Nije stršala visinom među vršnjacima, ali već sa šest godina uhvatila je košarkašku loptu u ruke. Odvela ju je ona iz rodnog Osijeka u Zagreb pa dalje prvo u Binghamton u saveznoj državi New York te potom Austin u Teksasu, gdje trenutačno igra za sveučilišnu košarkašku ekipu. Matilda Sorić ruši apsolutno sve predrasude o sportašima i obrazovanju – upisala je upravo četvrtu godinu studija matematike, a usto radi statističke analize za košarkaški klub OKC Thunder te je asistentica u istraživanju raka za Nacionalni institut zdravlja SAD-a. Kada se ovu impresivnu 21-godišnjakinju pita kako sve stigne, samo se nasmije.
Trenirati je počela prije nego je krenula u prvi razred, uz rame starijem bratu Martinu.
– Svi su u obitelji igrali košarku, pa sam tako i ja. Trenirala sam s dečkima u Školi košarke Osijek, u početku sam bila jedina cura, a poslije nam se pridružila moja sestra Hermina i još nekoliko djevojčica. Prebacila sam se u šestom razredu u osječku Mursu, gdje sam ostala do srednje škole – započinje Matilda Sorić.
Pri završetku osnovne škole stigao joj je poziv iz ŽKK Trešnjevka 2009, zvučalo joj sve to uzbudljivo i primamljivo jer je smatrala kako joj Zagreb nudi veće mogućnosti napredovanja. Upisala je IX. gimnaziju u Zagrebu, gdje je završila prvi razred, a potom se prebacila u Sportsku gimnaziju i okončala je izvrsnim uspjehom.
– Škola i učenički dom su u istoj zgradi, što mi je štedjelo puno vremena, a i dvorana za treniranje je u blizini. Trešnjevka mi je omogućila smještaj, uz koji je dolazila i hrana, knjige smo dobivali od Grada Zagreba, tako da ti troškovi nisu bili na mojoj obitelji. To ljeto pred selidbu iz Osijeka stigao je i poziv za hrvatsku reprezentaciju. Istina, bila mi je sve to velika promjena, grad je daleko veći, izazovno je bilo snalaziti se po zagrebačkim tramvajima, no brzo sam pohvatala konce, a društvo mi je bilo sjajno, uglavnom sportaši – kaže ona.
Baš kao pri koncu osnovne, isti se scenarij dogodio i kada se bližila kraju srednje škole. Američki skauti pratili su je na regionalnim natjecanjima, a u oči su im upali i njezini videi i statistika koje je objavljivala na YouTubeu. Na koncu trećeg razreda već je znala gdje će nastaviti svoj igrački i obrazovni put, a čim je postala maturantica, već je imala i potpisan ugovor. Prve je dvije godine studija provela na Binghamton Universityju u saveznoj državi New York, gdje je upisala studij matematike, uz punu stipendiju.
Jedan je to od najboljih državnih fakulteta u državi. Nije bila nezadovoljna, no u konačnici su prevladala negativna iskustva nad pozitivnima pa je odlučila promijeniti fakultet te je novo mjesto našla na St. Edward’s Universityju u Austin u Teksasu. Igra za tamošnji sveučilišni tim, a preostala joj je još jedna godina da završi preddiplomski studij. Uz matematiku, upisala je i dodatni smjer, data analiza. Ne planira stati, nego upisati doktorat iz računalnog inženjerstva. Možda ni to ne bude sve jer proučava i još nekoliko smjerova... Upita li ju se gdje može potom raditi, osmjehnut će se: “Gdje god hoću...”
– Plan mi je raditi statistiku i analizu podataka u sportu. Počela sam u siječnju raditi za Oklahoma City Thunder, gdje se bavim videoanalizom treninga, unosom i analizom košarkaških podataka, radim na individualnom napretku igrača i cijele ekipe. Sve se to prebaci u brojeve, što mi je vrlo zanimljivo. Kod nas takav sustav baš i nije razvijen – govori nam. Izučavala se za to sama, na internetu, ali je na jesenskom semestru, u sklopu školovanja, sudjelovala i na edukaciji koju je organizirao Netflix.
Trenutačno je u Osijeku, gdje ostaje do kolovoza, jer je u SAD-u već završila akademska godina. No, kada je tamo, kako joj uopće izgleda uobičajeni dan?
– Ustajala bih ranije, oko četiri sata, kako bih se stigla spremiti i zagrijati za trening, ili proći terapije s fizioterapeutima. Treninzi traju po četiri sata, no ja bih izlazila sat ranije da stignem na predavanja. Imala bih prvo predavanje od 9 do 10 sati, pa trčala natrag da nadoknadim teretanu ili odgledam i analiziram snimke treninga i utakmica, što smo obvezni, a potom bih se vraćala na fakultet. Usto, radim četiri sata na dan, pa učim, a sve zatvaram u 22 sata i idem u krevet. Ujutro opet sve iznova – opisuje. Priprema i live produkciju za ostale utakmice ostalih sportskih ekipa u kampusu.
– Definitivno jest naporno jer puno radim, ali je toliko sve zanimljivo da mi zaista ništa nije problem – ističe.
Otvorila joj se na početku semestra u siječnju još jedna prilika – sudjeluje u istraživanju raka za Nacionalni institut zdravlja SAD-a. Radi na analizi prostorno-vremenske autokorelacije u slučajevima raka mjehura i konzumacije neorganskog arsena.
– Pokušavamo predvidjeti koliki su izgledi da imate rak mjehura s obzirom na to gdje ste živjeli posljednjih 60 godina i koliko ste arsena pili u vodi. Objavit ću dva rada tijekom ljeta – navodi ona. Surađivala je proteklog ljeta i s bolnicom u Pittsburghu, na određenim analizama.
Ocjene su joj i dalje redom sve izvrsne.
– Uvijek sam smatrala da mi škola mora biti na prvome mjestu, bez obzira na to koliko mi je sport važan, jer realno, u ženskoj košarci ne može se napraviti karijera za cijeli život, i zaraditi za cijeli život, kad-tad se mora stati. Nažalost, u Hrvatskoj je takva situacija da se sportašima ne daje prilika za edukaciju ako se ne obrazuju izvanredno ili ne idu na privatni fakultet. Većina djevojaka zato i odlazi u inozemstvo, gdje ima puno mogućnosti za profesionalno igranje uz izvrsne studije – kaže naša sugovornica.
Obiteljska tragedija
Matilda je i članica U20 košarkaške reprezentacije Hrvatske, brončana na U20 Europskom prvenstvu B divizije, četiri puta juniorska prvakinja Hrvatske, dva puta srebrna u finalu Hrvatske prve ženske lige. Baš u doba kada je donosila važnu životnu odluku o odlasku u Ameriku, suočila se s velikom tragedijom. U prometnoj nesreći poginula joj je majka Roberta, dugogodišnja novinarka, fotoreporterka i urednica u Glasu Slavonije. Stradala je na putu na novinarski zadatak, u ožujku 2018., a u strašnoj nesreći poginule su još dvije osobe u istom vozilu.
Matilda je iz tipične osječke građanske obitelji, roditelji su dali sve od sebe da podignu i na pravi put usmjere troje djece. I uspjeli su. Sestra Hermina ima dvije diplome, iz sociologije i komunikologije, a trenutačno je na diplomskom studiju u Amsterdamu. Brat je ostao u Osijeku, studira na Poljoprivrednom fakultetu.
