Nijedno veliko rukometno natjecanje ne može proći bez debitanata. Tako je Goran Perkovac, izbornik reprezentacije Hrvatske, na ovogodišnje Europsko prvenstvo došao s tri debitanta – Marijem Šoštarićem, Tomislavom Kušanom i Lukom Lovrom Klaricom. Prva dvojica i nisu u cvijetu mladosti, dok Klarica s 22 godine spada među najmlađe hrvatske igrače na ovom Europskom prvenstvu. Mlađi od Klarice samo je vratar Matej Mandić koji ima 21 godinu. Od 19 igrača, koliko ih je Perkovac doveo u Mannheim, petorica su stariji od 30 godina – Duvnjak (35), Karačić (35), Šoštarić (31), Ivić (31) i Cindrić (30). Četvorica imaju 29 godina (Mihić, Kušan, Mamić, Pilipović), te dvojica 27 godina (Jelinić, Šipić). U najboljim rukometnim godinama su Martinović (26), Glavaš (26), Srna (25), Lučin (24), Maraš (23), Načinović (23), Klarica (22) i Mandić (21).
Slaže se momčad za 2025.
Kada je prihvatio mjesto izbornika, Goran Perkovac razmišljao je o nečemu važnom, a to je da treba napraviti dobru selekciju igrača za Svjetsko prvenstvo 2025. godine kojem je Hrvatska domaćin. Sebi je nekako zacrtao cilj da bi se na tom SP-u Hrvatska morala nadmetati za jednu od medalja. Na svjetskim prvenstvima posljednji put smo bili na postolju davne 2013. godine kada smo u Španjolskoj bili treći. Nije bilo loše ni četvrto mjesto 2017., a tada smo posljednji put igrali u polufinalu. Na zadnja tri Svjetska prvenstva bili smo zaista loši, u Njemačkoj 2019., Egiptu 2021. te u Švedskoj 2023. godine.
Gledajući pripremne utakmice u Poreču jasno je da će Perkovac graditi svoju igru na nekim mlađim snagama. Tako će mu prve opcije na poziciji lijevog vanjskog pucača biti Zvonimir Srna i Tin Lučin. Njih dvojica su generacija i ove sezone igraju važne uloge u svojim klubovima. Štoviše, obojica su ključne figure u Zagrebu i poljskoj Wisli. Zvonimir Srna je u ovom trenutku nezamjenjiv u Zagrebu gdje podjedno jako dobro igra obrani i napadu. Tu svoju dobru formu iz Zagreba, koji je usput rečeno ovogodišnji hit Lige prvaka, prenio je u reprezentaciju. Možda nema skok šut Blaženka Lackovića, ali u napadu igra prilično okomito i izuzetno je jak u igri jedan na jedan. Brz je, pa ujedno i prilično neuhvatljiv za obrambene igrače, pogotovo ako su oni nešto sporiji. Srna nije igrač koji će radije asistirati, voli šutirati, voli preuzeti odgovornost kada je najpotrebnije.
Tin Lučin je karijeru počeo u klubu Kozala, potom je jednu sezonu igrao u Zametu, a 2016. došao je u PPD Zagreb. Te je godine s hrvatskom reprezentacijom do 18 godina osvojio srebro na Europskom prvenstvu, a dok je bio član plinara, osvojio je i četvrto mjesto s istom generacijom godinu poslije na Svjetskom prvenstvu u Gruziji. Iz te generacije tu je sada još i Martinović. U klubu PPD Zagreb nije se najbolje snašao pa se nakon samo jedne sezone vratio u Zamet. I kada su svi govorili kako je propao još jedan hrvatski talent, Lučin je otišao u španjolski Ademar gdje je sjajno igrao. Igrao je tako dobro da ga je brzo uzela poljska Wisla. Ove sezone u Wisli igra puno i dobro. Jedan je od najboljih strijelaca kluba. Zanimljivo je da je karijeru počeo kao srednji vanjski, a sada igra na poziciji lijevog vanjskog.
Luka Lovre Klarica je uz Srnu ove sezone bilo jedna od najboljih igrača Zagreba. Toliko je napredovao u odnosu na prošlu sezonu da ga ni izbornik Perkovac nije mogao zaobići. Svi su na kraju mislili kako još nije njegovo vrijeme te da će kao četvrti desni vanjski otpasti za EP, no Klarica se nametnuo izborniku igrama protiv Crne Gore i Slovenije. Riječ je o igraču koji okomito napada na suparnička vrata, nisu mu strane ni asistencije, a što je najvažnije, igra jako dobro u obrani. Kada su Srna i Klarica zajedno u igri, hrvatski napad izgleda prilično ubojito i uopće neće biti iznenađenje ako ovaj tandem bude započinjao neke utakmice na ovom Europskom prvenstvu.
Mateo "pobjegao" s krila
Među mlade igrače koji bi također trebali imati važne uloge na ovom prvenstvu svakako su Veron Načinović i Mateo Maraš. Zanimljivo je da su obojica sinovi poznatih rukometaša. Veron je sin Alvara koji se može pohvaliti osvajanjem zlatne olimpijske medalje u Atlanti 1996. godine, dok je Mateo sin Ivice, nekadašnjeg reprezentativnog krila, koji je primjerice igrao na Svjetskom prvenstvu u Japanu 1997. godine. I dok Veron igra na istoj poziciji kao njegov otac, Mateo se s krila pomaknuo na desnog vanjskog pucača. Obojica igraju u startnim postavama svojih klubova – Mateo je u mađarskoj Tatabanyi,a Veron u francuskom Montpellieru.
I za kraj imamo mladog vratara Mateja Mandića. Svojim obranama u ligi prvaka zaslužio je da bude prvi vratar hrvatske reprezentacije. Statistički, Matej je treći vratar Lige prvaka po postotku obranjenih lopti. Samo da s tim ritmom nastavi i na Europskom prvenstvu. Šteta što je zbog ozljede zadnje lože propustio prijateljski susret protiv Slovenije, no sada potpuno oporavljen čeka španjolsku braću Dušebajev...
