Na prvom treningu 1994. okupile se momčadi i svaka počela trenirati na svojoj polovici igrališta, NK-ovci na južnoj, a FK-ovci na sjevernoj. Tako su stajali i u ratu. A onda je Gerina, trener FK Vitez, rekao: “Anto, ajmo mi jednu prijateljsku.”  “Smijemo li mi to”, odgovorio je Ante. “Ma neće nitko ni znat.” Danas se ne sjećaju kako je završilo. “Ma napiši 1:1. Tako je najbolje”, piše Jutarnji list. 

Gerinin kafić nije luksuzno mjesto. Smješten je između južne i istočne stadionske tribine i gleda prema gradu. Vlasnik i jedini konobar sijedi je čovjek koji je već trebao biti u mirovini, a gosti su njegovi prijatelji. Tri su stola, a za šankom ima mjesta za četvoricu. Za jednim sjede dva starija gospodina, jedan pije kavu, drugi “kratko”. Ne razgovaraju, valjda su si sve rekli prošlih godina.

- Doći će Gerina. Nečega mu usfalilo, pa skoknuo u nabavu. Ja sam Nihad, inače tajnik u FK. Sjednite - kaže ljubazno ovaj drugi dok smo pogledom tražili nekoga za šankom.

Ovo je mjesto u koje nitko ne izlazi na kavu ili piće, popije se onako usput uz komentar kako je bilo prije. Ima na jednom zidu kalendar FK Viteza i kraj njega fotografija momčadi NK Viteza iz 2016. dok je klub igrao u bh. Premijer ligi. Ali, glavni je zid onaj drugi, preko puta šanka. Tamo su snimke iz osamdesetih, ima i nešto crno-bijelih.

U sredini je uokvireni novinarski članak naslovljen ovako: “Vitez - Rijeka 5:6.” Iznad, na požutjeloj fotografiji, zagrljene su dvije legende kluba, igrač Galib Mujčić i njegov trener Ivan Budimir. Galiba je ubio snajperist HVO-a malo dalje, na ulici koja ih je dijelila devedesetih, a Ivana Armija BiH, gore na Moškunju. Iz Galibove ulice ta linija razgraničenja nastavljala se na gradski stadion i išla posred njega, i to, vjerovali ili ne, samim centrom. Jedini koji je na njega smio bio je Sule, on ga je kosio, jer je imao kravu, pa su računali i jedni i drugi da će ga tako očuvati za neka bolja vremena.

- Dobar dan - pozdravi čovjek otvarajući vrata svojega kafića u kojemu odavno nije vidio nepoznata gosta.

- Evo Gerine - dometne Nihad.

Gerini je ime Ermedin. Sandžaklija je iz Crne Gore. Igrao je za tamošnji Rudar Pljevlja, danas prvoligaš, a kad je prerastao juniorske godine, nije mogao upasti u “prvu”, pa je potegnuo do srednje Bosne u potrazi za nogometnom srećom. Priča kaže da je glavni uvjet velikog transfera u Vitez, jugoslavenskog trećeligaša, bio da mu nađu ženu. On tome ne proturječi, iako kaže da su tada igrali iz čiste ljubavi (misleći, dakako, na onu prema lopti op. a.), ako se ne računaju bonovi za pojačane obroke koje su im sredili općinski funkcioneri. Kako bilo, kad je Gerina navukao bijelo-plavi dres te 1977. godine, nije ga skidao sljedećih 14.

Odigrao je više od 500 utakmica i baš nijednu nije proveo na klupi. Igrao je desnog beka ili zadnjega, kako kada. Na jednoj utakmici u međurepubličkoj ligi pobjegao mu je neki vižljasti napadač suparničke momčadi. Nakon utakmice otišao je Gerina treneru Budimiru i rekao mu: Ivane, ja više ne igram. I više nije odigrao nijednu utakmicu, iako su mu bile tek 32.

Skuhao je Gerina dvije duže kave i stavio šećer na stol pa sjeo. Ispričat će kako je 1983. godine postao legenda i najveći tragičar u povijesti nogometa u Vitezu. Tu priču svi u gradu znaju, ona se prenosi na mlade naraštaje, a sam Gerina pripovijedao ju je nebrojeno puta. Ali nema veze, jer to su one priče od kojih se naježiš, uzlupa se srce i zasuze oči u isti tren.

