Kapetan i najveća zvijezda Hajduka, Marko Livaja (30) se na Poljud vratio prije tri godine. Danas je miljenik navijača, najveća sila u bijelom dresu i vođa hajdučke momčadi. U 124 nastupa je skupio 69 golova, osvojio dva Kupa i dvaput bio najbolji strijelac lige. Povodom treće godišnjice svog povratka dao je veliki intervju za klupsku televiziju Hajduka, tekst kojega donosimo u cijelosti.
Kako se bilo vratiti u Hajduk? Kakva su sjećanja na prvi dan?
- Ponosan sam što sam tri godine u klubu za koji navijam i živim, nadam se da će biti još dosta godina, da će me ozljede mimoići. Prvi dan? Prebrzo se odvijalo, nisam ni očekivao da ću doći u Hajduk. Dogode se neke stvari u životu, stvarno sam sretan što je završila epizoda vani i što sam se mogao vratiti.
Je li bilo dileme je li to pravi potez s obizrom na brojke u Grčkoj i druge ponude?
- Uvijek gledaš rezultate i to sve, ali kako sam odavde, znam kako to sve funkcionira i u kakvom sam trenutku došao. Bilo je rezultatski loše iako je bilo kvalitetnih igrača kad sam došao, talenta i svega. Ali poklope se nekad rezultati, nekad sreća, nekad se malo i prepadneš kad se odlučuje, ne iskorištivaš situacije. U prvoj sezoni bili smo 15 bodova udaljeni od Europe, bilo je dosta mladih momaka i uspjeli smo do kraja sve to nadoknaditi. Posebna polusezona.
Je li tad ili ikad dosad postojao trenutak kad ste pomislili "što je meni ovo trebalo"?
- Ne. Volim izazove u životu, da ne ide sve lako. Da dođem u klub gdje osvajamo lagano titule, nisam to ja, to bi mi dosadilo i otišao bih negdje dalje, nije to za mene.
Znači, ako Livaja ostaje, Hajduk ne smije osvajati naslove?
- Hajduk je neka druga priča, to nije mjerilo kao za vani kad ideš. Svi vole igrati Europu, Hajduk je skroz nešto drugo i posebno.
Niste imali ni težih ozljeda u tri godine do one u derbiju protiv Rijeke prije koji tjedan.
- Ovo je bila prva da sam dva, tri tjedna van terena u zadnjih deset godina, ne pamtim to. Splet nesretnih okolnosti, nije ništa strašno, ništa što će me ubiti.
Koliko je teško biti strpljiv? Htjeli ste igrati već protiv Slavena u drugom poluvremenu.
- Dođeš do trenutka kad se sve lomi i svaka je utakmica bitna. Lovre i ja smo kapetani, želimo biti na dispoziciji treneru i biti tu.
U čemu je tajna odnosa s Mislavom Karoglanom?
- Znamo se od prvog dana otkad sam došao tu, on je radio u omladinskoj školi. Imamo dosta zajedničkih prijatelja, već tad smo pričali, kad nije bio u kadru prve momčadi. U jako dobrom sam odnosu s njime i kad nije bio trener Hajduka, kad je bio u Istri, kad je dobio otkaz i kad nije radio, kad nije imao posao čuli smo se i išli na ručkove. Čuo sam milijun priča da je on u Hajduku zato što je dobar sa mnom, ali to me ne zanima. Znam koliko je dobar trener, zna uprava koja ga je dovela i to pokazuje radom. Ne možeš svima biti idealan, uvijek ima nekih trenutaka u nogometu, i nama su se dogodili Rijeka i Osijek gdje se ljudi propituju je li on trener za nas, je li ovo, je li ono... Sve je to nogomet, iz tjedna u tjedan sve se mijenja. U ova tri mjeseca i ona dva u prvom mandatu pokazao je da ima znanje i rezultat. Želim mu svu sreću i nadam se da će nas dovesti do trofeja koji svi očekujemo.
