Svaka Dinamova generacija kroz povijest imala je igrače koji su bili zaštitni znak momčadi. Od Slavena Zambate, Snješka Cerina, Velimira Zajeca, Zlatka Kranjčara, pa do modernog doba... Robert Prosinečki bio je dominantna figura jedne posebne ere, no duša Dinamove momčadi u devedesetima bio je Silvio Marić. Zagrebački dečko bio je idol navijača, jedna od najomiljenijih pojava u doba koje su obilježile neke antologijske utakmice maksimirskog kluba. Mara je dugo bio izvan nogometa i nije čudno što je njegov angažman u Rudešu, na poziciji sportskog direktora, opet probudio neke najljepše emocije modrog puka. Sat vremena razgovora prošlo je u trenu, možda i zato jer Marić spada u kategoriju rijetkih sportaša koji savršeno razumiju što novinar od njega traži...
Zašto je baš sada osjetio potrebu vratiti se nogometu?
- Dugo sam razgovarao sa Stipom Čondrićem (direktor u Rudešu, nap.a.) i s Marijem Jurićem ali i trenerom Ivicom Landekom. Privukla me njihova euforija i vizija kluba. Za nekoliko minuta smo se dogovorili. Stalno sam pratio klub kada je momčad vodio Igor Bišćan. Sviđa mi se kako je klub organiziran... - počeo je Marić.
Ima li taj poriv veze sa životnom zrelošću?
- Ima, svakako. Malo sam iskusniji i zreliji. Pratio sam nogomet, no funkcija je zahtjevna. Za mene je to novost i sigurno neće biti jednostavno.
Plašite li se?
- Ma ne. To će mi biti izazov. U operativnom smislu znam određene stvari, a za sve drugo imam ljude u klubu koji će pomoći.
Čak ni ne moram okolo zvati za savjete, prijatelji stalno zovu i ukazuju na što moram paziti.
A vizija za blisku budućnost?
- Htio bih ući u prvu ligu i onda napraviti stabilnog prvoligaša poput Gorice, Slavena Belupa ili Lokomotive...
Zadnjih godina najviše ste bili skoncentrirani na tenis?
- Napravio sam zanimljiv projekt. Osnovali smo ligu, odnosno tour i počeli se širiti u cijeloj regiji. Osmislili smo sve na profesionalnoj razini, od sudaca do skupljača loptica ali samo za rekreativce.
Igrate li tenis?
- Igrao sam ali u zadnje vrijeme manje, zbog organizacije cijele priče. Inače sam samouk tenisač, nešto sam malo 'štundao' s nekim trnerima. Ma nisam baš neki igrač. Trčim i vraćam...
I šah je velika strast?
- Je, djed mi je prenio tu ljubav. On je bio dobar šahist. Sjećam se kada me vodio na more, samo bi otvorio šahovsku ploču a oko njega bi se skupili ljudi i samo bi pobjeđivao protivnike u nizu. Bio je opasan. Moj jako dobar prijatelj je Alojzije Janković, naš šahovski velemajstor. On mi je još dodao tu finu glazuru. Imao sam priliku igrati simultanke s Garijem Kasparovim... On je genijalac, izgubio sam u 46. potezu. Bio sam ljetos na Lošinju s Ivanom Ljubičićem koji isto voli šah i dobro igra. Izazvali smo Alojzija. On nije uopće gledao šahovsku ploču već teniski meč. Mi smo mu samo govorili naše poteze, a on je napamet povlačio svoje. Poklonio nam je remi. To je nevjerojatno. Skupilo se puno ljudi i to je bila prava atrakcija. Svim ljudima preporučio bih da igraju šah, posebice mladim spoetašima u nogometu i tenisu. Jer šah nevjerojatno otvara stratešku viziju za neke stvari koje ne vidimo, pospješuje intelektualne sposobnosti. Vjerujem da će i meni u mom poslu pomoći...
Prebacili smo priču na Marićeve godine u Dinamu...
- Lijepa vremena. Boysi su me voljeli, možda i zbog toga što sam imao puno stvari koje nisu bile uobičajene. Poput činjenice da sam na treninge i utakmice dolazio tramvajem. Družio sam se sa svima i dosta sam se zafrkavao. Ljudi su me voljeli, ali i ja volim njih. Nisam se nikad postavljao s visoka i volio sam popričati sa smetlarom, vatrogascem, običnim prolaznikom... I sve sam ljude tretirao na isti način.