- Rijeka je imala strašnu momčad. Četiri reprezentativca Jugoslavije, Desnicu, Hrstića, Gračana i Radina. Tukli su Olimpiju u Ljubljani, a mi Borca iz Banje Luke i Jedinstvo iz Bihaća. I ždrijeb nas spoji u šesnaestini finala Kupa. Na stadion koji prima 3000 ljudi došlo 8000. Milan Ribar, bivši izbornik Jugoslavije, koji je sa “Željom” uzeo prvenstvo 1972., tada je došao gledati utakmicu iz Zenice, kao trener Čelika. Dok smo izlazili na teren, u prolazu je izgrlio Rijekina trenera Skoblara.

Čuo sam kad mu je rekao: Joško, pazi se, dečki su zajebani! Mi nismo imali nikakvu taktiku osim ostavit srce na terenu. Mogli smo ih dobiti da nas nije pokrao sudac, moj zemljak Delević, jer nam nije sudio čisti penal. I završilo 0:0. Kreću penali. Nakon prve serije 3:3. nakon druge serije 5:5. Rijeka promašila i, ako zabijemo, idemo dalje. Nitko ne želi pucati. Trener mi kaže: “Gerina, obuvaj kopačke.” Poslije svakog treninga pucali mi penale po piće, ja nikada izgubio. Al, svejedno, srce tuče, oduzelo mi noge, a gol mali ko kutija šibica. Vidim golmana Žavelija kako ide u jednu stranu, a ja odapnem u drugu koliko sam mogao. I ode preko gola - uzdahne Gerina.

Rijeka je poslije zabila dva komada, a Helvidu su obranili, Vitez je ispao, a Gerina pobjegao koliko su ga noge nosile sa stadiona pred ljutim sugrađanima. Nek se zna da je ta momčad Rijeke ‘84. na Kantridi utrpala Real Madridu tri komada. Da je zabio onaj gol, misli danas Gerina, nitko ga nikada ne bi spominjao, a ovako je kao veliki tragičar postao neizostavni dio povijesti kluba. A opet, da je pogodio, ganjalo bi ga onoga dana još i više ljudi. Na kraju krajeva dobio je plakete i NK i FK Viteza za zasluge.

- Kopali momci prije koju godinu neki kanal kad se gradila dvorana tu preko puta i zovu me: “Gerina, dođi brzo, dođi vidjet što smo iskopali!” - prisjeća se.

- Ja požurim do njih pa pitam što su iskopali.

- Onu loptu koju si potegnuo protiv Rijeke 1983. - kažu mi oni.

No, nakon Rijeke više ništa nije bilo isto, svi su u Vitez dolazili s respektom. Bili su prvi, drugi na ljestvici i imali momčad za Drugu ligu zapad, ali su partijski funkcioneri odlučili da nema novca za gostovanja koja bi ih vodila sve od Subotice do Ljubljane. No, zato su zlatna slova kluba ispisali igrači svojim karijerama, bivši reprezentativac države Anto Rajković, koji je završio u engleskom Swansea Cityju, Frano Skopljak Cani, prvi njihov igrač koji je nastupao u prvoj ligi igrajući za Čelik, pokojni Galib (Timok, Zaječar, i Čelik, Zenica) i mnogi drugi. Jedan od njih je svakako Vejsil Varupa. Dok se razgovara o tim vremenima, čovjek se odnekud stvorio na terasi Gerinina kafića, pa ga gazda pozvao unutra i razgovor odmah otvorio anegdotom.

- Stalno je visio na stadionu i tako je jednom kao junior gledao trening nas starijih, posljednji prije priprema. Kaže mi trener: “Reci malom da se spakira, ide i on s nama.” Otac mu bio mesar. Ja ga pozovem: “Vejsile, sutra idemo na pripreme. Ideš s nama ako doneseš pečenica i sudžuka.” Sutradan evo Vejsila, nosi torbu, a utegnula mu jedno rame. Sve od onih pečenica što ih je natrpao - priča Gerina.

