Englezi su još davne 1888. godine osnovali prvo nogometno ligaško natjecanje u povijesti, ali proći će gotovo stotinu godina do primjene kartona, danas toliko bitnih i normalnih da se čine kao da su oduvijek tu, a vrijeme prije njih ne može se zamisliti, piše Sportski tjednik Max. Stvarnost je drugačija, tek se 1992. na razini Fife i Uefe odredilo da svako nogometno natjecanje na svijetu mora uvesti kartone, sve do tog trenutka oni su bili stvar izbora na razini nacionalnih prvenstava i kupova. Način na koji se došlo do ideje njihova nastanka zanimljiv je, kao i sve što se uvodilo u ljudskoj povijesti prvi put. I sinulo je njihovu tvorcu u trenutku kad se to mogao najmanje nadati. Gledajući u semafor!
Profesor Ken Aston rodio se 1915. u engleskom Essexu i zaljubio u nogomet, ali na travnjaku se nije našao kao igrač zbog problema sa zglobom noge, već kao sudac, što u ono vrijeme nije bio baš najpopularniji posao. Ali, zaljubljenik u pravila, čistoću igre i poštenje, morao je pružiti svoj obol igri koju toliko voli i učinio je to 1936. polaganjem svih potrebnih ispita. Malo je tko tad mogao znati koje će nedaće snaći svijet samo tri godine poslije i koliko će Aston nakon završetka krvavog rata učiniti za nogomet. Sudjelovao je u pobjedi nad Nijemcima, a u vojsku se prijavio odmah kad je rat počeo, što samo po sebi govori kakav je Aston bio kao osoba. Patnje koje je proživio u tim ratnim godinama ostavile su traga na njemu, ali ne na negativan način. Naime, bio je ustrajniji pomoći koliko može u onome što voli i čime se bavi pa je postao još angažiraniji kao sudac, da što prije stigne do najvišeg ranga. Pritom je nesvjesno napravio promjenu koja se ustalila diljem svijeta. U čast poginulim suborcima odjenuo je crnu uniformu i u njoj odsudio utakmicu, što se svidjelo liderima sudačke organizacije, ponajprije zato što nijedna momčad nije nosila dres takve boje pa se sudac bez iznimke uvijek isticao na terenu. Bilo je to priznanje za Astona, ali nije mu bilo dosta, htio je svjesno donijeti promjene koje će se ustaliti i pomoći igri. Prva takva bila je uvođenje zastavica za pomoćne suce u žutoj i narančastoj boji, kako bi se bolje vidjele i po magli. Ideja mu je zaživjela već 1947., iako je bio tek pomoćni sudac u nižim ligama. Morao je čekati dvije godine da stigne do najvišeg ranga kao pomoćnik, a još dodatne četiri i da postane ono što je oduvijek želio – glavni sudac najjače nogometne lige u zemlji. Uvijek je pamtio tu 1953. jer uspio je dobiti posao kao učitelj u osnovnoj školi u Essexu, uspio je postati glavni sudac i uz to je podučavao mlade suce. Nakon toga slijedi njegov uspon. Ipak, uvijek će žaliti što nije uspio suditi više od jedne utakmice Svjetskog prvenstva ili bar jednu na Europskom. Stoga, pamti se kako je dijelio pravdu tek 1962. u utakmici Čilea i Argentine. Zauzvrat, bio je šef sudaca na svjetskim prvenstvima 1966., 1970. i 1974. Time se Fifa bar malo iskupila što ga nije bolje tretirala dok se aktivno bavio suđenjem. Vratilo joj se.
– Stajao sam na semaforu po povratku kući i razmišljao o incidentu tijekom četvrtfinalne utakmice SP-a 1966. između Engleske i Argentine. Njemački sudac Rudolf Kreitlein isključio je Argentinca Antonija Rattina i nije mu znao objasniti zašto pa sam morao koristiti diplomatske metode da ga smirim, zajedno s ostatkom momčadi. Trajalo je to dobrih desetak minuta, ali nije bilo sve jer opomene su dobili i braća Charlton, Bobby i Jack. Nisu znali za to pa je izbornik Alf Ramsey tražio službenu potvrdu Fife o tome. Cijeli kaos, potpuno nepotreban. I tako razmišljam o apsurdnoj situaciji, ugledam žuto svjetlo na semaforu, zatim crveno i to je bilo to. Kartoni! Na njih suci mogu zapisati tko je opomenut, a kad ih pokaže, neće trebati ništa objašnjavati
– ispričao je godinama kasnije Aston kako mu je sinula ideja uvođenja kartona. Ona se Fifi svidjela odmah i na SP-u 1970. kartoni postaju dio nogometne igre, no nitko na tom natjecanju nije bio kažnjen njime, tako da se čekalo do SP-a 1974. i Čileanca Carlosa Caszelya, koji je zbog grubosti zaradio dva žuta kartona u susretu prve runde protiv Zapadne Njemačke. Što se Europskog prvenstva tiče, crveni kartonu uvedeni su 1976. u Jugoslaviji, a prvi ga je tijekom polufinala između Čehoslovačke i Nizozemske dobio Jaroslav Pollák, što nije omelo njegove suigrače da pobijede 3:1 nakon produžetaka. Iste te 1976. crveni su kartoni uvedeni i u Engleskoj, a kasnilo se jer su lideri Engleskog saveza (FA) smatrali da je usmeno objašnjenje potpuno dovoljno za isključiti igrač, koji su tad ipak, baš kao i suci, sve redom bili s engleskog govornog područja. Praktičnost je naposljetku pobijedila i u veljači 1976. FA donosi odluku o uvođenju kartona od sezone 1976./1977. I prvi “sretnik” koji je dobio crveni karton bio je nogometaš tad trećeligaškog Blackburna Dave Wagstaffe. Razlog isključenja u 36. minuti bilo je vrijeđanje sudaca. Ta vijest nije bila toliko interesantna, ali to što je dva sata kasnije tog 2. listopada u susretu elitnog ranga između Fulhama i Southamptona crveni karton u 67. minuti zbog vrijeđanja suca dobio George Best, bila je vijest koja se proširila Engleskom. Nažalost za Astona, protivnici uvođenja kartona došli su na svoje vrlo brzo i okoristili se argumentom huliganizma. Val nasilja poharao je engleske stadione, a da bi im se stalo na kraj, već 1981. ukinulo se kartone. Objašnjenje je glasilo poprilično suludo.
– Kad huligani ugledaju žuti i crveni karton, revoltirano se okreću nasilju pa u cilju prevencije takvog ponašanja, ukidamo žute i crvene kartone kako im on ne bi služili kao okidač za izgrede – naveo je FA i implementirao odluku s početkom 1981. godine. Ta odluka bila je na snazi sve do 1987., kad je Međunarodna sudačka organizacija natjerala FA da vrati kartone uz objašnjenje da se igra mora modernizirati i biti na razini kao u većini svijeta. Time se od sezone 1987./1988. kartoni vraćaju i ostaju do danas.
U cijelom svijetu to je postala obveza s dolaskom 1992. godine i Aston je na kraju mogao reći da je napravio sjajan posao. Umro je 2001. u 86. godini, a od 1983. do smrti vodio je sudačke seminare, dijelio znanje i iskustva, ali i širio horizonte kako bi uvijek bio ukorak s vremenom...
