Za vrijeme boravka hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu u Njemačkoj, uza sve što se događalo u taboru vatrenih, svako malo klikali smo i na arapske web portale, iščekujući naoko beznačajnu informaciju – je li katarski prvak Al Sadd izabrao novoga trenera. Ako nekoga zanima, do jučer – još nije.
Zašto je taj detalj bitan moment ove priče? Zato što je još prije Eura lansirana vijest kako hrvatski izbornik Zlatko Dalić nakon završetka natjecanja u Njemačkoj preuzima momčad uglednog katarskog kluba iz Dohe. I to zapravo još visi u zraku; i kao mogući najveći trenerski boom arapskog svijeta ove godine, i kao svojevrsni šok za hrvatsku reprezentaciju, nakon sedam blistavih godina Dalićeve ere.
Nema više prepreka
Ono što se u kuloarima još moglo saznati o ovome eventualnom poslu jest da Zlatko Dalić – fokusiran samo na jednu jedinu misiju – nije s Katarcima uopće želio razgovarati dok traju pripreme i nastupi Hrvatske na Euru. Sada, nažalost, tih prepreka više nema.
Što god odlučio Dalić – kojega s vatrenima ne povezuje samo ugovor do 2026. godine, nego i snažna sentimentalna komponenta – nije naodmet napraviti još jednu rekapitulaciju njegova opusa. Krenimo od kraja, odnosno jedinoga Dalićeva neuspjeha. Dakle: nije za ispadanje s Eura kriv Makkelie. On je samo slaba izlika za nezamislivo lošu izvedbu protiv Španjolske, za nepobjeđivanje druge najslabije rangirane reprezentacije na Euru, Albanije (66. mjesto), za mršavi remi s Talijanima. No, i zanemarimo li ishode utakmica, ostaje spoznaja kako hrvatska momčad ni promila nije izgubila na svome znanju, ali je nažalost postala lišena moći, stabilnosti, mirnoće, energije. Nije, naime, slučajno da tako iskusna Hrvatska, navodno specijalizirana i dobro naučena za turnirske bitke, dva fatalna pogotka prima duboko u sudačkim nadoknadama. To je pokazatelj ozbiljnih slabosti i nad tim se izbornik mora zamisliti: zašto više nismo ona postojana, neumorna, disciplinirana, poslušna, beskompromisna vojska?
I tu priču o Euru – završavamo. Igrači su na odmoru, izbornik također, pustimo ih da prebole, da se resetiraju i da hladnih glava donose nove strateške odluke o svojim karijerama.
A što je ostalo iza njih, mislimo na Dalića, pa i one igrače koji su s njim od prvoga dana, Vidu, Modrića, Brozovića, Kramarića, Livakovića, Perišića, Kovačića?
Za početak, ostaju plasmani na četiri velika natjecanja zaredom, što nikada nije ostvario nijedan hrvatski izbornik prije Dalića. Primjerice, Italija i Nizozemska u proteklih se sedam godina takvim uspjesima ne mogu pohvaliti. Je li za Hrvatsku, zemlju s tako malom bazom nogometaša (trećom najmanjom na Euru 2024. po broju stanovnika, iza Gruzije i Slovenije, nap.a.) to normalno? Nije. Podsjetimo, i prije Dalića Hrvatska je bila na još tri prvenstva zaredom, dakle, ima ih sada sedam u nizu.
Je li normalno da Hrvatska, u kojoj je prema podacima Nogometnoga sindikata u 2023. godini bilo samo 1188 profesionalnih nogometaša, ima dvije medalje zaredom sa svjetskih prvenstava? Naravno da nije. Na tim prvenstvima u Rusiji i Kataru natjecalo se ukupno 40 zemalja, a odličja su osvojile samo četiri: Francuska (2), Belgija (1), Argentina (1) i – Hrvatska (2). Ljudi, je li to moguće, i kako je to uopće moguće!? Kakvi su to nogometaši, kakav trener, kakav pobjednički mentalitet, kakav kult momčadi – za antologiju svjetskoga sporta!
Nažalost, ta kultura pobjeđivanja, pa onda i karizma koja za sobom vuče i okuplja euforičnu masu, u jednom trenutku postanu i pretežak teren, pa je zastoj u proizvodnji medalja – za zemlju toliko skučenih nogometnih resursa – zapravo očekivan. I to ni kojem slučaju nije Dalićev slom ni debakl; dapače – on je još jedna potvrda da je sve što se dogodilo prije ovoga Eura bilo čudotvorstvo iz Dalićeva laboratorija.
Tražena roba
Koja je bila formula uspjeha? Najprije, izbornik Zlatko Dalić je – poput svakog mudroga trenera – znao regrutirati stožer s kojim je kompatibilan, koji je neiskvaren, lojalan, koji je funkcionalan, ako treba i korektivan. Potom je svih ovih godina izvrsno održavao generacijski balans u reprezentaciji; čuvajući zaslužne i dovoljno kvalitetne, ubrizgavajući u svakom ciklusu momčadi eliksire za pomlađivanje: od Vlašića, preko Ivanušeca, Majera, Sose do Erlića, Šutala, Gvardiola i Sučića. Te dobne razlike ni u jednom trenutku nisu poremetile odnose u svlačionici, dapače zajedništvo na kojem je sve gradio ostalo je očuvano i nedotaknuto, a kult reprezentacije jači je i izraženiji nego ikada. Taj kult za sobom je Njemačkom vukao desetke tisuća navijača, a reprezentacija nikada, baš nikada, čak ni u svojem prvom pohodu na medalju, nije predstavljala ovakav pokret. I to je Dalićeva zasluga.
Zlatko Dalić veliki je trener, a svaki veliki trener iza kojeg se toliko zaprašilo neizbježno je tražena roba. Dalić će u listopadu navršiti 58 godina, što je dob u kojoj je teško odoljeti razmatranju ponuda, osobito ako one dolaze iz Perzijskog zaljeva. Objektivno, Dalić se s reprezentacijom višestruko ostvario kao izbornik, iz selekcije je izvukao maksimum maksimuma, a ne možemo ignorirati činjenicu kako – s obzirom na biološke procese unutar momčadi – njezina moć neizbježno kopni.
Što god Dalić odlučio, on će zauvijek za sve koji objektivno sagledavaju stvari biti i ostati – pobjednik i heroj. I može otići uzdignuta čela, uz ovacije!
Sve mu mogu oprostiti ali USPJEH nikako.