Petar Pero Dujmović, često i Pepi, hrvatski je i bosanskohercegovački košarkaški agent, poduzetnik i bivši profesionalni košarkaš. Njegova karijera počela je u Mostaru sa Zrinjskim, nastavila se u Zrinjevcu, Hapoelu, Olimpiji, Fenerbahčeu, Charleou, Choletu, Cedeviti, Širokom. Danas sa strašću vodi projekt Sportske škole Pepi sport. Kako je rekao u intervjuu za Večernji list BiH, cilj mu je pružiti ono što većina djece u gradu na Neretvi nema – stvoriti uvjete i omasoviti broj djece u ovome sportu zbog čega ova škola otvara vrata svim dječacima od 6 do 14 godina koji imaju ambiciju i žele se okušati u loptanju kroz obruč.
Gospodine Dujmović, što vam je predstavljalo veće iskušenje - biti igrač, vlasnik kluba, sportski agent?
Definitivno je puno lakše biti igrač jer kao igrač brineš se isključivo o sebi, svome tijelu, pripremi za utakmicu. Sve ostale stvari koje su vezane za organizaciju u nadležnosti su kluba koji ti nastoji ostvariti maksimalne uvjete kako bi na terenu bio fokusiran na ono što se od tebe traži.
Uloga se sada promijenila!
Da. Sada se organiziramo kroz klub, agenciju, kamp. Jako je puno stvari koje nisu isključivo izravno vezane za sport, a bez njih su sportski projekti nezamislivi.
Projekt Pepi sport u Mostaru razmjerno je mlad u odnosu na druge kolektive. Jeste li zadovoljni učinjenim, daje li to podlogu za budućnost?
Projekt je počeo više kao avanturistički sa željom da se djeci koja vole košarku osiguraju bolji uvjeti nego što realno u Mostaru jesu, ne samo u košarci nego i rukometu, odnosno svim dvoranskim sportovima. Međutim, u malo vremena, nešto malo više od četiri godine, došli smo do situacije da imamo jako veliki broj djece, da smo postali pravi klub koji se ove godine odlučio uključiti u seniorsku priču s našom djecom. S djecom koja su ponikla 99% u Školi košarke Pepi sport i, kao takav, projekt je premašio moja očekivanja, očekivanja mojih prijatelja koji to volonterski pomažu. Uvijek je u životu bolje kada te vlastiti rad iznenadi, a ne razočara.
Kakve su vam ambicije, gdje se vidite?
Naši ciljevi su vrlo, vrlo striktni i jasni. Cilj je učiniti djecu koja su pod našim okriljem što boljim, prije svega, ljudima i košarkašima. Zato nam treba natjecanje koje je odgovarajuće za tu djecu jer oni su svojom kvalitetom i odnosnom prema radu zaslužili da im damo priliku igranja u toj seniorskoj ligi Herceg Bosne. Zbog toga smo doveli trenera koji je, po mom mišljenju, sigurno iznad standarda koji je trenutačno u našoj Školi košarke. Ali s obzirom na to da je Denis Bajramović netko tko je radio u reprezentaciji Bosne i Hercegovine, osvojio naslov seniorskog prvaka sa Zagrebom, bio prvak Eurolige s generacijom koja sada ima četiri NBA igrača, mislim da smo napravili pravi potez i ulazimo u tu ligu s ambicijama da djeca, prije svega, pokažu da vrijede.
Posebno ističete - domaća djeca. Hercegovina je bila rasadnik talenata, a, osim pojedinačnih bljeskova poput Bojana Bogdanovića, vas, Josipa Sesara, u nogometu Bake, Kulje..., danas toga nema. U čemu griješimo?
Prije svega, trenerska struka, nažalost, devalvirana je. Zbog toga nemamo pravih sportskih kolektiva koji čine taj iskorak s ulaganjem u vlastitu djecu. Mi ne možemo reći da Hercegovina nije iznjedrila velike igrače. Imamo primjer Širokog, prije svega, u košarci koji ima tu metodiku rada, hrabrost, petlju dati djeci priliku, nekada i nauštrb rezultata. Međutim, sam Mostar kao grad, smatram, jednostavno, ne voli svoju djecu koliko bi ih trebalo voljeti. Po mom mišljenju, to je prava definicija. Nisam nekakav mesija, pa da ću sam napraviti. Iskreno sam se zasitio ljudi koji su sa strane, a u Mostaru je to simptomatično, koji sjede, prigovaraju i predlažu kako bi nešto trebalo. Igrom slučaja sam u sportskom biznisu. Imao sam neke mogućnosti da uložim vlastiti novac u jednu priču koja će, nadam se, s mojim prijateljima pokazati, da se ono što se priča, može materijalizirati. Koliko će ona u konačnici trajati i do kuda će doći, mi nismo opterećeni. Cilj nam je da se iz sezone u sezonu prave iskoraci. Siguran sam da ćemo na tribinama imati jako puno roditelja, djece i prijatelja koji će doći pogledati djecu koja su potekla tu s naših mostarskih ulica i iz škola. To je zadovoljstvo koje se ne može platiti.
