Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. godine u Veloj Luci na Korčuli. Iako je na Korčuli proveo veći dio djetinjstva, školovanje je nastavio u Splitu gdje je pohađao glazbenu školu. Glazba ga je zaintrigirala još kao malenog dječaka, oduvijek je znao da će to biti njegov životni poziv. Imao je samo pet godina kada mu je otac kupio usnu harmoniku.
- Imao sam tek nekoliko godina kad sam dobio prvu usnu harmoniku od oca. Moj stari ju je svirao i onda mi ju je jednom prilikom odlučio pokloniti jer sam uvijek pokazivao interes. Puhao sam u to danima, to je bilo dobro. Imao sam i gitaru, kupili su mi gitaru, pa sam s njom odlazio na nekakva obiteljska druženja, a kasnije i s prijateljima. Uvijek sam morao nešto svirati, uvijek su mi svi govorili, aj sad ti nešto sviraj i pjevaj. Ali to mi je bilo ok - prisjetio se glazbenik koji je svirao gitaru, klavir, klarinet i usnu harmoniku, a kako je sam rekao, za potrebu mogao je svirati i bas gitaru te bubnjeve.
Picaferaj u finalu
- Klarinet sam, zajedno s klavirom, učio svirati najprije u Nižoj, a onda u Srednjoj glazbenoj školi u Splitu, a klavir mi je, naravno, bio obavezan instrument. Čak sam poslije mature upisao Višu pedagošku akademiju - glazbeni smjer, ali nikad nisam postao nastavnik glazbenog. Odustao sam od fakulteta već nakon prvog semestra, kad su počele gaže i ozbiljnije bavljenje glazbom. Položio sam doduše jedan ispit, sjećam se polagao sam ga kod profesora Tudora, poslije stručnjaka za klapske pjesme. Dobio sam čak peticu, ali bio je to kraj moje akademske karijere - rekao je svojevremeno.
Međutim, davno prije toga Dragojević je prvi nastup imao 1961. na dječjem festivalu gdje je izveo pjesmu “Baloni” i već tada pokazao svoj glazbeni talent.
- Bio sam u školi, svima su dali istu pjesmu pa sam ja među tom dječurlijom u školi pobijedio. Išao sam dalje, ali nisam prošao pa su neki drugi išli dalje u Zagreb na natjecanje. Ali bio je to dobar pokušaj. Onda sam i s bratom odlazio na nekakva natjecanja, ja sam bio niži za glavu od njega, u dvoje smo nosili gitaru, bilo je to lijepo vrijeme – otkrio je. Ubrzo je počeo svirati u bendu Batali, a 1967. je debitirao na splitskom festivalu s pjesmom “Picaferaj” koja nije prošla u finale.
- To su bili klubovi gdje su nastupali show bend sastavi. Mjesec dana smo svirali na jednom mjestu, mjesec dana na drugom. Tako smo u Meksiku bili čak šest mjeseci. Iako smo imali još dvije dame iz Engleske tamo sam bio dežurni pjevač u bandu i učio te neke njihove pjesme s top lista. Zvali smo se Tony’s Stars, a šef benda je bio Splićanin Tony Ante Perić. Tako je to trajalo jedno četiri i pol godine nakon čega sam se vratio doma, bio u Trubadurima godinu dana pa se vratio u stari band Batali. I onda sam dobio pjesmu “Ća će mi Copacabana” Zdenka Runjića 1974. godine. I od tada zapravo sve nekako počinje – kazao je.
Ta suradnja s Runjićem označila je početak njegovog velikog uspjeha i bliskog prijateljstva. Runjić zacijelo nije slutio da će mršavi klinac ‘’s očalima’’ kojeg je prvi put čuo kako pjeva na splitskom dječjem festivalu i koji je privukao njegovu pozornost odličnom izvedbom pjesme ‘’Baloni’’, ali i spuznutim dokoljenicama na košćatim nogama, postati neraskidivo vezan s njegovim glazbenim opusom i njegovom estradnom sudbinom.
Prvi laureat Porina
Osim Zdenka uz njega je od samih početaka i supruga Vesna koju je upoznao 1973. godine. Godine 1975. ponovno surađuje s Runjićem s pjesmom, “Galeb i ja”, a do 1980. godine zajedno su stvorili hitove kao što su ‘’Molitva za Magdalenu’’, ‘’Oprosti mi pape’’, ‘’Vjeruj u ljubav’’, ‘’Skalinada’’ i ‘’Malinkonija’’. Komižanin Jakša Fiamengo pisao je tekstove za njihove skladbe. Napisao je ‘’Nadalinu’’, ‘’Ništa nova’’, ‘’Ostavljam te samu’’, ‘’Piva klapa ispo’ volta’’ i mnoge druge. U svojoj respektablinoj karijeri osvojio je cijeli niz prestižnih nagrada, a bio je i laureat prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin.
Godine 2000. njegov album “Dvi, tri riči” prodan je u platinastoj tiraži, odnosno preko 50 tisuća primjeraka. U dugogodišnjoj karijeri surađivao je s nizom vrhunskih glazbenika od kojih je posebno izdvajao meksičkog bubnjara Antonia Sancheza, španjolskog glazbenik Antonia Serrana, gitaristu, harmonikaša i skladatelja Elivisa Stanića, glazbenike Tedija Spalata i Kemala Montena, zbor “Izvor”, ali i Paula Younga te Riccarda Cocciantea koji je napisao pjesmu “Lijepa bez duše”. Kao od šale punio je domaće ali i velike svjetske dvorane u kojima je imao čast nastupiti, poput njujorškog Carnegie Halla, Royal Albert Halla u Londonu, Opere u Sydneyju, pariške Olympije i bečkog Konzerthauseua. U karijeri dugoj 50 godina iza sebe ima preko 40 snimljenih albuma, live albuma i kompilacija.
Nije volio da ga zovu legendom ili zvijezdom
Iako je postao jedan od najcjenjenijih glazbenika ovih prostora, nikad nije volio da ga se zove zvijezdom, uvijek je bio podjednako skroman i jednostavan. - Ne, ni zvijezdom, ni legendom. Uopće me za života ne diraju neke velike hvale. Mogu napraviti zaokret koji nema veze s ovim što sad radim, ali ima veze s glazbom. Glazba traži širinu, to je pošteno prema njoj. A što se tiče jednostavnosti koju ste naveli, samo mogu reći da sam takav čovjek, tako odgojen. Takvi su mi svi kod kuće. Mi smo ekipa koja ne uživa u velikim pohvalama, spektaklu, nečemu što nije prirodno. Sve je to isforsirano. Recimo, za koncert u Areni govore: Dođite na spektakl. Ma, nema tu toga. To je u čast glazbe. A kako sam s mora, na jugu ljudi ne trpe da je netko važan. Svi smo mi važni i ako nisi kao oni, a čovjek si s manom, u problemu si. Ako si duhovit, od toga ćeš napraviti prednost. Pokojni Dražen Vrdoljak govorio mi je da sam Dalmatinac s naočalama koji je od toga napravio prednost. Jednom me nazvao i kozmičkim Dalmatincem, iako to još nisam dokučio – ispričao je u jednom od svojih intervjua Dragojević kojeg ćemo ipak svi pamtiti kao veliku glazbenu legendu.