Koliko je trener zahtjevan, traži li više od vas?
- Normalno da traži više. Na početku mi je bilo malo čudno jer smo imali malo drugačiji odnos dok nije bio trener. Moraju se znati sve granice.
Koliko vas zanimaju brojke? Puno je rekorda koje ste rušili.
- Najvažnije mi je da guštam u nogometu. Brojke dođu same. Volim da igramo napadački, da stvaramo šanse, da asistiramo. Nemam problema s golovima da sam opsjednut da ga moram dati.
Prošle sezone prvi put nakon Marija Mandžukića netko je nakon 15 godina bio najbolji strijelac i asistent. Priča li se premalo o segmentu razigravanja?
- Ljudi većinom pamte golove. Kad daš gol, danas je došlo takvo vrijeme gdje nitko ne gleda druge stvari nego jesi li dao gol i riješio utakmicu. To je za nas postalo normalno, ali to me ne zanima. Bilo je perioda kad nisam dao po pet, šest, sedam utakmica gol pa bi novine pisale i to sve. Ali ne opterećujem se time, radim za momčad. Nekad imaš trenutaka gdje ti krene sve pa u šest kola daš sedam-osam golova. Svatko ima neke periode uspona i padova, ali na te padove ne samo meni, nego i svakom igraču u HNL-u, svi gledaju i komentiraju te utakmice i brojke... Iskreno, ne zanima me to baš previše.
Kako je bilo zabiti Osijeku na Poljudu iz mrtvog kuta, kako ste razmišljali, je li to bilo namjerno ili slučajno?
- Iskreno, išao sam pucati jako u prvi kut po podu. I otišla je preko vanjske i završila u suprotnim rašljama. Nisam s Ivušićem pričao o tome, ne pričamo baš previše o susretima u HNL-u. Nisam netko tko povlači te teme. Tu smo, igramo za nešto drugo, kad završi, svatko na svoju stranu i to je to.
Opišite i onaj gol Dinamu lob preko Livakovića na Maksimiru.
- Elez ima odličan dugi balun i znam otprilike gdje on leti, kojom brzinom i putanjom. Ne volim previsoke balune, Elez ima perfektan dugi balun gdje ga mogu primiti na prsa ili pustiti na nogu da je primam. Kad Elez daje taj balun, ja se većinom mičem od stopera dva metra da ga mogu odnijeti ispred, da mu ulazim u putanju. Tako je bilo i u Maksimiru.
Dosta golova i asistencija dolazi iz međuprostora desno, između protivničkog lijevog beka i stopera.
- Većinom stoperi ne vole da im napadaš leđa jer te ne vide. Imaš kretnju unutra i vani, malo to teže čuvaju. Taj pravi balun, nitko to ne može uhvatiti. Najvažniji je tajming da osjetiš kad će doći, a ne da odeš u zaleđe.
Gol Lokomotivi u Kupu nakon slaloma, je li to kopija situacije sa skaline na velikom terenu?
- Cijeli život igram taj mali balun, od pete-šeste godine sam na ulici. Većinom imaš te role i sve... Cijeli moj život većinom rolam taj balun što u velikom nogometu nije baš normalno jer je to teško. Ali kad igraš taj mali balun ostane ti to navika. Nekad je to i glupa navika na terenu, kad ti daje pas pa ga ti "đoniš", nitko normalan to ne radi. Ali volim taj mali balun, volim te driblinge. Tako se namjestilo kod Lokomotive i ispao je fantastičan gol.
Kojem ste klubu zabili najviše golova u HNL-u (deset)?
- Istra.
Protiv koga imate najviše asistencija (šest)?
- Lokomotive.
Protiv koga imate najviše pobjeda (devet) i poraza (pet) u cijeloj karijeri?
- Rijeka. Većinom dobro pamtim utakmice koje sam odigrao.
Fali li današnjim mladim nogometašima ulične izobrazbe?
