Hrvatska, kao vrlo mlada i mala zemlja, s puno prostora za napredak u mnogim segmentima, ima pregršt svojih kvaliteta. Od vizualne atraktivnosti, reljefne raznolikosti, iznimno zanimljive i bogate povijesne priče, pa sve do mnogih velikana koji potiču iz ove, u široj slici "nebitne" države, Hrvatska stvarno ima puno toga zanimljivog pružiti i pokazati. Od svega toga, međutim, u samostalnoj Hrvatskoj, zemlji staroj tek 33. godine, nema ljepše i bolje stvari od sportskih uspjeha. Hrvatska uspješnost u sportu uistinu je nevjerojatna, i to nije tek samohvala, već ovu tezu dokazuju i frapantne brojke. Brojke koje čovjeka iz bilo koje države svijeta, čak i onih velesila, ne bi ostavile ravnodušnim.
Nije samo riječ o pukim uspjesima nego i o raznovrsnosti sportova u kojima je Hrvatska bila u samom vrhu ili pri vrhu svijeta. Kad bacimo pogled na sportove u kojima su hrvatske sportašice i sportaši bili među samim vrhom svjetske ili europske konkurencije na najvećim natjecanjima (Olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva) ili pak prvaci u najvažnijim organizacijama svijeta, dolazimo do brojke od 28 različitih sportova: nogomet, rukomet, vaterpolo, košarka, atletika, tenis, jedrenje, veslanje, streljaštvo, streličarstvo, tekvondo, džudo, karate, hrvanje, boks, kik-boks, MMA, savate, dizanje utega, plivanje, gimnastika, odbojka, stolni tenis, rukomet na pijesku, kuglanje, boćanje, alpsko skijanje i biatlon. Tek 130. država svijeta po broju stanovnika prema izračunu i rang-listi Worldometera, u tek nešto više od tri desetljeća postojanja je na Olimpijskim igrama već osvojila 52 medalje, a na različitim svjetskim i europskim prvenstvima više od 800 medalja. Da to malo slikovitije i praktičnije dočaramo, otkako je Hrvatska postala samostalna država, svakih 15 dana su u prosjeku mogli svjedočiti nekoj medalji njihovih predstavnika u nekom od sportova na najvećim natjecanjima. A kao što ste vidjeli po navedenom popisu sportova, ta raznovrsnost ide od onih popularnih do manje popularnih, od ekipnih do pojedinačnih, ljetnih do zimskih, od čiste snage pa do koordinacije pokreta ili do preciznosti. Iz kojeg god kuta gledate i na koji god sport se fokusirate, možete pronaći i takoreći suprotan sport u kojem su također ubilježeni uspjesi.
Prije nego što se podsjetimo koliko je Hrvatska nevjerojatnih uspjeha postizala u svim ovim sportovima, zgodno je pogledati jedno zanimljivo mjerenje. Udruga 'Greatest Sporting Nation' pokrenuta je 2008. godine, a cilj udruge je izmjeriti koje su to države sportski najuspješnije u svijetu. Pravila ovih mjerenja su vrlo detaljno razrađena. Riječ je o svim sportovima u kojima se događa neka fizička aktivnost, to ne moraju biti nužno sportovi, a ukupno je u njihovom izračunu 74 različita sporta. Ako je riječ o olimpijskom sportu i o olimpijskoj godini, tada računaju rezultate s Olimpijskih igara, a ako ne, onda se računaju rezultati sa Svjetskog prvenstva ili najvažnijeg globalnog natjecanja u toj godini. U najmanju ruku, turnir je kvalificiran za bodovanje ako na njemu nastupa najmanje deset država s najmanje tri različita kontinenta. Države skupljaju bodove tako da se u obzir uzimaju plasmani najboljih osam na određenom natjecanju, od osam bodova za najboljeg pa do jednog boda za osmoplasiranog. U te izračune se ne ubrajaju sportovi poput šaha, bridža ili pikada, koji su smatrani nedovoljnima u aspektu fizičke aktivnosti te se ne ubrajaju ni sportovi u kojima je motor glavni element, poput Formule 1 ili MotoGP-a.