Imate iskustva ove vrste posla kroz košarkaški klub Bosco iz Zagreba. Mogu li se usporediti uvjeti Mostara i Zagreba?
Nažalost, potpora lokalne zajednice oko ovih dvaju projekata ne može se nikako usporediti. Za razliku od Zagreba, gdje Sportski savez Grada podržava sve sportske kolektive kroz isplate bruto plaća za trenere, kroz plaćanje troškova natjecanja, putovanja. Sve to ovisi, normalno, o broju djece, uspjesima. To, nažalost, nije preslikano u Mostaru. U ovome gradu cijela kategorizacija i vrednovanje sportskih projekata nije na toj razini, što motivira sportske djelatnike da još više ulažemo u taj sport. Mislim da će se to, prije ili kasnije, morati promijeniti ako želimo imati ozbiljan sport u gradu Mostaru. Ja jesam košarkaški fanatik i košarka je moj sport, ali prije svega sam sportaš i u interesu mi je da svi klubovi koji rade s djecom, koji ulažu budu odgovarajuće nagrađeni.
Može li se uzor “proizvodnje” igrača Dinama iz Zagreba presnimiti i na druge kolektive?
Nogomet je sigurno najpopularniji i najveći broj djece odlazi na nogometne terene. Kad je pak sama proizvodnja mladih igrača u pitanju, mislim da ih je i u nogometu, košarci, rukometu puno teže iznjedriti, ali, definitivno, krajnje zadovoljstvo, povratna informacija publike i sama igra bit će puno, puno jača i emotivno snažnija nego ako je ekipa popunjena s 12 ili 15 momaka koji nisu iz domicilnoga grada, u ovom slučaju Mostara.
Kako biste danas ocijenili košarkašku sliku Mostara?
Pa, nažalost, daleko je od onog što bismo mi htjeli. Zrinjski je nositelj te košarkaške priče i kao takav je u evidentnim problemima. Dijelom zbog toga što, vjerojatno, potpora lokalne zajednice nije na potrebnoj razini, No, uvijek pri tome kažem da moramo zavrijediti potporu lokalne zajednice. Mi moramo, ako već nismo u mogućnosti biti profesionalni kolektiv, kao što je to u nogometu, koji je, realno, apsolutno profesionalan i koji samim svojim nastupima u Europi dobiva određenu financijsku potporu i sada je održiv, napraviti model koji će biti održiv u košarci. To sad nemamo u gradu. Igranje te 2. ABA lige ne donosi ti apsolutno ništa, a košta te jako puno. Tako da mislim da treba realno sagledati stvari, okrenuti se proizvodnji vlastitih igrača i po cijenu rezultat. To je na tragu onoga što radi košarkaški klub Široki. Opet se vraćam na njih jer ne možemo ignorirati da je jedan klub izbacio toliko hrvatski i bh. reprezentativaca, deset puta bio prvak BiH. U gradu Mostaru, gdje je puno veća baza djece, možemo napraviti, neću reći identičnu priču jer je svaka priča posebna, ali onu koja će se temeljiti na tome pristupu.
Vaš košarkaški put uzor je mnogima. Vaši vršnjaci kažu da ste imali viška kilograma, ali i upornosti. Je li to recept?
Definitivno jest, ali i vjerovati u ciljeve. Mi nastojimo svoj našoj djeci u Školi košarke pobuditi košarkaške snove jer bez toga nema uspjeha. Ja jesam kao klinac bio deblji, kao dijete nisam mogao trenirati te 3-4 ratne godine. S pokojnim ocem i drugim ljudima sudjelovao sam u osnivanju košarkaškog kluba Zrinjski. Bili smo prvi juniorski i kadetski prvaci tadašnje lige Herceg Bosne. Na tragu tih snova mi smo pokrenuli i ovu cijelu priču jer znamo da tu ima djece koja vole košarku. Treba stati iza njih na pravi način. Ne samo deklarativno ili simbolično nego na način da im stvorimo uvjete. Mi smo uspjeli, uz pomoć ravnatelja Osnovne škole u Cimu i I. osnovne škole, dobiti vrhunske uvjete za rad nego što su, realno, u gradu Mostaru. Pogotovo u zapadnome dijelu grada gdje je broj školskih dvorana zabrinjavajuće mali. •
