Hrvatsku je u ljeto prošle godine uhvatila nogometna euforija, a sada, šest mjeseci poslije, trese ona rukometna. Šira javnost prije početka prvenstva nije znala za Šipića, Mandića, Vrankovića, no njihova imena sada već svi lakoćom recitiraju.
Izabranici Line Červara oduševili su igrama u skupini na Svjetskom prvenstvu. Olimpijska dvorana u Münchenu bila je cijeli tjedan obojena u kockaste dresove, a 10.000 hrvatskikh navijača protiv Španjolske potvrdilo je samo ono što je hrvatski izbornik davno ustvrdio.
– Osim nogometa, rukomet u Hrvatskoj ima najviše navijača. Sad kada u Köln nosimo četiri boda, svi se s pravom pitaju – može li ova Hrvatska otići do kraja, do finala koje čekamo već devet godina. Jer, zadnje finale igrali smo na Europskom prvenstvu 2010. u Austriji, a zadnje finale koje smo osvojili dogodilo se 2004. u Ateni, na Olimpijskim igrama.
Odgovor na pitanje dobit ćemo vrlo skoro, možda već u ponedjeljak kada završe utakmice s Brazilom i Njemačkom.
Trojac iz 2003. sada u stožeru
Možda će netko usporediti ovu momčad s onom koja je bila svjetski i olimpijski prvak. Iz tog vremena danas je ostao samo izbornik Lino Červar.
Oprostite, i tri igrača. Jedan mu je danas direktor reprezentacije, Igor Vori, a druga dvojica pomoćni treneri – Davor Dominiković i Mario Kelentrić.
Ona momčad koja je harala 2003. i 2004. godine imala je klasičnog šutera u vanjskoj liniji na poziciji lijevog vanjskog (Lacković), a ova to nema. I to je možda jedina bitna razlika. Sve ostalo je prilično slično, od krila (Kaleb, Džomba 2003., a sada Štrlek, Mandić, Horvat), preko kružnih napadača (Vori, Sulić – Musa, Šipić), do vratara (Šola, Matošević – Šego, Stevanović). Lino je uvijek imao u obrani specijalista.
U početku su to bili Špoljarić i Dominiković, kasnije Gojun, a danas mu je to Blažević. Kada ovih dana gledamo sjajne igre rukometne reprezentacije, pitamo se što se to promijenilo u samo godinu dana, odnosno Eura u Hrvatskoj 2018. godine. Jer, ruku na srce, peto mjesto na Europskom prvenstvu na domaćem parketu više je bio podbačaj nego uspjeh. Netko će reći da bi današnja generacija bez problema uzela medalju u Zagrebu. Možda, nikad to nećemo saznati.
Lino Červar je u trenutku kada su se od reprezentacije oprostili Alilović, Čupić, Vori, Kopljar i Gojun rekao: “U redu, nastavljam dalje s nekim novim idejama i novim licima.” Okosnica mu je ostala – Štrlek, Karačić, Cindrić, Musa, Horvat i Stepančić, a u vatru je ubacio neka nova lica poput Vrankovića, Šipića, Mandića te poneko staro lice poput Šege i Blaževića.
Naravno, najveći dobitak bio je povratak Domagoja Duvnjaka koji se ozlijedio odmah u prvoj utakmici na prošlogodišnjem Europskom prvenstvu. Koliko Duvnjak znači, najbolje smo vidjeli u Münchenu. Imao je Červar na svom papiriću još neka imena, ali eto dogodile su se ozljede. No, ti igrači će se u kadru sigurno naći sljedeće godine ili one iza. A to su Domagoj Pavlović, Marko Mamić, Leon Šušnja, Marino Marić i Josip Božić-Pavletić.
S trojicom debitanata reprezentacija je skromno ispraćena na Svjetsko prvenstvo s glavnim i jedinim ciljem; osvojiti barem sedmo mjesto koje će osigurati igranje u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju 2020. godine. No, od prve minute protiv Islanda do posljednje minute protiv Španjolske, vidjeli smo jednu potpuno novu i čudesnu Hrvatsku.
Konačno su dobili vratara (Šego) koji u nizu brani zicere. Nakon dugo, dugo vremena nemaju straha da će im vratari skupiti tek pet-šest obrana po utakmici.
Lino se nije plašio u vatru ubaciti novake kad je bilo gusto, a Vranković, Mandić i Šipić odigrali su kao da imaju stotine utakmicama iza sebe. Za svakog od njih trojice postoje samo riječi pohvale. I nijedan od njih nije se prestrašio odgovornosti. Dapače, posljednja dva pogotka protiv Španjolske postigli su Mandić i Šipić.
– Obrana je ta koja će nam donijeti pobjede – stalno je Červar ponavljao na pripremama za ovaj turnir.
Savršeno igraju obranu
I kapa dolje kako su je usavršili. Igraju 6-0 i 5-1, a upravo je ova druga slamala sve suparnike. Prvo prednjega igra Mandić koji kao osica kruži oko suparničkih vanjskih linija, a onda u završnici tu ulogu preuzima Duvnjak koji svojim rasponom ruku jednostavno primorava suparničke šutere da bacaju lopte u aut.
Istina, možda malo šepaju u napadu. Dobro se to vidjelo protiv Španjolaca kada nisu imali ideje pa su deset minuta ostali bez pogotka. Igra bez klasičnog lijevog vanjskog šutera nije bajno rješenje, ali nekako to za sada klapa. Jasno da će biti lakše kada se oporavi Mamić, pa i Mandalinić, a u pričuvi su tu još Slišković i Jaganjac.
Igra sedam na šest na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj kidala je živce navijačima. Nije Červar odustao od te ideje, dapače igra je dosta često i dosta dugo. Ali, ovoga puta nema tako puno pogrešaka koje bi suparnik kaznio i pospremao u mrežu. Cindrić, Duvnjak i Karačić jako dobro čuvaju loptu i jako dobro proigravaju pivote ili krila.
Kažu sportski stručnjaci da je dobra atmosfera u svlačionici pola uspjeha. Ako je tako, onda će ovi dečki biti uspješni. Jer, njih krasi zajedništvo, poštovanje jedni drugih, poslušnost. Jedan za sve, svi za jednog – to je njihov forte.
Euforija je tu, euforija je prisutna. No, dečki su tek na pola puta. Köln mora potvrditi da su opet ona prava reprezentacija koja je spremna za nove medalje. Napunjeni bodovima i samopouzdanjem, reprezentacija je jučer ujutro čarterom otišla u Köln, odlučna napraviti nešto veliko. Je li na pomolu nova 2003. godina?