Prema svim tim spomenutim kriterijima, u sveopćem izračunu Greatest sporting nation udruge svake godine su najuspješnijom sportskom zemljom bile proglašene Sjedinjene Američke Države, a njih su uobičajeno pratile zemlje poput Njemačke, Kine, Rusije, Francuske, Japana i Italije. Međutim, udruga ima još jedan zanimljiv način izračuna, a to je "Per Capita Cup", odnosno izračun najuspješnijih sportskih zemalja svijeta po glavi stanovnika, i tu u priču dolazi Hrvatska. Otkako se 2008. godine provode ova mjerenja, jedine četiri države koje su se svake godine našle među sportski najboljih 20 država svijeta su Norveška, Slovenija, Novi Zeland i Hrvatska. Kad zbrojimo izračune za svaku pojedinu godinu i dovedemo ih u prosjek, ispred Hrvatske se u sportskim uspjesima po glavi stanovnika nalazi samo Norveška, koja broji 5,4 milijuna stanovnika. Činjenica da taj izračun slaže jedna neovisna i globalna udruga, i to na ogromnoj bazi podataka, treba nam govoriti iznimno puno. Stoga ćemo prilično taksativno nabrojiti sve velike hrvatske sportske uspjehe, jer ako je netko zaslužio kumulativni pregled i podsjetnik, to su onda hrvatske sportašice i sportaši.
Svi ste vjerojatno na desetke puta čuli rečenicu da su sportski uspjesi najbolja moguća reklama za Hrvatsku u svijetu, i svi koji su izgovorili tu rečenicu su govorili živu istinu. Iako je riječ o jednom od rijetkih sportova u kojem još nemamo tu zlatnu medalju s najvećih natjecanja, hrvatski nogometaši su usmjerili više svjetskih očiju i pažnje na Hrvatsku nego bilo tko drugi, bilo koji drugi sportaš, ali i političar, poduzetnik, znanstvenik, pjevač, glumac, možemo u nedogled. Osim statusa najpopularnijeg sporta na svijetu, nogomet je također i sport s najustaljenijom konkurencijom na svijetu kad gledamo natjecanja reprezentacija. U dosadašnja 22 izdanja Svjetskog nogometnog prvenstva (gotovo stogodišnja povijest) samo je osam različitih reprezentacija osvajalo naslov, a više od pola svjetskih prvenstava otišlo je u ruke tri reprezentacije Brazila, Njemačke ili Italije. Hrvatska je, naravno zbog svoje kratke samostalne povijesti, nastupala samo na šest svjetskih prvenstava, a u pola svojih nastupa osvojila medalje; broncu 1998., srebro 2018. i broncu 2022. U samo 26 godina svojeg postojanja na svjetskih prvenstvima, hrvataka nogometna reprezentacija je ušla među sedam najuspješnijih reprezentacija po broju osvojenih medalja, a nevjerojatan kontekst tog podatka je da Hrvatske u prvih 68 godina svjetskih prvenstava nije ni bilo. O tome koliko su "vatreni" publiciteta dali Hrvatskoj najbolje govori podatak da je na dan finalne utakmice Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. između Hrvatske i Francuske, pojam "Hrvatska" na Googleu bio pretraživan više puta u tom jednom danu nego li kumulativno od 1997. otkako najpoznatija internetska tražilica postoji.
Unatoč momčadskoj prirodi sporta, nemoguće je pričati o nogometnim uspjesima u Hrvatskoj i ne spomenuti Luku Modrića. Od 2008. godine nadalje Cristiano Ronaldo i Lionel Messi su počeli dominirati svjetskim nogometom i izmjenjivati se pri osvajanju najvažnije individualne nagrade za najboljeg nogometaša svijeta – Zlatne lopte. U tom periodu glavno pitanje na milijardama usana nogometnih pratitelja bilo je: Tko će biti taj koji će prekinuti dominaciju Ronalda i Messija? Tijekom tih deset godina su odgovori na to pitanje bili različiti, a rijetko tko je smatrao da će to biti Luka Modrić – osvajač Zlatne lopte 2018. godine. Popularnost kapetana hrvatske reprezentacije i sveopća ljubav i poštovanje navijača prema njemu su također jedna nevjerojatna promocija Hrvatske i hrvatskog sporta. Globalno gledano, Luka je daleko najpoznatiji i najomiljeniji živući Hrvat u svijetu. Čak je posve legitimno zapitati se zna li više ljudi u svijetu za Hrvatsku ili za Luku Modrića, i taj se aspekt se nikako ne smije zanemariti.