Respektirali su vas i oni najzagriženiji navijači Hajduka.
- To mi je posebno drago. Imam jako puno prijatelja torcidaša. Znali smo se zafrkavati: 'Di si ćunko, tebe poštujemo jer znamo da nikada ne bi došao u Hajduk...' Smijali bismo se. Na Poljudu mi je uvijek bilo lijepo igrati. Tamo je najljepše kada je pun stadion. Tijekom zagrijavanja sam uvijek u sebi pjevao sve te Hajdukove navijačke pjesme, Dalmatinac sam, Dalmacijo... Ne samo ja, već i svi igrači.
Je li u tom dobu, kada ste kao Dinamov prvotimac tramvajem išli na utakmice, bilo nečeg puno romantičnijeg? Ili samo starimo...
- Ma naravno, čista romantika. Skupljala se ekipa iz svih zagrebačkih kvartova. Ja sam iz Novog Zagreba, a dolazili su dečki iz Sopota, Dubrave, Trešnjevke, Rudeša, Kustošije... Znao si tko je opasna ekipa i tko su mange. Mi smo imali drugi problem jer smo igrali u Croatiji, a svi su navijali za Dinamo. Za nas je to uvijek bio Dinamo. Drugačija je vibra bila, a stadionu puni. Ta euforija od sredine devedesetih bila je posebna. Od reprezentacije do Dinama. Milina je bila igrati.
Ni kada je bio najpopularniji Dinamov igrač, do danas, Mara nije promijenio broj mobitela.
- Nisam nikada. Bilo je poziva svakakvih ali nikada nisam razmišljao o tome.
Je li mladom čovjeku takva popularnost bila šok?
- Naravno. Lako te ponese. Ne percipiraš taj stres ali on utječe na tvoje opće stanje. Ne možemo pričati da je to razina neka svjetska, ona Ronaldova, Messijeva ili Modrićeva danas. No, gdje god sam došao, ljudi su me tražili, grlili, častili, htjeli se fotografirati...
Poznata je priča o fan klubu Šimić-Marić.
- Znali smo se šaliti da nas je David Beckham zvao i tražio pomoć da mu objasnimo kako se to radi - smije se Marić: - Imali smo više članova nego što danas na većini utakmica ima navijača Dinama. Bila nam je to samo dobra zafrkancija, a ne poslovni koncept. I danas mi dođu neki prijatelji i pokazuju privjeske s našim likovima.
Dvaput je bio na izlaznim vratima Dinama.
- Tako je. Najprije 1995. godine kada me Cico stavio na popis igrača s kojima ne računa, odnosno koji nisu pespektiva. To mi je bilo čudno jer sam tada bio najbolji igrač mlade reprezentacije. Nisam to Cici nikada zamjerio, kasnije smo se skupa smijali. Zajec me smirivao i uvjeravao da će sve biti u redu. Čak sam u jednom trenutku htio prestati s nogometom, pomišljao sam da ću krenuti s konobarenjem. Taj tjedan igrao sam s mladom vrstom protiv Estonije na kojem mi je suparnik rasjekao očni kapak. U svlačionici me šivao Saša Janković, ja ležim i razmišljam: 'Možeš ostati u svlačionici i tražiti alibi ili izići vani i kazati da možeš igrati...' Odem vani i Martin Novoselac me pitao mogu li igrati. Nisam vidio na to oko. Vratio sam se, i zabio za pobjedu 1:0. I taj tjedan svi su se Dinamovi napadači ozlijedili. Prišao mi je Cico i kazao: 'Igraš u nedjelju protiv Rijeke, da te vidim...' Čuj, da te vidim. A meni nitko ne vjeruje. U toj utakmici zabijo sam gol i pobijedili smo 2:1. U sljedećem kolu opet sam zabio i Osijeku u 2:0 pobjedi. I krenulo me tako dobro da su me suigrači pitali: 'Dobro, Mara na čemu si ti!?'. Presudio je jedan klik u mjesec dana. Od namjere da se ostavim nogometa, do statusa kralja. Postaneš zvijer.