A sada šalu na stranu, jer Vejsil Varupa nije bilo tko. U vrijeme o kojem Gerina priča bio je juniorski reprezentativac Jugoslavije sa 40 reprezentativnih utakmica u nogama. U generaciji nakon “Čileanaca” Bobana, Šukera, Prosinečkog i Štimca igrao je sa Zlatkom Zahovičem, Mariom Stanićem i drugima koji će seniorske karijere nastaviti za svoje države nastale nakon raspada Jugoslavije. Svi osim Vejsila. On je preko Sarajeva završio u Hajduku. Iko Buljan, pričaju u Vitezu, tada je rekao da je Varupa najveći nogometni potencijal koji je kročio na Poljud. Bosna je bila u ratu i nisu ga uspjeli registrirati, pa je Varupa završio u Varteksu kod tadašnjeg predsjednika Anđelka Herjavca i trenera Branka Ivankovića. Nakon prijateljske utakmice koju je za Varteks igrao u Đurđevcu vraćao se u Varaždin s dvojicom prijatelja.

- Dogodila se teška nesreća. Esad Zilkić je poginuo, ja sam završio u komi 42 dana. Slomio sam butnu kost, noga mi ja kraća sedam centimetara i mogao sam se pozdraviti s nogometom - kaže jedan od najvećih bošnjačkih nogometnih talenata, koji je karijeru prekinuo sa 22 godine.

Tragičnih priča o ovom klubu ne nedostaje. Po još jednu se vraćamo u 1976. godinu. Vitez je pobjedama protiv Mladosti Župča dvaput po 1:0 osigurao plasman u Međurepubličku ligu. U prvoj utakmici gol za Vitez postigao je Galib Mujčić, a u drugoj Anto Kovač Žabac. Rat će dvije legende obući u maskirne uniforme, ali ne iste vojske. Galiba su, rekosmo, ubili hrvatski vojnici, njegovi dojučerašnji prijatelji, susjedi, suigrači. Po Galibu ime nosi najstariji bosanski memorijalni turnir koji se igra svake godine od njegove smrti. Njegov suigrač Anto Kovač Žabac osuđen je zbog ratnog zločina prema bošnjačkom stanovništvu.

Daleko od toga da je rat i Hrvatima donio puno dobra. No, opet, kad je zatrubilo primirje točno u podne 23. veljače 1994., kad su to u Zagrebu potpisali čelnici zaraćenih strana, više nikada u Vitezu nije ispaljen metak. Vojnici su opet postali sportaši, skinuli uniforme pa navukli dresove. Svjedoče to Begzudin Bektaš, bivši vojnik Armije BiH, danas predsjednik FK Viteza, i Dragan Baškarad, bivši vojnik HVO-a, a danas v. d. predsjednika NK Viteza.

- Ali, to ti je živa istina, mi smo bili u okruženju i, čim je potpisano primirje, izašli smo napolje vidjet što ima. Pridružili nam se Hrvati, podijelili cigareta, kave, što su imali, a imali su puno, a mi ništa jer su nas držali u okruženju. Znaš ono kad su za Božić Nijemci i Francuzi na jedan dan prekinuli rat pa među rovovima zaigrali utakmicu. E, tako smo ti i mi, samo još bolje. Jer poslije nismo opet zaratili, a samo dan prije glave su se gubile - priča Bektaš, danas poreznik.

- Ma rat je raj za budale - potvrđuje kolega mu Baškarad, danas poduzetnik i vlasnik motela u Vitezu.

Vatreni vihor odnio je klupske prostorije, izgorjela je sva dokumentacija, pehari i titule, ali ostale su uspomene, a na njima odlučiše ponovno pokrenuti klub, ali - svak svoj.

- Mi se registrirali na našem sudu u Zenici, on je bio u nadležnosti Republike BiH. Ostavili grb i boje. Oni su imali upravu Herceg-Bosne, tako je to tada bilo. Imali svatko svoju obnoviteljsku skupštinu, mi ga nazvali Fudbalski klub Vitez, a oni Nogometni klub Vitez. Podijelili smo svlačionice, jedna naša, druga njihova, svatko ima svoje prostorije za dokumente da se ne miješaju, a zajedničku salu za sastanke i prostorije za suce i delegate - priča Begzudin.

- To je nešto kao Real i Atletico u Madridu - pojašnjava Dragan, koji, dok razgovaramo, pokušava telefonom dobiti domara Zdravka Pranjkovića Rusa da donese ključ od klupskih prostorija, ali ga ne može dobiti jer je u šumi, kao ni tajnika, koji je na baušteli.

