U povijesti nogometnih Eura postignuto je mnogo prelijepih golova, no nesumnjivo je jedan daleko poznatiji od svih drugih. Postignut je na EP-u igranom u Jugoslaviji, točnije na finalu u Beogradu, a strijelac tog čudesnog gola bio je Antonin Panenka. Koliko je taj gol za pobjedu Čehoslovačke protiv Njemačke poznat, najbolje opisuje to da su se svi takvi golovi kasnije zvali "panenkom". A zanimljivo, malo je nedostajalo da tog gola uopće ne bude. Naime, povijest je promijenila želja Nijemaca da odu na odmor. Njihovo finale Eura 1976. protiv Čehoslovačke nikad nije trebalo ići na penale. Zapadna Njemačka – tadašnji branitelj naslova europskog prvaka te aktualni pobjednik Svjetskog prvenstva, bila je veliki favorit uoči finala, a pravila su bila takva da se utakmica ponavlja za dva dana ako ne bude pobjednika u 90 minuta. Ipak, nekoliko sati prije utakmice plan se promijenio.
Penali se pucali – slučajno!
– Bio je to zahtjev Njemačkog nogometnog saveza. Rekli su da su njihovi igrači već rezervirali odmor, bla-bla-bla, i pitali mogu li se, umjesto ponavljanja utakmice, odmah izvoditi penali – prisjetio se Panenka u razgovoru za BBC.
Čehoslovačka je zaključila da će, kao autsajder, vjerojatnije pobijediti u raspucavanju nego u drugoj utakmici pa je prihvatila njemački zahtjev. Nakon 90 minuta utakmice rezultat je bio 2:2 pa je naslov europskog prvaka morao biti odlučen jedanaestercima. Panenka, elegantni, čudesni playmaker, mentalno je još jednom provjerio svoj plan. Sve je bilo u redu. Bio je spreman Europi pokazati trik koji je usavršavao nekoliko godina. Trik koji će ga učiniti slavnim i ozloglašenim, herojem i neprijateljem. Bio je spreman. No kako je sve počelo?
Kod kuće u Čehoslovačkoj Panenka je svakodnevno godinama vježbao 11-erce. Nakon što bi završio trening u praškom klubu Bohemians, Panenka i vratar Zdenek Hruška ostajali bi vježbati udarce s bijele točke. Panenka bi morao zabiti svih pet, Hruška bi morao obraniti samo jedan. Tko izgubi, kupio bi pivo ili čokoladu nakon treninga.
– Stalno sam mu plaćao. Ali, svaku večer smišljao sam načine kako da ga pobijedim. Shvatio sam da svaki vratar, dok trčim prema golu, čeka zadnju sekundu i onda se kocka, odnosno skače ulijevo ili udesno. Pomislio sam: "Što ako pošaljem loptu direktno u centar, lagano je potkopavši?"
Panenka je na idućem treningu to isprobao. Hruška je ostao nemoćan, bacio se u jednu stranu te pogledom samo ispratio loptu koja je po sredini, poluvisoko, ulazila u gol. Panenka je tada shvatio da je njegova nova tehnika puno više od toga da Hrušku prisili da plati pivo ili čokoladu.
Sljedećih nekoliko godina testirao je Panenka taj udarac na sve većim pozornicama. Prvo na treninzima, zatim na prijateljskim utakmicama i konačno, mjesec dana prije Eura 1976., protiv lokalnih rivala Dukle iz Praga, u prvenstvenoj utakmici. Svaki je put uspio i njegovo je samopouzdanje raslo.
– Ovdje (u Čehoslovačkoj) ljudi su toga bili i te kako svjesni. Ali u zapadnim zemljama nitko uopće nije bio zainteresiran za čehoslovački nogomet.
Dakle, nije bilo šanse da Panenkina inovacija dođe do analitičara njemačkog vratara Seppa Maiera, što se pokazalo i u tom opjevanom finalu Eura 1976. godine. Nakon 2:2 u osnovnom dijelu utakmice, na red su stigli penali. Čehoslovaci su zabili prva četiri, a Nijemci su četvrti promašili (Hoeness). Na red za pucanje došao je Antoine Panenka. Zabije li, Čehoslovaci postaju europski prvaci. Dok je vratar Zapadne Njemačke Sepp Maier čučao na golu i fiksirao pogled na Panenku, 28-godišnjak iz Praga imao je plan. I nije mu uopće smetalo što taj udarac vrijedi naslova europskog prvaka. Panenkin zalet bio je dug i brz, Meier je odletio u svoju lijevu stranu, a Panenka mirno potkopao loptu i poslao je po sredini gola. Podigao je ruke i počeo slaviti prije nego što je lopta udarila u mrežu. Maier, zbunjen i neutješan, ustao je, ali dovoljno tek da baci skrušen pogled na Panenku, koji je odmicao slaveći pogodak.
