Na SP-u 2018. moćna Belgija bit će jedan od favorita, a ako je suditi po utakmicama iz završnice kvalifikacija, “crvene vragove” u Rusiji će predovoditi Hazardi, Eden i dvije godine mlađi Thorgan.
Za razliku od svojih prethodnika Leekensa i Wilmotsa, belgijski izbornik Roberto Martinez nije ignorirao mlađeg i manje slavnog Hazarda koji je na početku karijere slijedio stope svoga brata i pokušao u Chelseaju. Međutim, on nogometnu sreću nije pronašao na Stamford Bridgeu, gdje u tri godine proveo pod ugovorom s Chelseajem, a nije odigrao nijednu službenu utakmicu, već u Bundesligi, u Borussiji iz Mönchengladbacha gdje je napokon izašao iz Edenove sjene iako je još 2014. bio proglašen za nogometaša sezone belgijske lige.
– Nije lako kada te svaki dan uspoređuju s velikim bratom. On zaslužuje više pohvala od mene jer njemu je teže, sve što napravi gleda se kroz prizmu onoga što sam postigao ja – kazao je Eden.
Belgijski izbornik će, s obzirom na dubinu rostera, idućeg ljeta biti na velikim mukama koga uvrstiti među 23 putnika u Rusiju, no čini se da je mlađi Hazard i njegova sposobnost da odigra na više pozicija u veznom redu impresionirala Martineza.
– Thorgan je dokazao kako pripada ovoj momčadi – nedavno je najavio Martinez izvjestan poziv A u posljednjoj utakmici Belgije, u kvalifikacijama protiv Cipra, braća su zabila tri od četiri gola. (dva Eden, jedan Thorgan).
– Šteta što je na kraju Lukaku zabio, lijepo bi bilo na semaforu vidjeti samo prezime Hazard – iskren je bio Thorgan.
Inače, braća na svjetskim prvenstvima nisu rijetkost. Još na prvom Mundijalu 1930. prijavljena su bila čak četvorica – Francuzi Lucien (koji je u nogometnu povijest ušao kao strijelac prvog gola na SP-ima) i Jean Laurent, potom Argentinci Juan i Mario Evaristo te Meksikanci Manuel i Felipe Rosas, odnosno Rafael i Francisco Garza Gutiérrez.
Igrala su i poslije istovremeno braća na završnim turnirima s više ili manje uspjeha (Michael i Brian Laudrup, Niko i Robert Kovač, De Boerovi, Koemani, Yaya i Kolo Touré, potom Karlheinz i Bernd Förster koji su s reprezentacijom Njemačke poraženi u finalu SP-a 1982. od Italije...) ali nitko nije bio baksuzan poput Renea i Willyja van de Kerkhofa. Blizanci su imali tu sreću ili nesreću da su bili dio “najbolje reprezentacije koja nikada nije osvojila SP”, Cruijffove Nizozemske, igrali su finala na dva uzastopna Mundijala i oba puta bivali poraženi.