A što je bilo godinu dana kasnije?
- Dario Šimić i ja imali smo slobodne papire i otišli smo na pregovore s Juventusom. Nisam imao zastupnika, a s nama je išao i Darijev trener, Zdravko Jurčić- Miš (Gruđanin). Dariju sam rekao: 'Ako ti potpišeš i ja ću...' Za stolom su nas čekali Marcelo Lippi, Luciano Moggi, Gianni Agnelli i Roberto Bettega. Dakle, najjača ekipa. Darija su htjeli više, a ja sam obećavao, a Lippi je želio i mene. Prvi pregovori trajali su pet-šest sati, nakon čega su oni zatražili stanku. Odmah sam vidio da je Moggi najopasniji. Kada smo došli u hotelsku sobu, šalili smo se s Mišem da nas gledaju i prisluškuju iza onog policijskog stakla. Tada smo nazvali Zlatka Canjugu koji je kazao: 'Vraćajte se nazad, vi ste budućnost kluba, razgovarao sam s predsjednikom...'
Franjo Tuđman je, dakle, zaustavio taj transfer?
- Pa da. Samo smo se pogledali i vratili nazad. Drago mi je jer smo ispisali jednu lijepu stranicu Dinamove povijesti.
Dinamo je igrao tada prvi put u Ligi prvaka, no svi pamtimo dvije utakmice. Onu protiv Partizana i Newcastlea...
- Partizan? Takve utakmice više nikada neće biti. Čak ni utakmica s Jugoslavijom nije bila na toj razini. Sretan sam što sam je igrao, moglo je završiti gore.
A Žuti je znao, nakon 0:1 u Beogradu na povratku je u zrakoplovu izrekao proročansku rečenicu...
- Da, kazao mi je: 'Ne brini Mara, dat ćemo im pet komada u Zagrebu...' Onda sam ja to ponovio pred Boysima. Ne znam otkud mi ta hrabrost. S ovom pameću danas, ne znam bih li ponovio takvo što. Toliko sam tada bio ljutit jer sam sve promašio u Beogradu - sjeća se Marić.
A pamti i rečenicu Gorana Jurića u tunelu uoči maksimirskog uzvrata. Nasmijao se...
- Inače ne dobacujemo ali on im je uzviknuo nešto u stilu: 'Dečki, možete možda pobijediti, ali odavde nema vani...' Oni su bili potpuno blijedi. Bilo im je puno teže nego nama jer su bili svjesni da smo bolja momčad.
Težak lom noge u Rijeci sigurno je utjecao na njegovu karijeru.
- Već je bila pripremljena izmjena. Iša sam svjesno na jednu loptu, vidio da Saša Paska kasni i odlučio sam ipak postaviti nogu. To se ne radi. Odšepao sam u svlačionicu, no znao sam da nešto nije u redu. Pod tušem mi je iskočila noga iz zgloba. Iz Rijeke smo išli autobusom i plan je bio da sutradan odem na pregled. Došli smo u Zagreb, a Robi Prosinečki kaže mi: 'Idemo na jedno piće u Komu...' I naravno, odem na piće sa slomljenom nogom, umjesto doktoru. Cijelu noć nisam spavao od bolova. Kada su ujutro doktori vidjeli kakva je situacija, uhvatili su se za glavu. Hitno su me operirali. Tuđman me čak htio poslati u najbolju kliniku u Denveru, onda mu je doktor Župančić objasnio da je Mrakušić odličan doktor, uz tada mladog Šebečića... Oni su napravili odličan posao i ja sam, uz svoju ludu glavu, igrao nakon četiri-pet mjeseci...
Kako ste rješavali strah nakon ozljede?
- Prođe vrijeme, kada dobijete prvi udarac, onda strah nestane...
Ali nije to cijela priča iz bolničkih dana?
