Nastupe na zagrebačkom seniorskom Grand Prix turniru hrvatski džudaši i džudašice završili su sa dvije bronce a osvojil su ih juniorka Ana Viktorija Puljiz (52 kg) i Marko Kumrić (100 kg).
Posljednjeg dana, jako dobro organiziranog turnira u zagrebačkoj Areni, naši su imali tri borbe za broncu, a na postolju se našao jedino 25-godišnji Kumrić. Njegova vršnjakinja Tina Radić i četiri godine mlađa Helena Vuković (21) izgubile su svoje borbe za postolje, obje na ipon. Tina je izgubila zahvatom držanja, a Helena bacanjem i obje su bile prilično neraspoložene za bilo kakve izjave.
No, zato je, iako je nakon vrlo teške borbe teško dolazio do daha, razgovorljiv bio Marko Kumrić, član Akademskog judo kluba Student iz Splita:
- Lijepo je bilo osvojiti svoju prvu Grand Prix medalju i to protiv borca kojeg sam prije par godina gledao na televiziji, a sada sam ga ovdje dobio.
A pobijedio je, na vazari, Asleya Gonzaleza, Kubanca koji nastupa pod rumunjskom zastavom i koji je bio svjetski prvak i olimpijski doprvak.
- To je tako lijep osjećaj. Uostalom, ovo je tek treća medalja za hrvatski muški džudo na Grand Prix turnirima. Prvu je medalju osvojio moj današnji trener Tomo Marijanović a drugu moj brat Zlatko. Nakon ovoga sve ću pokušati da se plasiram na Olimpijske igre u Parizu, nema više dječje igre.
A zašto mu to nije polazilo za rukom kada su u pitanju bile Igre u Riju i Tokiju odgovor dobrim dijelom leži i u činjenici da je studirao medicinu.
- Diplomirao sam lani pa sada radim kao asistent na Medicinskom fakultetu u Splitu. Radim sa studentima, a u bolnici ću raditi kada završim džudašku karijeru. Ionako ću u bolnici raditi do 70-te pa ove tri godine stvarno neće činiti razliku. Nije priša.
S obzirom da je studirao vrlo zahtjevan fakultet, koliko je to bilo uskladivo s treniranjem teškog sporta kao što je džudo?
- Sreća je da je džudo sport inteziteta, da nije kao u veslanju da na treningu veslaš i po pet sati. Ono što jest problematično tijekom studija, i zato i ne bih nikome s medicine preporučio da se bavi džudom, jest to što, primjerice, ne možeš otići na dvotjedne pripreme u Japan. Naprosto se ne možete toliko odvojiti od fakulteta i vježbi.
Zanimalo nas je što će specijalizirati?
- Prije sam uvijek puno govorio što ću usmjeriti, no sada ću to ostaviti za sebe.
Je li to nešto zahtjevnije?
- Može se reći da je zahtjevno, meni zanimljivo, i ima veze s jednim organom kojeg mi je bivša uzela, a nisu oči.
Ako smo dobro shvatili ovu njegovu zakukuljenu formulaciju, Marko bi, nakon sportske karijere, trebao postati kardiolog. No, prije toga želi ostvariti svoje sportske snove.
- Lijepo je uzeti neku ovako veću medalju. Uostalom, kada sam bio mlađi neki su se kleli da neću ni državno osvojiti, a evo me.
A s obzirom da se Marko dosad "žrtvovao" za brata Zlatka i nastupao u najtežoj kategoriji, bit će zanimljivo vidjeti kako će njih dvojica funkcionirati u istoj kategoriji (do 100 kg). Evo što o tome kaže njihov trener Marijanović:
- Nije to nešto što mene muči. Bit će zanimljivo vidjeti tko će od njih dvojice imati jači voljni moment, jaču glavu. Ja to ne doživljavam kao neki rat. To je sport, nadmudrivanje. Za razliku od Barbare i Brigite Matić, koje se na treningu nisu međusobno borile nikad, Zlatko i Marko se često bore na treninzima i tada leti perje.
Na svoj način i trener je pridonio da Hrvatska dobije jednog liječnika više.
- On je kao dijete stalno govorio da želi biti liječnik, no kada su stigli upisni rokovi za fakultete on je meni došao s idejom da će upisati informatiku. Kada sam ga pitao zašto, rekao je da neće moći s medicinom odlaziti na pripreme s čime se ja nisam složio. Rekao sam mu da će upisati medicinu, a da ću mu ja biti na raspolaganju od šest ujutro do jedanaest navečer i krpat ćemo se kako znao i umijemo. Istina je da je za vrijeme studija njegov džudo patio jer on nije mogao na pripreme poput onih u Japanu jer je morao promatrati operacije. No, posljednih godinu dana ima puno više vremena za džudo i to se primjeti - zaključio je Marijanović, olimpijac iz Londona.
