Bila je subota 8. rujna 2007. godine, a Maksimir je skandirao tražeći ulazak golobradog, plavokosog mladića koji dotad nijednom nije nastupio za A-reprezentaciju. Nekoliko minuta kasnije Slaven Bilić uslišao je želje publike i omogućio Ivanu Rakitiću debi za vatrene. Prošlo je od tada nešto malo više od 11 godina, a taj golobradi mladić danas će protiv Španjolske u Elcheu upisati jubilarni 100. nastup za kockaste.
– Bio sam s cijelom obitelji na toj utakmici, na tribinama, i sad se ježim kada se sjetim trenutka kada je publika tražila da uđe u igru. Uh, kako sam bio ponosan na sina, pogotovo zato što smo prošli i neke dosta ružne stvari prije toga – prisjetio se jučer Ivanov otac Luka Rakitić.
Kapetan Švicarske
A te ružne stvari bile su prijetnje nekih Švicaraca zbog odluke da Ivan ipak izabere kockasti dres.
– I dandanas u sobi čuvam ta pisma, prijetnje, a ima ih jako puno, cijela vrećica. Znate, Ivan je bio konstantno kapetan Švicarske još od 12. godine. I uvijek je bio uvjerljivo najbolji, klasa iznad svih. Nudili su mu i kapetansku traku u seniorima. Ma naravno da su željeli da nastupa za njih, ali neki su tim prijetnjama baš pretjerali, prijetili su nam i smrću. Baš sam ovih dana planirao otvoriti sva ta pisma, prije nisam imao snage – kazao je Luka.
Tih nekoliko mjeseci, dok je vagao za čiju će seniorsku reprezentaciju nastupati, za obitelj Rakitić bili su jako stresni. Otac Luka, iako je silno želio da sin izabere Hrvatsku, u Ivanovu odluku ipak se nije miješao.
– Naravno da smo uvijek zajedno u Švicarskoj gledali svaku utakmicu Hrvatske i navijali. A kada je Dinamo u Europi došao igrati protiv Grasshoppersa, na tribinama sam na jednom ramenu držao Ivana, a na drugom drugog sina Dejana. I već tada je Ivan bio jako talentiran i znao sam da će jednog dana biti kapacitet za hrvatsku reprezentaciju. Ustvari, vjerovao sam to već kad je imao sedam godina! Imao je oduvijek nevjerojatnu želju za treningom, sjećam se da smo trenirali i po snijegu. Otišli bismo na igralište u Möhlinu, Ivan, Dejan i ja, te satima vježbali prekide, šut po golu i druge stvari... – rekao nam je tata Luka, a onda se prisjetio jednog dana u kolovozu 2007. godine kada je Ivan cijeloj obitelji rekao svoju odluku.
– Kazao je: “Tata, odlučio sam, igrat ću za Hrvatsku”, prepričao nam je sa suzama u očima Luka Rakitić.
A onda jedva nastavio:
“Znate, to mi je bio najemotivniji dan u životu. Bio sam tako ponosan što je presudilo njegovo srce, ljubav prema Hrvatskoj, jer ja mu nikada nisam nametao da izabere Hrvatsku iako sam to htio. U tom trenutku kroz misli su mi prošla sva odricanja koja su prethodila dolasku uopće do mogućnosti da nastupa za vatrene – kazao nam je tata Rakitić.
Petrić mu puno pomogao
A tih odricanja bilo je jako, jako puno.
– I drugi sin Dejan bio je jednako talentiran, vozio sam njega i Ivana svaki dan iz Möhlina do Basela, koji je bio 30 km udaljen. Morao sam bježati s posla da sve stignemo. A nije bilo lako, jer trebalo je to sve i financijski pokriti.
A financijske probleme Rakitići su mogli riješiti kada je tada 15-godišnjem Ivanu stigla ponuda iz Chelseaja!
– Imao sam doslovno pet franaka u džepu kada je stigla ta ponuda Chelseaja. Nudili su mu jako dobru plaću, a meni posao u Londonu. A paralelno su stigle i ponude Manchester Uniteda, Borussije Dortmund, Tottenhama i još nekih velikana. No mi smo sve odbili i pristali ostati u Baselu. Znao sam da bi u Chelseaju bio samo broj, dok su u Baselu već itekako računali na njega – prepričao nam je Luka Rakitić.
I dobro su razmišljali jer Raketa je za seniore Basela debitirao već sa 16 godina i pet mjeseci, a ubrzo postao i standardni prvotimac.
Nakon toga oko je na talentiranog Rakitića bacio i Dinamo, to jest Zdravko Mamić, no u redu za Ivana već je čekao Schalke pa prelazak u Maksimir nije bio ni najmanje moguć.
Već s 19 Rakitić je završio u Schalkeu, gdje je bio do 2011. godine kada je potpisao za Sevillu. A od ljeta 2014. je u velikoj Barceloni, gdje je postao jedan od nezamjenjivih igrača katalonskog kluba.
I u tom razdoblju stigao je do 100. utakmice za vatrene.
– Dolazimo svi na utakmicu, sin, ja, prijatelji i kumovi iz Splita, veliko društvo iz Sikirevaca. Bit će za mene jako emotivan trenutak kada Ivan i 100. put istrči za reprezentaciju – najavio je Luka.
Nakon srebra na SP-u Raketa je razmišljao da se poput Mandže, Sube i Ćorluke oprosti od hrvatskog dresa, no srećom za sve nas takvu odluku nije donio.
– Drago mi je da je odlučio i dalje igrati, ma može on još jako puno dati reprezentaciji. A moja je želja da jednom postane i kapetan Hrvatske – poručio je ponosni tata Luka.
A ponosan će večeras biti i Rakitićev veliki prijatelj, bivši suigrač iz Basela i reprezentacije Mladen Petrić.
– Poznajem ga još otkad je kao klinac igrao u Baselu. Već dok je bio kadet i junior smatrali su ga wunderkindom. Kada je sa 16 debitirao za seniore, i predsjednica kluba naredila je treneru da mora forsirati takve mlade igrače poput Ivana. Sjećam se njegovih prvih priprema sa seniorima Basela. Bio je dječak, mi smo tada otišli u Tursku na pripreme, vidjelo se da je nervozan, da mu je ritam jači nego u juniorima. Ali, na kraju tog kampa je izgledao kao da je godinu dana s nama. Uvijek je bio inteligentan igrač koji se brzo prilagođavao. Nikada takvog igrača prije ni poslije nisam vidio – rekao je Petrić koji se prisjetio onog čuvenog kornera koji je zajedno s Rakitićem izveo u utakmici Basela protiv Grasshoppera.
Petrić je 2007. imao jako bitnu ulogu u “nagovaranju” Rakete da izabere Hrvatsku.
– On i ja smo o tome razgovarali dan i noć, mogao sam mu dati savjet jer bio sam prvi nogometaš u Švicarskoj koji se odlučio igrati za neku drugu reprezentaciju. Naravno da sam ga nagovarao na Hrvatsku, ali rekao sam mu da je on taj koji treba odlučiti. I dobro je odlučio, sa Švicarskom sigurno nikada ne bi osvojio srebro na SP-u, a ni doživio toliko lijepih trenutaka – rekao je Petrić i zaključio: “Drago mi je da je i nakon SP-a odlučio ostati.”
