Na krilima kauboja iz Hercegovine hrvatska rukometna reprezentacija hrabro grabi prema europskome zlatu, jedinom koje joj nedostaje.
Nedavna: “Za Hrvatsku se gine”, Ljubušaka Davida Mandića, itekako opisuje atmosferu na terenu, ali i u rodnim mjestima i domovima Međugorčanina Marina Šege, Mostaraca Igora Karačića, Marina Marića i Željka Muse te još dvojice Ljubušaka Mateja Hrstića i Josipa Šarca.
Uz svoje junake
S mnogo emocija se prati svaki nastup hrvatske rukometne repke. Roditelji, rodbina, prijatelji... prikovani su za male ekrane još od samog početka Eura. Ljubuški, Mostar, Međugorje, ma, cijela Hercegovina, i u srazu sa Španjolcima bili su svim srcem uz svoje junake. Ljubuški, grad rukometa koji je iznjedrio rukometne veličine, nekadašnje kauboje, Mirka Alilovića i Denisa Buntića, sada ima nove mlade zvijezde – Mandića, Hrstića i Šarca. Iako nije odlučivala odlazak Hrvata u polufinale, i preksinoćnja utakmica prikovala je Ljubušake za male ekrane.
S puno emocija pratio se svaki potez. Veselilo se kad je išlo dobro, žalilo kad je postajalo lošije. No, vjera i nada u pobjedu nisu jenjavale do samoga kraja. Jednako su se radovali uspješnom potezu svakog kauboja, no posebice su bili ponosni na svoje miljenike. Jer nije mala stvar imati tri reprezentativca koji s velikim žarom i ljubavlju nose kockasti dres.
Utakmicu smo pratili u domu Davida Mandića, u ljubuškom selu Hardomilje na desnoj obali Trebižata. Okupilo se lijepo društvo: otac Jozo, majka Draga, sestra Ružica, najmlađi brat Mihael (stariji Pero utakmicu je gledao s prijateljima u susjedstvu), bili su tu i rođaci Mandići, Mirko i Mladen sa suprugom Gordanom, susjed Ivan Rupčić, snaha Vesa Dodig i njezin sinčić Marko.
Srdačno su nas primili, ozračje je bilo domaće. Na stolu izrezana domaća svinjska pečenica i kobasice, domaća blatina... Kažu, sve utakmice tako prate, osobito je uzbudljivo bilo protiv Njemačke. Sve oči uprte su u mali ekran. Gleda se pozorno, nema drugih riječi i razgovora osim o igri. Kratku šutnju dok traje akcija prekine povik, pohvala, uzdah, prijekor... Očito je da je mama Draga najtemperamentnija... Kad je komentator rekao: “Mandićevo uho nas je spasilo” (nakon što ga je lopta udarila u rame i ovlaš okrznula uho), slatko se nasmijala. Kraj prvog poluvremena.
– Bore se, bore, drugo poluvrijeme bit će naše – kaže tata Jozo. Pitamo jesu li zadovoljni s Davidovom igrom.
– Dobar je, ali nije kako on zna, može i bolje – ocjenjuje mama Draga. Rođaci i susjedi ponosni su, kažu, na Davida. No, drugo poluvrijeme nije išlo kako se očekivalo.
Raspoloženje je kulminiralo kad je Mamić pogodio za izjednačenje. Ostale su još dvije minute, Španjolci poravnavaju iz sedmerca na 22:22, Duvnjak pogađa gredu, ostaje neodlučeno.
– Neće biti lako, ipak, doći ćemo u finale i sigurno će biti jedna medalja, nije nemoguće i zlato. Ponosni smo na našeg Davida, još puno toga će on još dati hrvatskoj reprezentaciji – zaključuju u domu Mandićevih. Iznimno uzbudljivo bilo je i u domovima Mateja Hrstića u Radišićima i Josipa Šarca na Humcu.
Mobitel Matejeva oca Ivana ponavljao je: “Pretplatnik je privremeno ograničio dolazne pozive”, jedan njegov poznanik kaže nam, moguće da je otišao u Beč, a Josipov otac Božo nam se javio.
– Sve u svemu, dobro je, zadovoljni smo, nisam ni slutio da će jednom doći do ovog, ne znam kako to opisati. Imao je zdravstvenih problema, prebrodio ih je i u reprezentaciji je. Sve je otvoreno do kraja, najbitnije je da dobro uđemo u sljedeću utakmicu, hrabro i bistre glave, možemo puno toga napraviti – rekao nam je Josipov otac Božo.
Ne gine nam zlato
Tek nešto više od 10 km dalje, u Međugorju, rodnom mjestu omiljenog vratara Marina Šege, za ekran u svom domu na Krstinama prikovani mama Željka i otac Jakov. Svaka utakmica prati se s puno emocija. Nastup svoga sina proživljavali su s njim i ovog puta. Od prve do posljednje minute. Nisu bili puno pričljivi...
– Samo da se Karačić nije ozlijedio. Ali, bit će to dobro. Ne gine nam zlato. Tako misli i Lino i svi mi. Pozdravljam cijelu međugorsku župu i lijepu Hercegovinu. Ovoga puta idemo do kraja – kazao nam je Šego nakon utakmice. Svoga Šegu, s njim i ostale kauboje, jednako važne, pratili su i u međugorskim kafićima i restoranima.
Zavirili smo i u caffe bar poznatog hrvatskog vratara Vladimira Vasilja. I Mostar je bio uz svoje junake. Njega je i ponajviše “zaboljela” Karačićeva ozljeda. Utakmica protiv Španjolske u Mostaru nije se pratila organizirano, no večeras će biti druga priča.
Iz HMRK Zrinjski iz kojeg je potekao Igor Karačić doznajemo kako će u svom trening-kampu danas organizirati praćenje utakmice s Norveškom. Ako Hrvatska ugrabi medalju, u Mostaru bi se trebao organizirati doček za Karačića i Marića, ali i ostale hercegovačke kauboje.
Još uvijek se prisjećamo onoga nakon Eura 2016. kada je brončanog Karačića na Trgu hrvatskih velikana dočekalo oko 6000 Mostaraca. Hercegovina budna sanja novi doček. Ovog puta svojih zlatnih momaka...
Marin Šego (Međugorje)
Igor Karačić (Mostar)
Marino Marić (Mostar)
Željko Musa (Mostar)
David Mandić (Ljubuški)
Matej Hrstić (Ljubuški)
Josip Šarac (Ljubuški)
