Boksačka ikona iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća vodi borbu za život. Kako javlja jedan lokalni portal iz BiH, Marijan Beneš (66) prije dva mjeseca primljen je u Klinički centar u Banjaluci, i to zbog povišenog tlaka, začepljenosti krvnih žila i opće slabosti organizma, kako bi se prevenirali mogući srčani ili moždani udar.
Negdašnji amaterski i profesionalni europski boksački prvak navodno boluje od Alzheimerove bolesti, pa govori teško i nerazgovijetno, teško se kreće, a često i ne prepoznaje ljude s kojima je godinama bio blizak. A to je nešto od čega strahuje njegov najbolji zagrebački prijatelj, glazbeni promotor i producent Tomislav Kašljević:
Bježao je iz bolnice
- Marijana nisam vidio dvije-tri godine, a kako sam nedavno sreo Antu Josipovića on mi je rekao da je Marijan u teškom stanju. Sreo sam i njegova nećaka, koji mi je pokazao fotografije na kojima se vidi da je Marijan prilično oronuo. Bojim se vlastitih emocija jer njemu sada najmanje treba netko tko će ga sažalijevati. Zbog svega toga, ovih dana skupljam snagu da ga odem posjetiti. Priznajem da nemam hrabrosti, no moram je skupiti i suočiti se s teškim stanjem moga prijatelja i vjenčanog kuma.
Život je neumitno prolazan, s čime se moraju pomiriti i šampioni poput Marijana Beneša, koji je prije samo dvije godine Večernjakovoj novinarki kazao:
– Da nisam ostao bez oka, i danas bih boksao.
A možda ga je baš ta osobina – ekstremna tvrdoglavost – i dovela do svega ovoga. Jer, zanemarivao je liječničke savjete i zabrane i protivno njima trenirao i borio se.
Da bi se trebao okaniti boksa rečeno mu je prvi put još sredinom 70-ih, nakon što je postao europski amaterski prvak, kada je dobio žuticu. Savjetovao mu je to tada s njim vrlo blizak liječnik dr. Dragan Danelišen, no Beneš ga nije poslušao. Štoviše, čak je i kradomice napustio bolnicu kako bi otišao nekoj ženi u Počitelj radi narodnog lijeka za žuticu. Umjesto da ide u toplice, potajno je trčao kako bi što spremniji ponovo ušao u ring.
Već tada, govorio je dr. Danelišen, Beneš je bio narušena zdravlja, koje će forsiranjem profesionalne karijere i dalje upropaštavati. Nakon što je u Banjaluci postao europski prvak nokautiravši Francuza Gilberta Cohena, samo tri borbe kasnije Beneš je u šestoj rundi predao u Zenici borbu s Portorikancem Sandyjem Torresom. Ljubimac jugoslavenskih navijača dobio je toliko snažan udarac u oko da nije mogao otrpjeti bol i mnogi vjeruju da je to bio početak kraja za njegovo lijevo oko.
- Očni tlak toliko mu se povećao da je došlo do odvajanja unutrašnje ovojnice oka i krvarenja pa je završio na hitnoj operaciji u Münchenu, ali ni tada nije poslušao moj savjet da se povuče - ispričao je dr. Danelišen u dokumentarcu “Bio jednom jedan šampion”.
Ne samo da nije prestao boksati nego je u iduće tri godine nastupio u 12 borbi, a potom se u ring vratio nakon punih osam godina stanke. Nakon što je s 40 godina pobijedio izvjesnog Di Salvatorea, Beneš se borio i s 45 godina i svladao boksački anonimnog Cliffa McCurryja kojega nismo mogli pronaći u boksačkim arhivama.
Ostao bez oba kafića
Zbog zdravstvenih nevolja, Benešu se, poput voljene mu SFRJ, raspao i život. Početkom rata odveden je u vojsku Republike Srpske da kopa rovove, bio je i u izbjegličkom kampu, a potom je ušao u transakcije koje su mu posve uzdrmale egzistenciju. Pred vihorom rata, kuću vrijednu milijun njemačkih maraka prodao je za samo 150 tisuća DEM, no nakon rata ju je sudski uspio vratiti. No, nedavno je izgubio taj obnovljeni spor jer, navodno, nije obeštetio drugu stranu kako je bilo dogovoreno.
Imao je Beneš u Banjaluci i dva kafića, no ostao je bez oba. Tijekom rata mijenjao je, na neviđeno, jednu nekretninu za kuću u Medulinu, no uspostavilo se da je devastirana i da su u njoj izbjeglice iz Vukovara. U Hrvatskoj je puno ljudi htjelo pomoći Benešu, recimo Rubelj i general Kruljac, no on se odlučio vratiti u Banjaluku, gdje nije imao podršku okruženja i lokalne politike. Štoviše, kao čovjekoljupca i dobričinu, mnogi su ga ondje iskorištavali, pa mu je tako nestao i novac s računa.
- Marijan Beneš je plemenita duša, ljudina kakvu je teško sresti, ali su ga kao takvog mnogi iskorištavali - s tugom u glasu kazao nam je Tomo Kašljević.