- Fali i toga, ali danas je postalo sve šablona. Kao dijete učiš o tim build-upovima, o igri s dva dodira, nema toliko slobode kao prije. Prije bi uvijek bilo krila koji su dribleri, danas je toga sve manje. Danas je došao takav nogomet da je praktički sve taktika, svaki napad je taktički napad, kao u košarci. Svaki napad imaš taktiku gdje ćeš negdje raditi višak na nekoj strani i to je to. Iskreno, ne volim ovakav nogomet niti mi se sviđa. Realno, igramo za ljude, dođu nas gledati. Evo, tipa, na Poljudu 30.000 i shvaćam da njima nije zanimljivo, nije ni meni. I ja bih najradije otišao u svlačionicu i ne bih igrao. Ali danas je došao takav nogomet da su svi taktički dobri. U HNL-u se dosta toga popravilo što se tiče taktike, sve je teže i teže.
Dajete li savjete nekima od mlađih?
- Uvijek im govorim da igraju kako su igraju u juniorima i kadetima. Ako je netko imao dobar dribling, zašto nekome uzvratiti tu vrlinu? Kad je bio Stipe Biuk, rekao bih mu "Nemoj gledati gdje sam ja! Driblaj, imaš odličan dribling. Možeš prijeći jednog, dva igrača. Radi to u čemu si najbolji. Nemoj gledati da mi moraš dodati. Imaš to što ti je Bog dao i iskoristi to". Iako mislim da ništa još nije iskoristio kakav je kapacitet.
Kad bi mlađi dolazili blizu Livaje, tražili bi savjet. Sad mogu biti blizu Perišića, Kalinića i Brekala. Koliko to govori o rastu kluba, koliko im je lakše doći u svlačionicu?
- Sigurno im je lakše jer te mogu pitati za neki savjet. Sad imaju pet, šest opcija. Malo se smanjio pritisak s mene i Lovre. Ali mladi danas čak i puno ne pitaju, malo su zatvoreniji. Nije da te pitaju neke stvari da im pomogneš. Daš im samo podršku kad trebaju ulaziti ili kad igraju, 100 posto si uz njih. Opustiš im glavu da ne bitne na neke nebitne faktore sa strane.
Ili ako zabiju četvrti gol protiv Belupa, onda s publikom vičete...
- Čuić!
Postoji li nervoza jer Hajduk više nije prvi?
- Nema nervoze. Svjesni smo, imali smo dvije prilike koje nismo iskoristili. Kad su bile Istra i Gorica, povezali smo dva kiksa, i ova dva protiv Rijeke i Osijeka. Imali smo dvije lijepe prilike pobjeći, ali nikad ne znaš što ti život nosi. Mogli smo i kiksati protiv Belupa, ne gledamo negativno. Ima još dosta do kraja. Spremni smo, daj Bože da nas ozljede mimoiđu. Ovim putem želim Žaperu što brži oporavak, odličan momak koji se stvarno brzo uklopio i baš mi je krivo zbog njega. Pomogao nam je jako puno zadnjih 12-13 kola koliko je tu.
Koliko je teško igrati na terenima, ne samo u Kranjčevićevoj?
- Nije problem samo Kranjčevićeva. Praktički, ni naš teren nije toliko baš bajan koliko izgleda. Težak je, dok su na Osijeku i Maksimiru stvarno odlični. Praktički, ne umoriš se na takvom terenu kad igraš. A u nas, ko da kopamo, a ne da igramo. Ali to je sve normalno. Ne žalimo se, idemo dalje.
Hajduk ima povijesnu priliku vratiti trofej. Što ako se to ne dogodi?
- Nećemo baš sad toliko ići. Ne volim gledati ako se ne dogodi. Normalno, uvijek gledaš sve scenarije što se može dogoditi. Ali nije smak svijeta, napast ćemo i dogodine dok ga ne osvojimo.
