Morat ćeš pojesti ovnove testise ako želiš zaigrati za nas. I općiti s ovcom. Nema problema, gdje treba potpisati?
Ovo nije anegdota iz nekog vica, komične serije ili filma, već scena sastanka nogometaša Spencera Priora i predsjednika Cardiff Cityja Sama Hammama. Naime, buduće pojačanje velškog kluba 2001. za 700 tisuća funti pristiglo je iz Manchester Cityja, ali uvijek sklon pošalicama, Hammam je htio vidjeti koliko daleko je Prior spreman otići da bi zaigrao u njegovom klubu.
Neymar i prijatelji
– Nije šala, mora to učiniti. U redu, testise mu nećemo u poslužiti sirove kao što je običaj kod mene u Libanonu, ali skuhat ćemo mu ih i poslužiti u limunovu ulju – kazao je Hammam, koji se proslavio kao predsjednik Wimbledona.
I to u vrijeme kad je igrala tzv. Crazy Gang (hrv., Luda banda), valjda najgrublja generacija nogometaša spojenih na jedno mjesto. A najluđi među njima bio je upravo Hammam, kojem nije bilo strano poljubiti stražnjicu igračima, ali ih ni natjerati jesti mozak deve ili ići u operu ako ga razljute. Zato, ugovor koji je stavio pred Priora nije bio ništa strašno, nogometaš je znao da može biti mnogo gore.
– Imao sam malo problema sa ženom zbog klauzule o seksu s ovcom, ali to je ipak bila samo šala za medije. U ugovoru taj dio nije pisao. Dio za testise jest – rekao je Prior engleskim medijima, koji su kasnije navodili da na kraju čak ni to nije pojeo, već piletinu.
Kako god, štos je više nego dobar i Hammam je s razlogom lik kojeg se gleda sa simpatijama u britanskom nogometu.
I mnogima bi već ta anegdota s testisima bila dovoljna, ali u nogometnom svijetu bilo je toliko bizarnosti, a ima ih i dandanas tako da je priča iz Cardiffa bila samo početni čin.
Brazilci... Nogometni virtuozi, užitak ih je gledati na travnjaku, mamac su za publiku i podižu igru na neku višu razinu. I tu stajemo. Svaki sportski direktor ili predsjednik kluba često će se uhvatiti za glavu kad krene u pregovore s nekom brazilskom nogometnom zvijezdom jer zna što slijedi. Neki bizarni zahtjev koji se mora ovjeriti ugovorom. Srećom, uvijek su vezani uz izlaske pa su klubovi već pronašli načina kako im doskočiti.
Edmundo, primjerice, nije mogao bez izlazaka i karnevala u Rio de Janeiru pa je zato igrao samo dvije godine u Europi i jednu nepunu u Japanu. Njegova reputacija bila je naširoko poznata, ali na travnjaku je stvarno bio zvijer i Fiorentina se odlučila baciti na posao kako bi ga pridobila. Svjesni da ne mogu nogometašu dopustiti da izlazi koliko je navikao, u firentinskom su klubu odlučili ponuditi mu nešto što nije mogao odbiti.
– U vrijeme karnevala smiješ otići kući i oslobođen si obveza prema klubu – bila je ponuda Fiorentine koju Edmundo nije mogao odbiti.
Naravno, to nije imalo budućnost...
Shvatila je Fiorentina to kad je usred sezone Edmundo uistinu otišao u Rio, baš u trenutku kad je Fiorentina bila prva na ljestvici, a Gabriel Batistuta ozlijeđen. Vidjelo se tad da ni klub ni nogomet nisu Edmundu toliko bitni pa je ljubav pukla nakon te sezone 1998./1999. i nakon toga zapravo Edmundo više nije dobio neku zapaženiju ulogu u svjetskom nogometu iako se umirovio tek 2008.
Kao da je želja za partijanjem znak da stiže kraj brazilskih genijalaca, što se potvrdilo u slučaju Ronaldinha. U Milanu je odlučio da se želi malo zabavljati pa je svim potencijalnim kupcima poručio da ga mogu kupiti samo ako mu dopuste bar dva izlaska tjedno. Brazilski Flamengo na to je pristao i također nakon sezone shvatio da nema koristi od takvog Ronaldinha. Kao što su razni klubovi to shvatili u slučajevima Robinha, Adriana, “pravog” Ronalda... Samo, oni nisu imali klauzule koje im dozvoljavaju raspuštenost i bili bi novčano kažnjavani. Dobro, sad bi se moglo pomisliti da manji klubovi pristaju na takve uvjete, ali što s Neymarom i Barcelonom? Kad je brazilski genijalac stigao 2013. iz Santosa, imao je zanimljiv zahtjev.