Nikako se ne smiju zanemariti ni ostali ekipni sportovi. Iako u posljednje vrijeme rezultati nisu kao što su prije bili, Hrvatska je, povijesno gledano, svjetska rukometna velesila. Iako smo se u priču kao država uključili kasnije od ostalih, tek 1992. godine, Hrvatska je s dva zlata i jednim srebrom treća najuspješnija zemlja u povijesti Olimpijskih igara, a uz šest medalja na SP-ima (od toga jedno zlato) te šest medalja na EP-ima dolazimo do brojke od 15 medalja u samo nešto malo više od 30 godina nadmetanja. I ovdje Hrvatska ima svojeg pojedinačnog velemajstora, čovjeka kojeg mnogi smatraju najboljim rukometašem svih vremena, Ivana Balića, koji je dvaput proglašen najboljim rukometašem godine i kojeg su navijači 2010. godine proglasili najboljim rukometašem svih vremena. Nije ni tu kraj u momčadskim sportovima. Hrvatski vaterpolisti su ih u protekla tri desetljeća uveseljavali olimpijskim, svjetskim i europskim naslovima s ukupno 16 medalja te s najtrofejnijim trenerom u povijesti sporta, Ratkom Rudićem. Svoje uspjehe su, doduše u nešto podaljem periodu, ostvarivali i košarkaši, budući da je hrvatska reprezentacija osvajala medalje i na OI, i na SP-u, i na EP-u, s ukupno osvojena četiri odličja. Medalje na velikim natjecanjima osvajale su i ženske reprezentacije, poput rukometašica u jednom navratu te odbojkašica u tri različita navrata.
U globalnom smislu, tenis je uz nogomet i košarku najpopularniji svjetski sport, a i tu definitivno imamo što reći. Naime, Hrvatska je u biranom društvu od 16 zemalja svijeta koje u dugotrajnoj povijesti imaju osvajače Grand Slam turnira, nekih od četiri najveća turnira u kalendarskoj godini. Iva Majoli je 1997. osvojila Roland Garros, Goran Ivanišević se 2001. upisao u povijest kao najniže rangirani (125.) osvajač Wimbledona u povijesti, a Marin Čilić je svoju iznimnu karijeru 2014. okrunio naslovom prvaka na US Openu. Međutim, tu ne staju sjajni hrvatski teniski uspjesi. Hrvatska je samo jedna od 11 zemalja svijeta koja ima više od jednog naslova u prestižnom momčadskom teniskom nadmetanju, Davisovu kupu (2005. i 2018.), a još nismo spomenuli i parove u kojima u posljednje vrijeme imamo tri ponajbolja svjetska tenisača u toj konkurenciji, Ivana Dodiga, Matu Pavića i Nikolu Mektića koji su s različitim partnerima i partnericama osvajali višestruke Grand Slam naslove u parovima te mješovitim parovima. Kao šećer na kraju, valja spomenuti i pet hrvatskih medalja na Olimpijskim igrama, od čega jedno zlato, jedno srebro i tri bronce, posebno ističući hrvatski finale u parovima u Tokiju, kad su Pavić i Mektić svladali Dodiga i Čilića.
Jedan od najcjenjenijih, povijesno najvažnijih i najraznovrsnijih sportova svijeta je atletika, a poveznica Hrvatske i atletike je iznimno snažna, s ukupno 53 osvojene medalje na OI, SP i EP. Gledajući na hrvatsku od samostalnosti, prva koja je zablistala na veliki način je bila Blanka Vlašić u skoku u vis, s dva svjetska zlata i pregršt medalja na ostalim velikim natjecanjima. No, s vremenom je kraljica hrvatske atletike, ali i bacanja diska u cijelom svijetu postala nevjerojatna Sandra Perković čija je riznica medalja i trofeja krcata. Riječ je o ženi koja je dvostruka olimpijska pobjednica, dvostruka svjetska prvakinja i šesterostruka europska prvakinja. Na tron Europe i svijeta još su se penjali i Filip Mihaljević (kugla), Sara Kolak (koplje) uz još nekoliko medaljaša poput maratonke Matee Parlov Koštro, skakača u dalj Siniše Ergotića ili skakačice u vis Ane Šimić. Kad smo već na temi raznovrsnih sportova, moramo istaknuti i gimnastiku, u kojoj također imamo pregršt odličja. Prema posljednjem izboru, najbolji hrvatski sportaš godine Tin Srbić ima svjetsko i europsko zlato na preči uz brojne medalje, a ima i olimpijsko srebro. Uz njega su hrvatsku na najvišoj mogućoj razini s odličjima predstavljala i imena poput Filipa Udea, Marija Možnika i Roberta Seligmana, a kod Srbića je vrlo zanimljiv podatak da je postao svjetskim prvakom u Montrealu 2017. godine trenirajući u zagrebačkom Sokolu. Ne bi tu bilo ništa čudno da tadašnja Tinova dvorana praktički nije bila spojena s noćnim klubom. Nije samo stvar bila u tome nego i u spravama koje su bile daleko od one svjetski najviše razine, a tek nakon svjetskog zlata vladajući su počeli obećavati Tinu bolje uvjete. Pravo čudo je da je netko u takvim okolnostima i uspio doći na Svjetsko prvenstvo, a kamoli do naslova svjetskog prvaka.
