Sve je, u samo jednoj rečenici, najbolje opisao Luka Modrić. “Nogomet je okrutan!” Nekad toliko lijep, zanimljiv i veličanstven, ali nekad i beskrajno okrutan. Lukina ozbiljna reprezentativna karijera počela je suzama u Austriji 2008. godine, nakon šokantnog ispadanja od Turske, a možda je i završila suzama, nakon šokantnog remija s Italijom. No između toga bilo je toliko lijepih trenutaka da te suze ustvari samo potvrđuju na kakav su nas standard navikli vatreni.
Možemo si nakon remija s Italijom postavljati sto pitanja, pitati se zašto je Perišić ispucao loptu u toj posljednjoj minuti, iako ju je mogao bez rizika vratiti Livakoviću, možemo prstom upirati i u Brozovića, Juranovića i Ivanušeca koji nisu napravili prekršaj nad talijanskim igračem, no istina je da krivca ustvari – nema.
Lopta ti negdje uzme, negdje vrati. Bila je na hrvatskoj strani prilikom raspucavanja 11-eraca u Rusiji i Kataru, bila je na hrvatskoj strani i kad je Lukaku nikako nije mogao ugurati u gol u Kataru, ali ovaj put ostavila je Hrvatsku “na cjedilu” – kod oba promašena penala, kod golova Albanije i Italije u dubokoj sudačkoj nadoknadi. I to je nogomet.
Nogomet koji je Hrvatskoj posljednjih godina donio toliko veselja, koji je učinio Hrvatsku prepoznatljivom u svijetu. Jer, nema tog političara ni gospodarstvenika koji je za promociju Lijepe naše napravio i približno koliko su učinili, Luka, Zlatko, Joško, Ivan, Andrej i ostali vatreni. Hrvatska se danas u svijetu najviše prepoznaje zbog hrvatskih nogometnih uspjeha. Nema kutka svijeta u kojem ne znaju za Modrića, za Gvardiola... I tako će, siguran sam, biti i u budućnosti. I zato ovi dečki ne zaslužuju ni najmanju kritiku.
Za hrvatski nogomet, koliko god malo ulagali u njega, ne mora se brinuti. Jer Hrvatska je zemlja nogometnog talenta, kao što su dobili nasljednike Šukerove gneracije, tako će dobiti i nasljednike ove Modrićeve generacije. Hrvatska je prepuna sjajnih nogometnih radnika, trenera, odgojit će oni još vrhunskih igrača. A kult reprezentacije ionako nikada nije bio niti će biti sporan. Za Hrvatsku se uvijek igralo svim srcem, vatrenima nikad nije bilo teško odricati se za reprezentaciju, a dok je tako, za uspjehe se ne treba brinuti.