Nadzornik društvenih mreža
– Morate barem jednom mjesečno plaćati mojim prijateljima iz Brazila da me posjete ovdje jer bih se mogao osjećati usamljeno – poručio je Barci, koja je pristala i odmah prve godine imala gotovo pola milijuna dolara troškova na tom “detalju”.
Tu su klauzulu izbacili u klubu 2016., kad je Neymar potpisao novi petogodišnji ugovor. Uz to, dok je klauzula trajala, strogo je napomenuto da će ponašanje koje utječe na njegove performanse i odgovornosti vezane uz klub i obveze u njemu biti strogo kažnjeno. Time se Barca osigurala od problema u samom startu. I nije ih nikad imala s Brazilcem. Kao ni s Luisom Suarezom, kojem je 2014. po dolasku iz Liverpoola rečeno da ne smije nikoga ugristi ili će biti žestoko kažnjen. To je bilo dovoljno, Urugvajac više nikoga nikad nije ugrizao.
Ali problema je Arsenal imao s Dennisom Bergkampom, koji se smrtno bojao zrakoplova pa je u ugovoru naveo da ga se ne smije prisiljavati putovati njima. Srećom, u devedesetima nije bilo toliko prekooceanskih priprema i europska su nogometna natjecanja ipak bila užeg obujma pa problem nije bio toliki koliki bi bio danas.
Kad govorimo o letovima... Stefan Schwarz 1999. stigao je iz Valencije u Sunderland i pred njim se našao ugovor za koji je prvo mislio da je šala, a kad je shvatio da nije, svejedno se nasmijao te ga potpisao. Naime, pročulo se da bi Schwarz volio putovati u svemir, a tad su bili aktualni komercijalni letovi u Zemljinu orbitu. Sunderland nije želio ništa riskirati i ubacio je takvu klauzulu u ugovor.
Ništa nije htio riskirati ni Georg Koch, njemački vratar kojeg pamtimo iz doba kad je branio mrežu Dinama. Kao 25-godišnjak 1997. potpisao je za PSV i, svjestan netrpeljivosti Nizozemaca prema Nijemcima, zatražio je mogućnost raskida ugovora ako ga se bude vrijeđalo na nacionalnoj osnovi. Izdržao je u klubu tri mjeseca jer su uvrede bile neizdržive, dodatno pojačane činjenicom da su mediji razotkrili javnosti specifičnu ugovornu klauzulu.
Milan je isto tako u ugovor Mariju Balotelliju ubacio klauzulu prema kojoj mora imati posebnog nadzornika za društvene mreže, osobu koja će pregledati sve što Talijan misli objaviti na njima pa, ako nije kontroverzno, uvredljivo ili štetno na bilo koji način – moglo je u javnost. Pomoglo je, Mario je zabio 26 golova u toj sezoni 2013./2014. Pa otišao i zapravo unazadio karijeru jer drugi su mu dozvoljavali sve te silne distrakcije, koje bi mu misli okretale u krivom smjeru.
Lukavi odvjetnici
Otišle su u krivom smjeru i Giuseppeu Reini pa je kao laik u pravnom svijetu “izgorio”. Dolaskom u Arminiju 1996. umislio je da je veća zvijezda no što jest pa je, uz sve što je dobio, tražio kuću za svaku sezonu koju provede u klubu. Odvjetnici su odmah uočili da igrač ništa nije specificirao i izigrali ga. Nakon svake sezone dobio je kuću od Lego kockica. Zato i jest bio presretan po odlasku u Borussiju (D) 1999. I dok bi ovaj nekorektni potez mogao lako poslužiti kao završni čin ove priče, neće. Bolje je to učiniti s nečim jednako simpatičnim i pomalo duhovitim kao u što smo i počeli.
Famozni Neil Ruddock od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je solidan stoper i igrao je u engleskim velikanima kao Tottenham, Southampton, Liverpool i West Ham, ali kad se približio tridesetoj godini života, stigli su problemi s tjelesnom težinom. Zato je Crystal Palace 2000. prilikom transfera pred njega postavio klauzulu prema kojoj će mu skidati s plaće deset posto svaki put kad prijeđe 99,8 kilograma. Neil je izdržao osam smanjivanja plaće u samo nekoliko mjeseci i napustio klub prije kraja sezone... Jednostavno nije išlo!