Tu dolazimo do one najvažnije polemike hrvatskog sporta, da se svi ovi rezultati postižu najčešće s iznimno lošom infrastrukturom, s iznimno slabom financijskom injekcijom vladajućih i s vrlo malo pomoći za one koji gotovo pa sigurno bolje predstavljaju Hrvatsku u svijetu od bilo kojeg aspekta društva. Možda se sjećate 2019. godine kad je u Hrvatsku iz Kine u projektu tamošnje i hrvatske vlade došlo nekoliko tisuća djece kako bi trenirali u Hrvatskoj i dobili taj X-faktor koji Hrvatsku čini toliko uspješnom u sportovima, da bi Kina nakon samo nekoliko mjeseci povukla taj projekt jer su tek tada postali svjesni u koliko lošim uvjetima treniraju hrvatska djeca. Međutim, baš je Srbić u jednom intervjuu istaknuo kako mu vježbati na lošim prečama i u lošoj prostoriji stvorilo prednost jer ga je očeličilo za najveća natjecanja i onda mu je bilo "laganica" na pravoj i stabilnoj preči te u toploj prostoriji kad je došao na SP. Isto tako, među hrvatskim sportašima postoji ta doza inata, ili kako se u Dalmaciji kaže, dišpeta, pri kojoj uz daleko slabiju pomoć države, gradova i općina nego što bi ona trebala biti, imaju osjećaj da se za nešto moraju boriti, puno više od nekih Francuza ili Nijemaca kod kojih je sve po P.S.-u, pa smo zato po glavi stanovnika nemjerljivo uspješniji od tih velesila. Iako je to zanimljiv i neuobičajen pogled, nije to dugoročno rješenje ni put kojim bi se trebalo nastaviti. Uz sportaše i nedostatne uvjete, tu su i treneri koji nisu ni približno dovoljno plaćeni za svoje poslove u kojima su među najboljima na cijelom planetu, ali njihova ljubav za sportom i za podučavanjem mladih ljudi je toliko nesalomljiva da rade i unatoč isplativosti ili neisplativosti.
Primjer Tina Srbića i uvjeta bio je samo jedan, još ih je pregršt takvih, a unatoč tome što su u proteklih osam godina ulaganja Vlade u sport porasla trostruko, to i dalje nije ni približno dovoljno za ono što sport donosi Hrvatskoj. Pa zašto onda ulaganja u sport i rekreaciju po stanovniku u Hrvatskoj iznose manje od 20 eura po stanovniku, daleko najmanje u Europskoj uniji?
Kad govorimo o žrtvama koje hrvatski sportaši i treneri ulažu kako bi se stvorilo nešto vrijedno i veliko, nema boljeg primjera od Tekvondo kluba Marjan iz Splita. Riječ je o tvornici prvaka i svjetskom tekvondo lideru po rezultatskim uspjesima, a oni dolaze zbog kvalitetnog sustavnog rada i isto tako kvalitetnih uvjeta. Od posljednjih 17 velikih natjecanja, članovi Marjana su osvajali medalje baš na svima, ukupno upisavši više od 80 medalja na OI, SP-u i EP-u. Od sestara Lucije i Ane Zaninović, Matee Jelić, Tonija Kanaeta, Matee Kolovrat, Brune Vuletić, Lovre Brečića, Ivana Šapine pa sve do najbolje hrvatske sportašice u 2023. godini Lene Stojković, Marjan je redom "proizvodio" svjetske, europske i olimpijske prvake, uz još brojne medaljaše. Iza ovakvih nestvarnih rezultata stoji ogroman pogon s devet dvorana u kojima trenira više od tisuću sportaša, a o kojima skrbi čak 39 ljudi, četiri olimpijska trenera, doktori i magistri kineziologije, licencirani treneri, fizioterapeuti, doktori, nutricionisti, kondicijski treneri, spremačice, domari, računovođe, odvjetnici. Svaki sektor mora djelovati savršeno da bi jedan klub funkcionirao na ovakvoj razini. Dnevni broj od 50-ak treninga, odnosno mjesečni s više od 1000 treninga dovoljno govori o predanosti i odricanju. Rezultati su gradili interes, interes je financijski pomogao pri širenju (članarine nove djece koja treniraju, pomoć grada), a oni najodgovorniji iz kluba tu su financijsku injekciju koristili isključivo za ponovno ulaganje u klub, i tako su TK Marjan i Split postali središte svjetskog tekvondoa.
