U potrazi za reakcijama sportskih velikana na spektakularan domet hrvatske muške teniske reprezentacije obratili smo se društvu koje se može pohvaliti s dva člana Kuće slavnih, s četiri olimpijska zlata, s 11 naslova svjetskih prvaka, ali i s naslovom profesionalnog europskog prvaka u jednom borilačkom sportu.
A boksač Željko Mavrović, nekad popularna “Šaka sa Srednjaka”, prepoznao je iznimnu borbenost Čilića, Ćorića i para Dodig – Pavić.
– Sportski uspjesi ove vrste najbolji su način kako da se osnažimo kao društvo i nacija. Kad gledam hrvatske sportaše u ovako velikim mečevima, to me odmah asocira na moje sportske dane pa sam opet bio u nekoj drugoj dimenziji. Kada mi bivši sportaši gledamo kolege sportaše, u nama odmah nešto vrije, a kada su nogometaši igrali na SP-u, pitala me supruga zašto drhtim. Pa ushićen sam, cijeli sam uzbuđen.
Supruga je bila tenisačica
Još se jedna sportska supruga uključila u praćenje nastupa naših tenisača u finalu Davisova kupa, a to je bila gospođa Sinković.
– Supruga Antonela bila je jako dobra tenisačica, prvakinja Hrvatske do 12, 14, 16 i 18 godina pa vrlo dobro poznaje teniski sport. Poznaje i ljude pa mogu reći da imam ekskluzivno društvo za gledanje teniskih mečeva jer imam informacije koje nemaju svi televizijski gledatelji.
S obzirom na to da je i sam sportski velikan – olimpijski pobjednik i peterostruki svjetski veslački prvak – Valent Sinković vrlo dobro zna pod kakvim je pritiskom bio Marin Čilić u četvrtom meču finala Davisova kupa, kod vodstva Hrvatske 2:1.
– Ljudi vjerojatno ne shvaćaju pod kakvim je on pritiskom bio. Oni gledaju samo to da je Čilić 7. igrač s ATP ljestvice, a Pouille 32., no ondje je i 20 tisuća ljudi koji su protiv njega. Marin je znao da će pobijediti ako bude igrao svoj najbolji tenis, no pod takvim pritiskom nije bilo lako biti dovoljno fokusiran za takvo što.
O tome smo razgovarali i s četverostrukim svjetskim jedriličarskim prvakom i olimpijskim pobjednikom iz Rija Šimom Fantelom.
– Marin je bio pod ogromnim pritiskom zbog očekivanja hrvatske javnosti, ali i naših navijača u Lilleu s kojima je bio u izravnom dodiru, u realnom vremenu. Situaciju su mu dodatno otežavale misli na to da je prije dvije godine u istoj takvoj situaciji izgubio presudan meč finala. Problem je što takve misli ne možeš kontrolirati, one same naviru, no on je imao moć da se izolira i ostane u svom balonu.
Puno takvih, velikih, utakmica odigrao je naš najtrofejniji vaterpolist Perica Bukić – dvostruki olimpijski pobjednik i svjetski prvak – i član Kuće slavnih vodenih sportova.
– Tenis je specifičan sport jer mečevi traju i po nekoliko sati, a sve je važno, svaki poen je važan i kada počneš gledati neki teniski meč, to te zainteresira. Kada su pak gusti i još ktome iznimno važni mečevi, onda se počneš nervirati. Kada su dva podjednaka igrača u pitanju, to je sport koji ti zna pojesti živce.
Ono što je u ovoj situaciji bilo ponešto smirujuće, činjenica je da je Hrvatska bila favorit. No, ni favoritima nije lako opravdati taj status.
– Uvijek je bolje da si ti bolji nego da si lošiji sudionik nekog finala jer na dulje staze u pravilu dobije onaj koji je bolji. Lijepo je što imamo takvu kvalitetu igrača da smo mogli doći u sportsku velesilu kao što je Francuska i biti favorit.
Kapa do poda Paviću i Dodigu
Duboki naklon naši su tenisači zaslužili od još jednog uvrštenika u Kuću slavnih, košarkaša Dina Rađe.
– Kapa do poda Čiliću i Ćoriću, no i Dodig i Pavić odigrali su jako dobar par. Sada će ispasti da je Pavić osvojio trofej, a da nije niti jednom pobijedio u Davisovu kupu, no ljudi možda ne razumiju koliko je bitno raspoloženje u svlačionici, a to je dio koji se ne vidi. Ljudi vide Čilića i njegovu veliku pobjedu, a gdje je onaj koji je s njim sedam dana trenirao jer ako taj nije dobro radio, onda se ni Čilić ne može dići na svoju najvišu razinu. Tipovi poput Pavića jako su dobri za atmosferu, a svlačionica je ključ timskog sporta.
Nažalost, hrvatska svlačionica očito nije dobro funkcionirala, kada je u pitanju treći iz reda tri najpopularnija svjetska sporta, a to je košarka. Onaj kroz koji je Hrvatska prvi put promovirana na najvećoj pozornici još 1992. i u kojem je, gotovo pa je to izvjesno, neće biti niti među sudionicima narednog Svjetskog prvenstva.
– Svi rade uspjehe, još samo nedostaje da mi nešto napravimo. No, bit će i to, ako Bog da, jednog dana. Treba se nadati i živjeti za to. Uspjesi nogometaša i tenisača nama trebaju biti poticaj, ali i putokaz da prvo to nešto moramo pronaći u sebi – ističe izbornik muške košarkaške reprezentacije Dražen Anzulović koji je inače strastveni teniski rekreativac.
