. Kao i Harry, moram dodati da su halucinogene droge izuzetno opasne u nekontroliranim uvjetima. Bez obzira na to što ih eto trenutno kao lijek izučavaju na Harvardu i drugim važnim sveučilištima. No, Windsori bi sve to pod nadzorom, u mikrodozama, da se opuste, da se prisjete što je obiteljsko zajedništvo, ljubav, praštanje. Možda bi im Sting, zaljubljenik u prirodnu poljoprivredu kao i kralj, mogao pomoći. Ili mogu slijediti knjige Michaela Pollana otprije 20 godina, kad je zagovarao bratstvo, jedinstvo i ljubav preko hrane. Mislim da bi prije krunidbe svakako morali sjesti skupa za stol.