Na prvom treningu te 1994. godine okupile se momčadi dvaju Viteza i svaka počela trenirati na svojoj polovini igrališta, nekako se podijelili kako ih je ono u ratu dijelio front, NK-ovci na južnu, a FK-ovci na sjevernu polovinu. Odmah su shvatili da je to glupo, pa su, umjesto igrališta, podijelili termine. Kako tada, tako i sada. Prvi trener FK-ovaca bio je - Gerina, a NK-ovce je trenirao Anto Rajković, njegov veliki prijatelj.

- Kažem je njemu: “Anto, ajmo mi jednu prijateljsku.” Pita me Anto: “Smijemo li mi to, Gerina?” Ja kažem: “Ma neće nitko ni znat.” Dometne Anto: “A tko će sudit, haj ti?” Ja pristanem. I tako mi odigrasmo. Ne znam koliko je završilo, ma napiši 1:1 - kaže nam Gerina.

U početku su momčadi bile podijeljene strogo nacionalno, u NK Hrvati, u FK Bošnjaci, a svatko je imao po jednog Srbina. Onda je iz FK u NK prešlo nekoliko Bošnjaka: danas su u FK svi Bošnjaci, a u NK je više Bošnjaka nego Hrvata. NK je imao uzlet u prvu ligu, pa onda i u Premijer ligu, ali su nakon samo jedne godine u najelitnijem natjecanju odmah pali natrag u prvu, pa se vratili u drugu, što je u BiH treći rang natjecanja, tako da su tamo opet s FK Vitezom, koji je stalno u drugoj ligi, ove godine i jesenski prvak. Štoviše, naslov su FK-ovci potvrdili pobjedom protiv NK Viteza 2:1 prošlog vikenda. Igrali su na zajedničkom igralištu, a pobjedu im je možda donijela prednost domaćeg terena, makar na papiru.

Stadion je općinski i ona preko NK financira režije i održavanje troškova, kao i Rusa, koji je zajednički ekonom. Navratio je iz šume. Kaže da jednako kosi cijeli stadion i navija za obje ekipe. Najviše bi volio da je prošle nedjelje ostalo 1:1, ali drugi je gol pao jer su u FK ozbiljnije trenirali. U NK predsjednik Dragan još pokušava stabilizirati klub nakon strmoglavog pada iz Premijer lige. No, dva predsjednika imaju plan za proljeće.

- Igramo kao da se ništa ne događa do kraja prvenstva, ali administrativno pripremamo ujedinjenje. I kad završi liga - bam, spojimo se, samo ozvaničiš. Ne trebamo se zvati ni fudbalski ni nogometni, neka bude Gradski klub Vitez, koga više to briga - predlaže Begzudin. - Dva kluba, a svaki s pet selekcija, to je 250 igrača, mi smo za koju godinu u Prvoj ligi - dodaje Dragan.

- To bi bilo najbolje, ja održavam dva kluba, a dobivam jednu plaću, a ovako bih se za jednu plaću brinuo o jednom klubu - kaže Rus.

- Išao ja već kod načelnika, predložio mu da se to napravi i rekao čovjek da je on prvi “za”. Ja ću rado doći na Vijeće i sve im prezentirati - kaže Begzudin, dodajući da su na taj način svi na dobitku, općinski budžet, oba kluba, a i građani.

- Hajde ti to stavi sve u novine, pa neka ova priča o Vitezu bude inicijalna kapisla našega ujedinjenje, što kažete? - predloži on, a tu njegovu odluku podrže svi, Gerina, Nihad, Dragan, a Rus pogotovo.

Pitali su načelnika Općine Tomislava Bošnjak-Matića što misli o ovoj ideji. On kaže kako Općina nije osnivač nijednog sportskog kolektiva, pa tako ni ovih dvaju klubova.

- Ja i osobno i kao načelnik poštovat ću njihov izbor i dogovor - rekao je načelnik Bošnjak-Matić.

Eto kakva se zapravo priča krije iza smiješnih naslova poput “Vitez iz Viteza pobijedio Vitez iz Viteza u Vitezu”, koji su prošloga tjedna obišli regiju iz ove općine u srednjoj Bosni. Možda je ovo njezino posljednje teško poglavlje.
 

WhatsApp ima novu mogućnost, mnogi će biti oduševljeni