Godina iza nas za Damira Belju, prvaka u biksu je bila poslovno i privatno jako uspješna, ali je na kraju donijela veliko iskušenje.
"U svemu tražim neku pozitivu, živ sam, zdrav, sama prilika da dođem u situaciju da boksam za svjetski naslov je dokaz koliko me Bog ljubi. Od poziva da boksate za svjetsku titulu, u ovoj kategoriji i to u Americi, nema dalje u svijetu boksa. Počašćen sam što sam od braće Kličko dobio ugovor da boksam za taj naslov. Međutim, u nezgodno vrijeme. Godina je bila vrhunska, dobio sam sina Mijata, tako da sam u privatnom životu prvak svijeta, u ringu sam obranio europsku titulu", kaže Beljo u razgovoru za Klix.ba.
Beljinim mislima dominiraju sport i vjera. Sve se vrti oko ta dva pola. Uvijek zahvalan Bogu, usmjeren naprijed, nekako neočekivano miran za sportaša.
Na kraju godine stiglo je i jedno razočarenje. Ljudi koji vode profesionalni boks u našoj zemlji zakasnili su prijaviti ga na izbor za najboljeg sportaša Bosne i Hercegovine. Četvrti na službenim svjetskim listama, prvak Europe i to u znanstveno dokazano najtežem sportu, a u svojoj državi nije među 28 najboljih sportaša.
"Nisam se ni tu nešto posebno žalio, dragi su mi svi uspjesi bh. sportaša, da se diže naš sport, da ima pozitivnih priča. Malo mi je žao da se mene nisu sjetili", skroman je Beljo.
Privremeno ga je zaustavila ozljeda.
"Nezgoda je bila bizarna, dobar čovjek, ali neoprezan, ipak me izbacila iz ringa na nekoliko mjeseci i još nisam sto posto spreman. Čovjek se brzo navikne na kuću i manje rada, ali moram se vratiti znoju, odricanju, da se vratim na prave staze, da promoviram svoj grad i svoju državu", poručuje Beljo.
Prvenstveno zbog te nesreće morao je otkazati borbu za titulu prvaka svijeta koju je ovog mjeseca trebao imati u Los Angelesu protiv WBO prvaka u cruiserweightu Oleksandra Usika.
Beljo priznaje da mu je bilo jako teško. Razočarenje je veće kad se zna da je to bio glavni meč večeri, da su na meču trebale biti legende o kojima sanja svaki bokser, Mike Tyson, Evander Holyfield, da je sjajni Bernard Hopkins trebao boksati predborbu, da je prijenos išao na HBO. Trebala je to biti borba večeri, možda i Beljine karijere.
"S tim mečom bih završio svoje financijske brige i osigurao obitelji mir, ali to ne bi bili pošteno prema boksu, toj pozornici, svjetskoj tituli, nisam bio dostojan toga, jer se nisam mogao spremiti. Degenek je najmanje što mi je padalo na pamet, jer je to sastavni dio ovog sporta i života. Ali ne znam kako bih živio s činjenicom da radi financija boksam meč u kojem nakon pete ili šeste runde ne bih imao snage stajati u ringu. Nisam mogao u rat krenuti bez streljiva. Bila je to teška odluka, a podrška obitelji i fanova iz cijele zemlje mi je mnogo olakšala. Nadam se da će mi dragi Bog dati barem još jednu priliku", zaključuje Damir potpuno svjestan riječi koje govori.
Beljo je bez konkurencije najbolji boksač koji se bori pod našom zastavom, mnogo ga pogađa stanje u našoj državi i u njegovom sportu. Ne može, a da ne primijeti.
"Generalno nije dobro stanje u državi, to se onda preslikava i na boks. Narod je nezadovoljan, tako i ja kroz boks probam poslati poruku da se nešto promijeni, da dođu bolja vremena. Ne treba prioritet biti zapošljavanje djece ljudi koji već imaju mnogo, da se malo više posvetimo narodu, a time će i sport doći na svoje. Boks je težak, sirotinjski sport, a to je kod nas još više. Opet se vraćam na tu smiješnu politiku, ljudi koji su na nekim funkcijama ulažu u sportove, neću reći od kojih imaju koristi, već u sportove gdje bi željeli da idu njihova djeca, u neki nogomet ili tenis, neće nitko željeti da mu dijete ide u boks i da ga netko udara po glavi. Od mog oca nitko nije imao koristi osim mene i moje obitelji, to je sudbina nas ljudi koji smo se za sve u životu morali boriti, ništa nam nije servirano", opisuje Beljo.
