Nešto više od dva sata trajalo je prvo i jedino ročište pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu koje je razmatralo žalbu bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija na odluku Senata koji mu je ukinuo senatorsko mjesto i na nemogućnost da bude biran na temelju zakona koji nosi ime tadašnje ministrice pravosuđa Paole Severino i kojim se ne mogu birati kandidati osuđeni za korupciju. Berlusconiju je na temelju toga zakona iz 2012. ukinut mandat u parlamentu. Bivši premijer na to se žalio Europskom sudu 2013., a tek danas održano je ročište. No i odluka će se čekati oko šest mjeseci.
Predsjednica suda Angelika Nussberger otvorila je ročište u 9.15 i zaključila ga nakon dva sata tijekom kojih su, pred prepunom dvoranom, govorili predstavnica talijanske vlade, sutkinja Maria Giuliana Civinini, koja je branila udaljavanje Berlusconija iz politike, te njegov branitelj Edward Fitzgerald koji je govorio o nelegitimnoj odluci budući da je zakon primijenjen retroaktivno.
Nije retroaktivno
U sudnici je bilo oko 550 osoba. Osim oko 40 akreditiranih novinara, bilo je studenata i odvjetnika iz Italije, ali i drugih država, pa čak i iz Rusije.
Maria Giuliana Civinini naglasila je kako je talijanska vlada štovala Konvenciju o ljudskim pravima, te kako joj se ne može ništa prigovoriti. Primjena zakona Severino kojim Berlusconi nije više među mogućim kandidatima za ulazak u parlament nije kršio njegova ljudska prava, kazala je Civinini, te je objasnila vezu između sudskog procesa koji je vođen protiv bivšeg premijera i zakona kojim više ne može biti biran. Naglasila je kako zakon nije primijenjen retroaktivno, jer je usvojen 2012., a izbori nakon kojih je Berlusconi ušao u parlament održani su 2013. godine.
Gladijatorska arena
Berlusconijev odvjetnik Fitzgerald je pak kazao kako je zakon primijenjen retroaktivno, jer je Berlusconi bio kažnjen za kaznena djela počinjena između 1995. i 1998., dakle 15 godina prije negoli je donesen zakon Severino. Fitzgerald je naglasio kako je Berlusconiju oduzeto senatorsko mjesto u parlamentu u kojem većinu čine njegovi politički protivnici i to “nije bila pravda, već arena u kojoj većina odlučuje držanjem palca prema gore ili prema dolje”.