- (Smijeh). Nije. Preskočio sam bježanje iz bolnice. Dinamo je pobijedio Grasshoppers u onoj čuvenoj utakmici i bio je doček na aerodromu. Naravno, pozovao sam frendove da me pokupe ispred bolnice. Sestrama sam kazao da mi zatvore sobu i da me nitko ne uznemirava jer, kao, hoću u miru gledati utakmicu. Bio sam na prvom katu, čak je i soba bila broj četiri, i kroz prozor sam bacio štaku i s longetom na nozi preskočio na ogradu. Uhvatio se rukama, a ovi moji svi se drže za glavu i komentiraju: 'Pa dobro Mara, ti nisi normalan...' I dođemo na Pleso, ja feštam, veselim se 5:0 pobjedi. Posebice jer su nam Švicarci tamo bahato poklonili tortu za naše ispadanje nakon 4:4 u prvoj utakmici. Doček je bio prikazivan na televiziji, tako su me i doktori otkrili. A ja sam bio prikopčan na infuziju, sa strogom zabranom bilo kakvog micanja. Sve sam to iščupao vani, ma lud čovjek - u zanosu uz smijeh priča genijalni Mara.
Nije zaboravio torte koje su mu navijači donosili ispred bolnice.
- To je bio potpuno drugačiji odnos. Boysi su čekali u redu ispred bolnice i ohrabrivali me.
A tajna tog njegova dresa s brojem četiri?
- U školi sam crtao trodimenzionalne brojke, najljepše su mi izgledale četvorka i sedmica. Kasnije je Dražen Petrović nosio četvorku, a on nam je bio idol. I zbog njega sam na kraju uzeo četvorku.
S Franjom Tuđmanom je bilo puno angedota?
- Jednom smo došli na ručak kod predsjednika. Stigli smo pola sata ranije u prostoriju u kojoj su na stolovima bili papirići s imenima. I ja ih sam, naravno, malo ispremiješao. Jednom se Tuđman kupao s nama i s njim je uvijek plivao zaštitar. I jednom sam skočio pored njega, a zaštitari su poludjeli. Ma Francek je mene volio, jer su svi oko njega bili uštogljeni i podilazili mu. On se stalno smijao na te moje ludosti. Uživao je u toj mojoj spontanosti i mladenačkom nepoštivanju protokola. Nisam to zloupotrebljavao, samo sam bio malo zaigran. Tretirali smo se kao frendovi.
Kakvi su bili ti razgovori s Tuđmanom?
- Na Brijunima sam s njim imao razgovor u četiri oka. Zanimala me njegova vizija nogometa, odnosno Dinama...
Koliko je on razumio nogomet?
- Pa razumio je puno. Nije previše pametovao. Pitao je nas igrače što bi i kako trebalo napraviti u klubu. Mi smo mu pričali o tome koliko je u sportskom smislu važno imati međunarodni kredibilitet da te suci ne zakinu u europskoj utakmici. Uživao sam s njim...
Kako danas razmišljate o njegovom nasljeđu?
- Nisam političar, no ne mogu biti realan. On mi je kao prijatelj. Osjetili smo vibru. Naravno da je radio dobre i loše poteze, kao i svi. Ja sam volio Dinamo, on Croatiju. Jednom sam čak u medijima izjavio da bi trebalo vratiti ime Dinamo. Nije se na to naljutio. Da je netko drugi to kazao, ne znam kako bi reagirao. Zvao me Zlatko Canjuga i kazao: 'Pa jesi lud, što će predsjednik kazati...' Ma briga me, kazao sam što mislim - odgovorio sam.
Je li se plašio da će ga Canjuga tužiti Tuđmanu?
- Ma ne. Canjuga mi je, kao i Otto Barić govorio: 'Ti si jedan mali bedaček, samo gluposti trabunjaš...' A onda dođe utakmica i zabijem dva komada i šta oni mogu kazati. Samo: 'Ljubim te...'
Kako gleda danas na Canjuginu epizodu?
- Ma imali smo odličan odnos. On mi je bio kao najbolji prijatelj. Nije zloupotrebljavao predsjedničku funkciju. S njim sam ostao dobar i drago mi je što sam te godine proveo s njim.
A tko je od tih poznatih likova bio najbliže vašem habitusu?
- Miki Rapajić - ispalio je Marić bez razmišljanja: - Bili smo cimeri u reprezentaciji. Bio je zanimljiv, sjajan igrač. Šteta što nismo u A -reprezentaciji igrali zajedno. U mladoj smo rasturali. Bili smo opasan tandem. S njim si se mogao nasmijati, pa i Ivica Mornar je bio sjajan...
