Ivan Budinčević je postao prvak Jugoslavije u sezoni 1978/1979 kada je bio golman Hajduka, ali nikada od nogometa nije zaradio dovoljno novca ili mu taj novac nikada nije isplaćen. Klubovi su mu ostali dužni, pa se vratio u rodnu Vojvodinu gdje i danas živi izuzetno teško i skromno. Navijači Hajduka ga nikada nisu zaboravili, pa su više puta prikupljali novac kako bi mu pomogli.
- Eto, nakon što sam bio profesionalni nogometaš, trgovački putnik, nakon što sam radio u free shopovima, konobario, trenirao golmane u subotičkom klubu Bačka, u kasno proljeće, ljeti i u ranu jesen zaradim nešto radeći poljoprivredne poslove: kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika doslovno kao najamna radna snaga. Nemam zdravstveno osiguranje, više se i ne javljam na Zavod za zapošljavanje. Nema koristi. Po zanimanju sam stolar, ali nema posla koji ne bih radio. Uzalud mi je - ispričao je jednom Budinčević.
- Sve što čujete o meni je istina. Svi su me zaboravili, a ja skoro gladujem! Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine. S tim da odmah moram reći da je to socijalno, a ne nikakvo nacionalno pitanje. Zbog toga što sam Hrvat mene ni u najgorim danima rata ovdje nije nitko ni krivo pogledao, a kamoli da su mi činili bilo kakve neugodnosti. Ne! Supruga Ruža i ja smo godinama nezaposleni, pokušavamo sve nebismo li se negdje zaposlili, radili bismo bilo što samo da zaradimo za kruh, jedini prihod koji imamo je mirovina moje punice Marije koja iznosi 140 eura mjesečno. Od toga živimo nas troje, zasad bez ikakvih izgleda da se to stanje popravi. Čekam proljeće da bih zaradio koji dinar. Ali ostario sam, teško je raditi. Boli me, i supruga se razboljela, imala infarkt, nosi dva stenta - otkrio je Hrvat rodom iz Vojvodine.
- Mnogi klubovi ostali su mi dužni, nisam se znao izboriti za svoje. Tu ne mislim na Hajduk koji mi je sve isplatio do zadnjeg centa, ali dužni su ostali ljubljanska Olimpija i vinkovački Dinamo, današnja Cibalija. Jedni i drugi zajedno oko tadašnjih 50 tisuća njemačkih maraka. Da barem sada imam taj novaca - kazao je bivši prvak Jugoslavije.
– Sjećam se da je Budinčević krenuo na jednu dugu loptu, Rudež ga nije uspio preskočiti i udario ga je koljenom u glavu. Nažalost, tom prilikom Buda je doživio tešku ozljedu, ispostavilo se da mu je toga dana prekinuta profesionalna karijera. Šteta, bio je vrhunski vratar. U to vrijeme najbolji u Jugoslaviji, a daleko najbolji u vinkovačkom Dinamu i Cibaliji svih vremena. Znam da će se moj prijatelj Tomo Radić zbog ove rečenice naljutiti, ali to je bilo tako. Usporedbe radi, kod nas je u Vinkovcima bio i Tomo Ivković, kasniji reprezentativac Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, ali on nije bio ni do koljena Budinčeviću. Ma, usudio bih se reći da je bio među pet najboljih vratara u Europi tih godina. Ali, možemo sad naširoko pričati o tome zašto nije napravio vrhunsku karijeru – prisjetio se Srećko Lušić svog suigrača iz vinkovačkih dana za portal Budica.info.