Posljednje rečenice rekao je teško i tvrdo, kao da njima udara boksersku vreću u dvorani. Teško je bilo krenuti s drugim pripremljenim temama, sam je nastavio.
"Ja sam postao jedini prvak u novijoj povijesti ove zemlje, ali teško mogu okupiti sponzore, neću boksati pod stranom zastavom, milijun mi je puta došlo da potpišem i odem boksati za Njemačku, ali neću, moj odgoj to nije dozvolio. Moćnici, iako neću o njima da govorim, ne znaju što za ovu zemlju znači uspjeh jednog Amela Tuke ili nekog drugog vrhunskog sportaša", iskreno govori sjajni boksač.
Damir Beljo poznaje boks, posebno zna onaj stvarni, životni put u tom plemenitom, ali izuzetno teškom sportu.
"Kod nas djeca treniraju boks, ali osim tih batina koje dobijaju, nemaju ništa od boksa. Na tim osnovama to se ne može dalje razvijati. Da biste uspjeli u bilo kojem sportu morate skoro uvijek zanemariti školu i posao, pa vam se onda događa da se sportaši iz borilačkih sportova etiketiraju kao neki nasilnici. Njih samo životna kolotečina otjera da se bave, naprimjer, redarenjem, zaštitarskim poslovima... Tada ste stalno po kafićima i okruženi raznim prljavim stvarima koje život nudi. Društvo od te mladosti stvara nasilnike, jer zbog sporta zanemariš sve drugo, a onda moraš nekako zaraditi za život pa vrhunske talente susrećeš na vratima noćnih klubova. To je život i preživljavanje", u srž pogađa Beljo.
"Za Mostar nitko neće reći da je grad boksa, ali bilo je tu velikih talenata. Nitko nije čuo za jednog Borisa Bošnjaka. Kakav Beljo, to je bio talenat. Bošnjak je mogao boksati s braćom Kličko. Momak je radi svoje obitelji morao odustati. Mnogi dečki su bili talentiraniji od mene, ja sam samo bio uporan i imao tu vjeru u sebe i Boga. Nisam odustao", kazao je.
"Mnogo puta sam dolazio u iskušenje, mnogo puta su me povukle neke ovozemaljske stvari. Kad ste u tim krugovima, naletite na svakoga, ponude vam nešto, pa se zamislite. Ali vjera u dragog Boga me održala na pravom putu", otkriva Beljo za Klix.
Mnogo govori o vjeri, to je glavno štivo prije i poslije treninga. Ponosan je da je uzor mladima, kaže da nikad ne odbije poziv na neko druženje sa djecom, bilo kakvu humanitarnu priliku.
"Svaki put ponovim svoju životnu priču, probam djeci reći da griješiti nije loše ako iz toga naučite biti bolji. Nikad nikom nisam rekao da sam bio savršen, upadao sam u svašta, ali sam iz svega izašao prav i zdrav. Najvažnije je stalno raditi na sebi. Uvijek govorim i da treba biti ponosan na ono tko si, što si i odakle si. Zato sa mnom idu uvijek tri zastave, zastava mog porijekla, naroda kojem pripadam i zemlje u kojoj živim. Od Bosne i Hercegovine nema ljepše i to uvijek govorim", rekao je Beljo.
Opet je ponosno rekao da je odbio desetine poziva da ide boksati za neke druge zemlje, da zna gdje su mu rasli djedovi i pradjedovi, da želi da u ovoj zemlji žive i njegova djeca.
Na kraju se namrštio i kazao: "Političari će odgovarati Bogu za stvari koje rade. Prije mjesec dana je cura ovdje okončala sebi život zbog teške ekonomske situacije, nije vidjela izlaz, to se mora promijeniti. Ja znam kako je tim ljudima, prolazio sam kroz najteže. Strašno me pogađa sve ovo što se dešava. Svaki dan molim za djecu Sirije".
Beljina ljudska širina nadmašuje bokserska ramena. Previše prijatelja ima da bi ljude dijelio na ove i one, da bi nekog mrzio. Taman da parafraziram Matu Parlova i kažem: Kako će Beljo mrziti nekoga kad će on biti svjetski prvak.