Izdvojio je još jednu genijalnu pojavu.
- To je, naravno, Stjepan Spajić. On je bio ljudina i dobričina. Kao, ljutio se, a vidiš da mu se brk smije. Prava dobrica.
Kakav je osjećaj bio dijeliti svlačionicu s generacijom iz 1998.?
- Poseban, to su bili idoli mog djetinjstva, Zvone, Šuker, Prosinečki, Jarni, Bilić... Oni su mi bili sve, naši bogovi iz djetinjstva. Neopisiv mi je bio osjećaj kada sam prvi put sjedio s njima i kada sam shvatio da me prihvaćaju kao nekoga tko može pomoći.
Da raščistimo jednu stvar, je li istinita ona priča s Decom?
- (Smijeh). Kada sam bio u Portu, frendovi su me zadirkivali: 'Što je Mara, opet si na klupi...' A ja bih odgovorio: 'Ma da, igra neki Deco prije mene...' Bila je to zafrkancija ali Deco je bio projekt kluba i u to doba nije bio baš tako dobar. Nakon što je potpisao za Barcelonu, svi su me napali: 'A daj, Mara, što pričaš gluposti...' Ljudi, ja sam bolji igrač od Deca - šalili smo se...
Šalu na stranu, ali trebali ste napraviti veću karijeru.
- Ma sigurno. S obzirom na kapcitete i na takvu glavu kakva je bila, trebao sam igrati u Milanu, Realu ili Juventusu.
Engleska epizoda u Newcastleu trebala je biti malo drugačija?
- Trebao sam napraviti puno više. Bobby Robson mi je govorio da moram biti strpljiviji. Bio sam nervozan i nestrpljiv, morao sam se priviknuti na igrače koji su bili bolji, brži i fizički jači od onog na što sam do tada bio navikao. Pa tamo su bile same svjetske klase, Henry, Overmars, Beckham, Giggs, Scholes, Campbel, Zola...
Eh, da je bilo ove današnje pameti?
- Uh, da... Vrijedio bih 50 milijuna eura, najmanje - smije se Marić.
Čega se još sjeća s Otoka, osim da su, kako je jednom navodno izjavio, Engleskinje ružne?
- Ma nisam to rekao. Tomislav Židak je napisao da su Englezi u osvajačke ratove išli zato jer su im žene bile ružne. Pa gdje bih se ja toga sjetio, pa nisam toliko načitan. I došao sam u Englesku i sve žene na mene: 'Kaj ti pričaš da smo mi ružne...' Žika me tu uvalio - smije se Marić.
Ima jedna priča kada vas je nazvao Ruud Gullit, a vi ste mislili da su dečki iz kvarta smislili štos.
- Ma tada smo se zafrkavali na taj način. Ja sam radio intervjue s dečkima iz mlade reprezentacije. Svi igrači bi bili kod mene u sobi, a onda odaberemo jednog i predstavim se kao novinar Večernjeg lista: 'Možete li kazati nekoliko stvari o utakmici? - bilo bi pitanje. Svi slušamo u sobi i valjamo se od smijeha. Mene nazove Gullit i priča na engleskom jeziku, a ja odgovorim: 'A daj nemoj me, molim te, ŽenDra, ti si!?' I 15 minuta trajala je komunikacija dok se nismo sporazumjeli...
Kako vas je to Luka Modrić umirovio?
- To je bila šala. A zapravo smo u parovima igrali presing na treningu Dinama i ja sam čuvao Luku. On je zabio dva pogotka, a mi smo izgubili. Poslije treninga su me svi napali: 'Pa daj, Mara, stani mu bliže...' Shvatio sam da ne mogu, za staro željezo sam. A kad taj mali na kraju postao svjetsko čudo. Koja sam budala, mogao sam igrati još 10 godina da sam znao - u šali će Marić.
Kako bi izgledala idealna uprava Dinama?
- Canjuga je bio odličan predsjednik, igrače bi prodavao Zdravko Mamić, a trener bi bio kombinacija svih koji su me vodili, Otto Barić za igru, Ćiro Blažević za motivaciju, dobre stvari imali su Cico, Zeko, Vlak...
