Jedna hajdučka era je završila, a nedjeljnom utakmicom s Osijekom, koja će se igrati na praznom Poljudu, splitski klub ulazi u novo doba. Balon euforije i navijačkog ludila ispuhan je, a u navijačkom Splitu sada je samo gorčina. A prije samo koji tjedan, ova se utakmica najavljivala kao nešto posebno važno, nikome ni na kraj pameti nije bilo da će se odigrati u ovakvim uvjetima. O toj utakmici popričao sam sa Stankom Bubalom, bivšim igračem ovih dvaju klubova. Danas, više od dvadeset godina poslije tih epizoda, još uvijek se priča o Ronaldu uz Turčinovića.
U njemu je još uvijek ona hajdučka emocija. Kada to jednom osjetite kao igrač splitskog kluba, u vama ostaje za cijeli život. Jasno je...
Kriza mora završiti
– Žao mi je zbog ove situacije oko Hajduka. A trebalo je to ove sezone biti drukčije. Žao mi je što se neke stvari nisu poklopile. Ali čim je Hajduk na prepunom Poljudu izgubio od Rijeke i Lokomotive, znao sam da će biti teško ostvariti cilj koji navijači splitskog kluba iščekuju dvadesetak godina. Hajduk je veliki klub i ova kriza mora se što prije završiti kako bi se adekvatno pripremilo za sljedeću sezonu – počeo je Bubalo.
S obzirom na snažnu emociju oko ove priče, takvo što će biti jako teško izvedivo bez jasne strategije i vizije upravljanja klubom?
– Žao mi je što nisu uspjeli. Dovedeni su neki pravi igrači, poput Ivana Perišića i Josipa Brekala, euforija je bila na vrhuncu. Teško je pronaći objektivne razloge ovog neuspjeha. Lakše je o tome govoriti nego osmisliti dobitnički koncept. Prvi dio prvenstva bilo je dobro, a teško mi je procijeniti što se dogodilo u drugom dijelu. Teško je procijeniti zašto Hajduk tako gubi utakmice protiv Lokomotive ili Rudeša, odnosno nekih manjih klubova.
Svakom bivšem hajdukovcu nije ovo lako proživljavati?
– Kao Hajdukov navijač htio sam da budemo prvaci. Stalno sam govorio o tome kako je Dinamo najveća prijetnja našim ambicijama. Mislav Karoglan igrao je sa mnom u Širokom Brijegu, moj je prijatelj. Napravio je sve, s Jurom Ivankovićem, no to nekad zaista nije dovoljno. Posebice u okolnostima u kojima funkcionira Hajduk. Neke se stvari nisu posložile, puno je bilo ozlijeđenih igrača, neplanirano su izgubili puno bodova i dođe do kolapsa...
Je li Karoglanu nedostajalo iskustvo za ovakav izazov?
– Ne bih htio da me netko pogrešno shvati. Karoglan je dobar momak, karakteran, završio je školu... Je li preveliko zasićenje, ne znam. Dao je sve za Hajduk, no dogodile su se nepredviđene stvari na koje nije mogao utjecati. Nije lako u Hajduku. Kada sam došao kao igrač, prvih dana su mi rekli: 'Odlazi, nemaš ti tu što tražiti...' Na kraju su me nosili na rukama. Ne bih kazao da je Karoglan kriv, daleko od toga. Možemo govoriti o tome što bi napravio neki stariji i iskusniji trener. Možda bi nešto promijenio, a možda bi bilo isto. Najčešće se u Splitu optužuje trener kada je rezultat loš. Ne bih kazao da to vrijedi u ovom slučaju. Sve je do igrača, odnosno njihove forme. Svi su očekivali da će ključni faktori biti Brekalo i Perišić. S Ivanom sam u dobrim odnosima i znam njegovo stanje jer sam imao ozljedu križnih ligamenata. Narod ne shvaća da se, nakon te ozljede, ne može igrati sedam-osam mjeseci. Perišić je hrvatska nogometna ikona i njega treba pričekati. Ostali su igrači morali bolje reagirati. U Hajdukovu priču sigurno je uložen maksimum.
Ovdje dolazimo do jedne ključne stvari, a to je selekcija igrača. Stalno se na Poljudu govori o domaćem proizvodu, a nikako da se postavi neki dugoročni standardi u tom smislu?
– Ja sam bio godinu dana u Hajduku, a klub je stalno živio od domaćih igrača. Juniori su bili u finalu Lige prvaka. Ali teško je jer Hajduk stalno traži rezultate. Malo se i u medijskom prostoru podigla euforija. Pa može Hajduk biti i drugi. Prevelik je pritisak koji igrači nisu mogli podnijeti. Pukštas je dobar igrač, ali mladi su u zadnje vrijeme zakazali. Uslijedile su ozljede vratara. Igračima je najteže, no sve to treba preživjeti.
Neki kažu da je pritisak igračima neizdrživ, a drugi pak tvrde da oni koji to ne mogu izdržati nemaju što tražiti u Hajduku. Gdje je istina?
Treba pričati...
– Sjećam se naše utakmice protiv Cibalije na Poljudu. Završilo je 0:0, a ja sam propustio nekoliko prilika. Tada su mi govorili da odem, a još i danas me spominju. Marko Livaja je bio dobar kada je zabijao pogotke i odlučivao utakmice, a sada je na udaru. Nije samo Livaja Hajduk, to smo mi svi. Možemo govoriti o pogreškama. Pričalo se da je Lukša Jakobušić najbolji predsjednik, Mindaugas Nikoličius najbolji sportski direktor, Mislav Karoglan najbolji trener, a sada je sve potonulo. Nije baš to tako. Hajduk se mora pripremiti za novu sezonu.
No nije problem samo u novoj sezoni, Hajduk vrlo brzo mora pronaći dugoročnu strategiju?
– Da sam ja na čelu kluba, razgovarao bih sa svima i pokušao stvarati novi Hajduk. Neki podcjenjuju Juru Ivankovića, to je dobar trener. Zašto on ne bi bio taj napravi li rezultat. Ove se godine previše podiglo prašine oko toga da će Hajduk sigurno biti prvak...
I onda su upali u stupicu?
– Moguće je i to. Puno je igrača pretrpjelo ozljede, stadion je stalno bio pun, a pritisak velik... Neka im ovo bude opomena.
Sjetio se Bubalo jedne utakmice protiv Hajduka u dresu Osijeka.
– Igrali smo na Poljudu pred 20 tisuća navijača, vodili smo 3:1 na poluvremenu, pa izgubili 4:5. Najviše žalim za tom utakmicom – zaključio je Bubalo.
