Među stručnjacima koji sudjeluju u radu Odbojkaškog kampa u Čapljini je i prof. dr. Goran Nešić iz Beograda, u svijetu odbojke dobro znano ime. Ovaj bivši odbojkaš profesor je na Fakultetu sporta i fizičke kulture Univerziteta u Beogradu, piše Večernji list BiH.
Doktorirao je 2006. godine o temi "Struktura natjecateljske aktivnosti u ženskoj odbojci". Prof. Nešića s Čapljinom povezuje poznanstvo s Milošem Jelčićem, predsjednikom Odbojkaškoga kluba Čapljina i Odbojkaškoga saveza Federacije BiH, iz razdoblja 2016. – 2020., kada je vodio odbojkašku reprezentaciju BiH. Upravo za Nešićeva vođenja bh. ženske odbojkaške reprezentacije počeo je i njezin uspon. Naravno, s tom smo temom i počeli razgovor.
Tehnika, taktika, kondicija...
- Svaki početak je težak, ni jedan nije bio lak bilo što da se radi, pa tako i meni. Trebalo je okupiti te djevojke, napraviti homogenu cjelinu i mislim da smo to napravili u jednom trenutku, čak smo napravili i rezultat. Sjećam se da smo prvi put pobijedili Crnu Goru u Litvi te još neke reprezentacije. Nakon toga ekipa je sazrijevala, većina djevojaka otišla je u inozemstvo, tamo su dobivale na tehnici, taktici i fizičkoj kondiciji, tako da je sve bilo lakše. Najvažnija stvar bila je napraviti homogenu cjelinu, odnosno homogenizaciju između tih djevojaka. To je bilo najteže - naglašava dr. Nešić te prelazi na bh. specifičnosti.
- Naravno, ovdje, u BiH, uvjeti su takvi kakvi jesu, morali smo se dovijati i ovako i onako, na kraju sam bio zadovoljan. Jedino što mi je ostalo kao "kost u grlu" bio je bojkot Jedinstva iz Brčkog. Šest igračica, od kojih četiri iz prve postave, nije se odazvalo pozivu, ne svojom voljom nego voljom kluba, ali, Bože moj, to je nešto što je jače od nas, to je politika.
Srbija je odbojkaška velesila, kakva je situacija s odbojkom u vašoj zemlji?
- Ni u ženskoj ni u muškoj odbojci situacija nije baš najbolja. Međutim, u ženskoj, dok imamo Tijanu Bošković i Maju Ognjenović, Srbija neće imati nekih većih problema, bit će uvijek u vrhu. Što se tiče muškaraca, mislim da se tu događa mala silazna putanja. Ja sam kao profesor na fakultetu i suradnik OS Srbije pokrenuo neke projekte. Jedan projekt zove se "Srpska škola odbojke", a drugi "Moj prvi smeč", koji se tiče muškaraca. Kroz tu školu nastojimo animirati što više visokih dječaka ne bismo li ih privukli odbojci. Mi imamo veliki problem, imamo nogomet - kao što ga imate i vi, imamo košarku - kao što imate i vi, imamo i rukomet, vaterpolo, tenis pa tek negdje na šestom mjestu dolazi odbojka, a svih ovih pet ili šest sportova forsira odbojku kao ženski sport. Posljedica toga je veliki problem uvjeriti dječake da se bave odbojkom, to je, općenito, problem ne samo u Srbiji nego i u svijetu.
Koliko ovakvi kampovi pomažu odbojkašicama i odbojkašima profilirati se?
- Djevojkama kažem: Ne mogu vas za pet-šest dana naučiti odbojci, dovoljno je da imate na umu sugestije koje sam vam dao – ispruži ruke, savij laktove, ne drži skupljene prste... Dovoljno je da to, kad se vrate u svoje klubove, nastoje primijeniti u igri i uspiju jednoga dana. Ako pokušaju pa ne uspiju, da ne odustanu, to je ono što je najvažnije, jer odbojka je specifična, odbojka je socijalno jači sport od mnogih drugih, kao tenis i stolni tenis. Zašto? Ako u košarci promašim zicer ili koš, rezultat se ne mijenja, i u nogometu i u rukometu je isto. U odbojci, ako pogriješim, protivnik je uzeo poen, i u tenisu i stolnom tenisu. U tom je dijelu odbojka psihološki mnogo teži sport od ostalih, onda djeca to trebaju izdržati. S druge strane, jedan kontakt s loptom otežava cijelu priču, tako da se odbojka uči pet, šest, sedam godina. Dječacima je nezanimljivo igrati "prst" i "čekić", "prst" i "čekić"…, za razliku od djevojaka koje to mogu, one imaju to "trpilo", ali dječaci nemaju, oni hoće odmah smeč, odmah hoće biti jači, brži, bolji, da se gurnu... Jednostavno, takvi smo mi muškarci, to je problem.
Sam sebe trenirao
Ima li nadarenih mladih odbojkašica koje sudjeluju u radu kampa u Čapljini?
- Naravno, nadarenih ima, neću ih sada imenovati da se ne umisle, ali četiri-pet djevojaka sigurno ima dobru perspektivu, samo moraju to izdržati. Treneri će izdržati, oni to rade, ali one - moraju to izdržati! Ja uvijek kažem - nije trener taj koji je mene trenirao. Ja sam sam sebe trenirao, a on mi je samo davao vježbe uz pomoć kojih sam se podizao ili nisam.
Dakle, potencijala poput Tijane Bošković, koja je čapljinskih korijena, ima napretek?
- Tijana je Tijana, tu nema priče. Takve igračice rađaju se jednom u 200 - 300 godina. Ove djevojke, njih većina, imaju sve predispozicije, to je svojstveno ne samo Čapljini nego i zapadnoj i istočnoj Hercegovini, visoki ljudi, visoke djevojke. To je ono što nama treba. •