– Nitko od nas nije mogao vjerovati da smo postali europski prvaci. Bilo je to kao Alisa u zemlji čudesa – rekao je Panenka.
U Pragu je bilo jednako nadrealno. Njihova pobjeda na Europskom prvenstvu došla je osam godina nakon Praškog proljeća – kada je krdo tenkova predvođeno Sovjetskim Savezom prešlo preko granice i slomilo pokušaje da se olabavi komunistički sustav zemlje. Od tada su velika javna okupljanja bila rijetka, dopuštena samo za dobrodošlice stranih državnika. No kada je Čehoslovačka osvojila Euro, nitko nije mogao suspregnuti emocije i zabraniti slavlje.
– Nitko nije očekivao da će doći toliko ljudi. Kada su prije dolazili neki strani državnici, ceste su bile pune mladih ljudi s paradnim zastavicama, ali sve je to bilo nekako prisiljeno. Ovog puta svi su došli spontano, pozdraviti nas i pokazati zahvalnost. Nikad nisam doživio tako nešto, bio je to jedan od najboljih trenutaka u mojoj nogometnoj karijeri.
Panenkin odlučan, karakterističan penal doveo ga je u središte pozornosti. Ne samo među navijačima nego i kod državne vlasti. Izvesti taj trik na pozornici takvih razmjera nosilo je velik osobni, ali i sportski rizik.
– Da nisam zabio, vjerojatno bi to za mene imalo neke posljedice, neku sankciju ili neki drugi problem. Ovako sam pak ispao heroj.
U Čehoslovačkoj su Panenku obožavali, a u Njemačkoj – mrzili. Posebice ga je mrzio Sepp Maier, član momčadi Bayerna koja je prethodnog mjeseca osvojila svoj treći uzastopni europski naslov. Poniženje za Meiera, zbog Panenkina gola, bilo je nečuveno.
– Neki strani novinari, pogotovo oni sa Zapada, inzistirali su na tome da sam se sprdao s Maierom, da sam od njega napravio klauna i tome slično – kaže Panenka.
– Ali, to nije bila istina. Za mene je to bio samo najlakši način da zabijem gol. No Maier je vjerovao onome što su ti novinari pisali, da sam ga ismijavao. Kad god bi čuo ime Panenka, bilo bi mu užasno neugodno i reagirao bi vrlo razdražljivo. Nije razgovarao sa mnom sljedećih 35 godina.
Ali kako su desetljeća prolazila, došlo je do zaglađivanja odnosa. Panenka i Maier ponovno su se susreli na nekoliko dobrotvornih događaja.
– Mislim da je naš odnos u posljednje vrijeme sasvim normalan. Zadnji put sreo sam ga prije četiri-pet godina. Ovdje u Pragu bila je neka konferencija i vidio sam da nije ljutit na mene. Popili smo pivo i igrali golf. Znao se čak i nasmiješiti u razgovoru o jedanaestercu – otkrio je Panenka.
Imitirali ga Zidane, Pirlo i Ronaldo
Njegov inovativni udarac kasnije su ponavljali mnogi nogometni velikani. Zinedine Zidane zabio je "panenku" u finalu SP-a 2006. protiv Italije. Nezaboravno za engleske navijače, Andrea Pirlo tako je zabio Joeu Hartu u raspucavanju na Euru 2012. godine. Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Thierry Henry, Neymar i Zlatan Ibrahimović, svi oni barem su jednom izveli taj specifičan udarac. Maier više nije usamljen, puno je vratara "poniženo" na sličan način.
A kakav je današnji Panenkin stav o tom kultnom penalu iz 1976.?
– Imam pomalo pomiješane osjećaje kada je riječ o tom penalu. S jedne strane ponosan sam što je taj penal izmišljen, što je toliko poznat i što ga ponavljaju najbolji igrači. Ali istina je da kad god se spomene ime Panenka, svi pomisle samo na "penal panenka". Tako da sam s jedne strane ponosan, ali s druge malo nezadovoljan što je penal poništio sve ono što sam želio dati gledateljima – puno dodavanja, golova i lijepih poteza. U neku ruku penal mi je ubio karijeru. No kada bih ponovno imao tu priliku, gledajući Seppa Maiera u oči, opet bih učinio isto! – zaključio je Panenka za BBC.
