Čekali smo ga, čekali, i dočekali! Znali smo i prije početka SP-a da je Ivan Perišić ponajbolji krilni napadač svijeta, znali smo da će o njegovim igrama uvelike ovisiti rezultat u Rusiji, i zato smo svi mi imali velika očekivanja od Ivana. Možda nije briljirao u baš svim prethodnim utakmicama, pogađao je stative, promašivao neke zicere, no kada je bilo najpotrebnije, u polufinalu protiv Engleske, Perišić je eksplodirao. Prvo je zabio za 1:1 u 68. minuti, a onda poslije skoka u stilu Air Jordana glavom asistirao Mandžukiću za konačnih 2:1.
– Nažalost, bilo je i zločestih komentara o Perišiću ovih dana, ne znam na osnovi čega, jer Ivan je dobro igrao, samo što mu nisu išli golovi kao inače. No, bio sam uvjeren da će kad-tad odigrati jednu ovakvu briljantnu utakmicu kao protiv Engleske. Ma Perišića se općenito podcjenjuje. A ima sve – igru u oba smjera, skok, jednako dobru lijevu i desnu nogu. Savršen je igrač, ima zapravo samo jednu “manu”, što je Hrvat, a ne recimo Brazilac ili Francuz. Jer da jest, sada bi sigurno igrao za Real ili Barcelonu i vrijedio bi 100 milijuna eura – kaže Zoran Vulić, koji i te kako zna Perišićeve mogućnosti, jer s Ivanom je radio individualno, a 2005. prvi ga uveo u seniorsku momčad Hajduka, sa svega 17 godina.
Otac imao velike zasluge
– Dobro se sjećam tih priprema u Sloveniji na koje sam poveo Perišića, koji je tada još bio kadet. No on je bio toliko dobar da bi vrlo brzo izborio mjesto u prvih 11 seniorske momčadi. Ali, odmah potom otišao je u Sochaux. Šteta, jer ostavio bi velik trag u Hajduku – smatra Vulić.
Prisjetio se Vulić jedne situacije s tih priprema koje pokazuju kakav je gard otpočetka imao Ivan.
– Iako je bio klinac, pri ispucavanju lopte zazvao je vratara Balića i rekao mu da ispucava lopte na njega. E, za takve stvari trebate biti frajer, pogotovo kad ste najmlađi u momčadi. Perišić je uspio u nogometu i zato što je uvijek bio jako uporan.
– Sjećam se tih dana dok su on i Nikola Kalinić imali 16 godina i individualno radili sa mnom. Ivan je stalno bio s loptom, a ostajao bi trenirati čak i kad bih ja otišao doma – prisjetio se Vulić te zaključio:
– Hajduk je u poslijeratnom dobu dao puno velikih igrača, ali usuđujem se reći da je Perišić vjerojatno najkompletniji!
Veliku, možda i presudnu ulogu u Ivanovu uspjehu imao je otac Ante, koji je rano shvatio da mu dijete ima neviđen talent pa je sve uložio da Ivan uspije. Mali Perišić počeo je igrati nogomet s devet godina u Omišu, a prvi trener bio mu je Branko Šušnjara. Trenirao je Šušnjara Perišića u NK Omišu, potom ga je pet godina vozio na treninge NK Hajduka, a istodobno radio s njim i individualno.
– Kako se kaže, bio sam mu i majka i otac. Ivan je nogomet počeo igrati u Omišu, ali brzo su ga zapazili skauti Hajduka te su ga s 11 i pol godina doveli na Poljud. Vrlo brzo vidjelo se da ima veliki potencijal, ravnopravno je igrao s igračima koji su bili dvije godine stariji. Tata Ante osjetio je da Ivan ima talent, ali i iznimnu volju, pa je puno u njega ulagao – prisjetio se Šušnjara, koji ima zasluga i za Perišićeve prepoznatljive driblinge koji oduševljavaju navijače:
– Često smo trenirali onaj njegov specifični dribling, bicikl. A i stalno sam ga forsirao da jednako puca i lijevom i desnom nogom. Njegova nogometna inteligencija uvijek je bila sjajna, a na treninzima uvijek sam tražio da igra i obranu i napad. To mu danas sigurno koristi. Povećavali smo mu aerobne i anaerobne kapacitete, a kada je sa 17 godina stigao u Sochaux, Francuzi su bili u čudu kako jedan tako mlad igrač može biti fizički toliko dobar. A znate zašto je bio toliko dobar? Pa zato što mu na treningu ništa nije bilo teško raditi. U razvojnim godinama on je godišnje imao svega 15 dana odmora, sve ostalo je trenirao – otkrio je Šušnjara.
Vježbao na plaži od 6.30
U pet godina, koliko se Šušnjara brinuo o njemu, Perišić je imao samo jednu “mušičavu situaciju”.
– Bio je u pubertetu pa je normalno da se dječacima javljaju mušice. No, tada sam ga u dogovoru s tatom Antom poslao da skuplja jaja na njihovoj farmi te mu prekinuo treninge na dva-tri dana. A kada se vratio, rekao je da ne želi skupljati jaja na farmi, nego postati nogometaš (smijeh) – prisjetio se anegdote iz Ivanova djetinjstva trener Šušnjara.
Iako je početkom 2000-ih to bila rijetkost za mlade igrače, Perišić je već s 13 počeo individualno raditi s kondicijskim trenerom.
– Angažirao me njegov tata koji je bio uvjeren da će Ivan postati uspješan sportaš. No, sve bi to bilo uzalud da i Ivan nije pokazivao jednaku volju za svojim uspjehom. Primjerice, jedno smo ljeto u Omišu svaki dan vježbali na plaži od 6.30 do 8 sati ujutro. I nikada mu nije bilo teško. Imao je urođene kapacitete, ali žestokim radom još ih je proširio. Tijekom kondicijskih priprema radili smo i na prevenciji ozljeda, a ispravili smo mu i problem sa spuštenim stopalima – prisjetio se Frane Žuvela, koji je sada sveučilišni profesor na KIF-u u Splitu.