Zamišljate li se jednog dana u Dinamu, recimo, sa svojim prijateljem Igorom Bišćanom?
- Pa da, on će biti trener, a ja sportski direktor.
Kada vidite danas maksimirski stadion... - nisam ni dovršio pitanje.
- Ma katastrofa, treba ga srušiti i izgraditi novi. Može biti manji ali vrhunski na istom mjestu.
Kako sada gledate na inicijativu koju ste svojedobno pokrenuli s Bišćanom, Šokotom i Šimićem?
- Kazali smo što mislimo, a to je da ljudi imaju pravo birati. Tražili smo transparentnost. Može se kandidirati tko hoće, pa ako Mamić pobjedi, pružimo ruku i to je to. Nismo mi bili ni protiv braće Mamić, ni da oni idu u zatvor. Samo da ljudi idu na utakmice i da su svi dobrodošli. Romantična ideja da Dinamo bude kao nekad. Nije bilo navijača i bila je praznina.
Dinamo danas vodi drugačije borbe u ligaškom nogometu, vaše generacije znale su dominirati s 15-20 bodova razlike, toga više nema.
- Dinamo je u drugoj situaciji. Imaju najjaču momčad, no liga nikad nije bila jača. Hajduk je dobar, Rijeka, Osijek... Ligu napokon možemo prodati kao proizvod. Očekujem još samo pravi europski iskorak od Hajduka, Rijeke i Osijeka. Hajduk jednostavno mora napraviti nešto više jer je to veliki klub. Njihov cilj mora biti Europska liga, ako ne Liga prvaka. Posebice zbog euforije oko kluba, moraju se pojačati i napraviti iskorak.
Postoji li neki mladi igrač koji vam se posebno sviđa?
- Ivanušec je moj favorit, Majer je otišao, Biuk mi se sviđa, Kačavenda, Roko Šimić, Franjić... Imamo vrhunskih mladih igrača.
Ne možemo ne spomenuti i strast prema malonogometnom turniru Kutiji šibica.
- Osvajao sam je s Mobby Dickom, tri veteranske uzeo sam s Promotion Playom... To su legendarne, najljepše emocije. Igrao sam s top haklerima. Nezaboravna su ta Štefanja na Kutiji i pune tribine. Najbolji hakler s kojim sam igrao je Josip Palić.
Jeste li u karijeri sto posto bili skoncentrirani na nogomet?
- Pa jesam, kada sam ga igrao. Ali kada nisam trenirao i kada sam imao slobodan dan ili vikend, onda sam bio skoncnetriran na nešto drugo - smije se Mara.
Ljudi su Marića podjednako voljeli zbog igračke kvalitete ali i zbog boemskog života izvan nogometa. A on je podjednako uživao u jednom i drugom...
- Pa jesam. Jednom se živi, ne bih ništa mijenjao...
Naravno, ne možemo preskočiti ono gostovanje u Noćnoj mori kod genijalnog Željka Malnara.
- On je bio 50 godina ispred svog vremena, slažem se. Ali nisam se u toj emisiji trebao tako napiti...
A stvarno ste bili pijani?
- (Smijeh). Ljudima sam nekad govorio: 'Jesi vidio kako sam dobro odglumio, izgledalo je kao pravo pijanstvo...' Malnar mi je poslije rekao da je obično za reprize nekih emisija zvalo najviše 200 ljudi, a za onu moju bilo je 3.800 poziva. Rekord uz Rodmanovo gostovanje. Malnar je kasnije kazao: 'Malo smo otišli u krivom smjeru...' Nikada poslije nisam gledao reprizu te emisije. Bilo mi je malo neugodno, ipak sam ja sportaš i neki klinci su me gledali kao idola. Alkohol i sport ne idu zajedno. To je bilo tako ludo. Ljudi su zvali, to je nevjerojatno...
Postoji li još uvijek strast za automobilima?
- Volim automobile. No, nisam više u tom filmu, ipak me stižu godine. Ali da imam puno novca, kupio bih si sve najbolje automobile. Lamborgini, Ferrari, Bugatti, imao bih sve kao Ronaldo i Messi, ma čak i bolje od njih - završio je Marić, naravno uz smijeh.