Osim tekvondoa hrvatska je krcata odličjima u ostalim borilačkim sportovima. Od boksa, karatea, kik-boksa, džuda, hrvanja pa sve do savatea, Hrvatska je bilježila najbolje rezultate na najvećim natjecanjima, a iako se MMA teško može uvrstiti u ovaj kontekst sporta s Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, nikako ne smijemo zaboraviti Mirka Filipovića. Cro Cop definitivno spada u društvo deset najpoznatijih hrvatskih sportaša svih vremena, posebice svojim briljantnim naslovima i borbama za vrijeme organizacije Pride te načinom na koji je promovirao kultne hrvatske kvadratiće.
Kao zemlja poznata po obali i moru, ne čudi nas da su hrvatski predstavnici nevjerojatno uspješni u sportovima poput veslanja i jedrenja. U veslanju prednjače Martin i Valent, braća Sinković koja su u više različitih disciplina nebrojeno puta pokorila veslački svijet, s čak 21 medaljom na najvećim svjetskim natjecanjima, od čega čak 15 zlatnih. Zaslužuju tu definitivno spomen i hrvatski kultni osmerci i četverci, pa potom i Siniša i Nikša Skelin te Damir Martin. U jedrenju su hrvatski MVP igrači Šime Fantela i Igor Marenić koji su u klasi 470, osim olimpijskog zlata, bili i na svjetskom i na europskom tronu te osvajali pregršt medalja. Kad zbrojimo jedrenje i veslanje, Hrvatska tu ima još dodatnih 97 medalja s tri najveća moguća natjecanja – OI, SP i EP (53 u jedrenju i 44 u veslanju).
Najviše ljudi izvan Hrvatske se, pak, čudi kad vidi rezultate u skijanju budući da ih mnogi smatraju isključivo mediteranskom zemljom. Ono što su Janica i Ivica Kostelić napravili na najvišoj svjetskoj razini je još jedna u nizu čudesnih priča hrvatskog sporta, možda čak i najčudesnija. U zemlji koja jedva ima stazu samo za jednu od pet disciplina u Svjetskom kupu (slalom), iznjedrili su se brat i sestra, osvajač i osvajačica cjelokupnog Svjetskog kupa, sa svim disciplinama. Takva priča ne postoji u povijesti skijaškog svijeta, a još su k tome osvajali i odličja na Olimpijskim igrama. Zapravo, Janica je najuspješnija hrvatska olimpijka svih vremena, s četiri zlatne i dvije srebrne medalje, a visoko na toj povijesnoj ljestvici kotira i Ivica koji je s četiri osvojena srebra drugi u hrvatskoj olimpijskoj povijesti po broju medalja. Što je najbolje od svega, ova obitelj s nevjerojatnom radnom etikom pod budnim i zahtjevnim okom oca Ante Kostelića nije iznimka hrvatskih skijaških uspjeha. Na najvišoj razini trenutačno se natječu pojedinci poput Filipa Zubčića, Leone Popović i nadolazeće zvijezde Zrinke Ljutić koji dolaze do postolja među najjačom svjetskom konkurencijom.
O hrvatskim sportskim uspjesima mogli bismo do prekosutra, pa i u sportovima koji nisu toliko priznati. Od genijalne samostrelske obitelji Pereglin koja više ne može ni pobrojiti svoje medalje, pa sve do hrvatske reprezentacije u rukometu na pijesku koja je po medaljama sa SP i EP najuspješnija u povijesti, lepezi uspješnosti kao da nema kraja. A ono najvažnije i najljepše što svi ovi uspjesi rade, osim ujedinjenja i promocije, jest da motiviraju djecu na bavljenje sportom te na doživljavanje takvih uspjeha kojima se, koliko god sustav iza svega bio slab, ne vidi kraj. Kad se klinac od sedam godina upiše na tekvondo ili vaterpolo jer je vidio svojeg junaka, junakinju ili junake na televiziji, to je ljepše i bolje od bilo koje reklame i promocije. Ulaganje u sport nikad ne može biti preveliko, jer nam ništa u ovih nekoliko desetljeća samostalne hrvatske povijesti nije donijelo toliko dobroga i lijepoga kao sport. Kad pogledamo sve ove činjenice, brojke i uspjehe, to je neosporiva istina.
