Umro je Siniša Mihajlović. Nekadašnji reprezentativac Jugoslavije i Srbije te nogometni trener preminuo je u 54. godini od leukemije, teške bolesti s kojom se borio godinama. Od njega se na društvenim mrežama oprostila i Fiorentina. Podsjetimo, Mihajlovićeve kćeri danima nisu aktivne na Instagramu, a supruga Ariana se ne oglašava od 5. prosinca.
Mihajlović je bio poznat kao beskompromisan nogometaš, a takav je često bio i u političkim stavovima. Rođen u Vukovaru, od majke Hrvatice i oca Srbina, postao je simbol poslijeratnih sportskih trzavica. Ovako je pričao o zbivanjima u ratu za Gazzettu dello Sport 2019. godine, prenosi Index.hr.
Rat na prostoru bivše Jugoslavije
''Svi ratovi su odvratni, ali bratoubojstvo koje smo mi proživjeli u bivšoj Jugoslaviji nešto je najgore što se može dogoditi. Prijatelji koji su pucali jedni na druge, slomljene obitelji. Vidio sam kako moj narod pati, gradovi su uništeni, svi pobijeni. Moj najbolji prijatelj je uništio moj dom.
Moja mama je Hrvatica, otac Srbin. Kada su se preselili iz Vukovara u Beograd, mama je zvala svog brata Ivu i rekla mu da dođe u našu kuću. A moj ujak je rekao 'Što si odvela muža? Ta srpska svinja je trebala ostati tu da ga zakoljemo.' Takva vam je bila tadašnja klima.''', prenosi Index.hr.
Arkan
"Posvetio sam mu čitulju. Bio mi je prijatelj, bio je vođa navijača Crvene zvezde. Uvijek se ponašao dobro prema nama, igračima iz kluba i reprezentacije. On je čak uhvatio mog ujaka Ivu i spasio ga. Htjeli su ga ubiti, ali Arkan nije dao. Nazvao me na telefon odmah. O Arkanu sam pričao puno puta.
O tome da sam ga poznavao prije rata, o tome da sam osudio njegove zločine, ali i o tome što je on predstavljao za Srbe u tom trenutku. Moraju proći barem dva desetljeća kako bismo mogli objektivno procijeniti što se dogodilo. Bilo je to razarajuće za sve. Ovo što ja kažem, isto mogu reći Hrvat ili Bosanac. Proživjeli smo ludilo povijesti.''
Vukovar
''Rođen sam u Vukovaru koji je za mene bio najljepši grad na svijetu. Zatim je postao simbol rata. Nakon rata sam došao u Vukovar. Nisam se mogao orijentirati. Samo skeleti zgrada, nagomilani za stvaranje rovova. Ptice nisu letjele. Nije bilo ni psa na ulicama. Bio je to grad duhova.''
Međugorje
''Imam snažan karakter. Srbin sam od glave do pete, sa svim vrlinama i manama mog ponosnog naroda. Znam priznati i svoje greške, znam dati i primiti ispriku i uvijek sam spreman za dijalog. Smatraju da sam tvrd čovjek. To je istina.
I bolje da me ne provociraju. Ali i čovjek s mudima može biti dirnut. Kad sam prvi put došao u Međugorje, plakao sam kao dijete, nisam mogao zaustaviti suze. Osjetio sam se jačim. Više sam bio taj dan čovjek nego ikada u životu.
Savršena utakmica
Bila je to prva utakmica između Hrvatske i Jugoslavije nakon rata. Igrala se uzvratna utakmica u Zagrebu. Te smo večeri izborili plasman na Euro 2000. Završilo je 2:2, a ja sam asistirao za oba gola. Novine u Srbiji dale su mi ocjenu 10.''
