Danas koronavirus, a prije 48 godina velike boginje imaju najmanje jednu dodirnu točku; obje zarazne bolesti na neko vrijeme zamrznule su sportska natjecanja, naravno u posve drukčijim razmjerima.
Koronavirus globalno, a velike boginje lokalno, premda je epidemija od prije gotovo pola stoljeća bila neusporedivo smrtonosnija.
Bivšu Jugoslaviju, preciznije dijelove Srbije, Kosova i Crne Gore, pogodila je na prelasku iz veljače u ožujak 1972. godine epidemija velikih boginja, tzv. variola vera.
Bili su to dramatični tjedni, naročito u tom dijelu Jugoslavije, u kojemu je država praktički bila paralizirana, a informacije o širenju zaraze bile su strogo kontrolirane i izlazile su na kapaljku.
Umor pripisao putovanju
Prvi slučaj velikih boginja zabilježen je u selu Damjane kod Đakovice. Muslimanski hodočasnik iz Prizrena Ibrahim Hoti po povratku iz Iraka donio je virus u Jugoslaviju. U grupi od 24 hodočasnika, Hoti je boravio pet dana u Iraku, posjetivši sveta mjesta Karbalu, Najaf i Bagdad, gdje su u to vrijeme bili evidentirani slučajevi velikih boginja.
Ibrahima je u rodnim Damjanima dočekala rodbina te susjedi i prijatelji kako bi mu čestitali hadž. Po povratku je osjećao slabost i umor, što je pripisao višednevnom putovanju autobusom. Danima je imao groznicu i blagi oblik osipa, ali ubrzo se oporavio.
Preživio je blaži oblik variole vere, ali je nehotice počeo širiti zarazu. Među onima koji su bili u kontaktu s Hotijem bio je učitelj iz Tutina, grada na Sandžaku, 29-godišnji Latif Mumdžić. I dok je Hoti bolest prenio i proširio u Orahovac, Đakovicu i Prizren, Mumdžić se razbolio u Tutinu.
Bolest nije odmah prepoznata, već je po protokolu, nakon što je osjetio prve simptome, Mumdžić bio prvo prevezen u Novi Pazar, potom u Čačak, a nakon što je dobio osip po cijelom tijelu i visoku temperaturu, bio je hitno prebačen u Dermatovenerološku kliniku u Beogradu.
U njoj je Mumdžić zarazio još petnaestak pacijenata i članova medicinskog osoblja prije nego što je virus napokon bio identificiran. Umro je 10. ožujka u strašnim mukama.
Prvih dana epidemija je bila zataškavana. Institut Torlak u Beogradu je 15. ožujka 1972. bio izolirao virus variole vere, sljedećega dana “Glas Amerike” objavio je informaciju da bi se Jugoslavija sljedećih dana mogla suočiti s epidemijom velikih boginja, a tek 25. ožujka u jugoslavenskim medijima bilo je objavljeno da je izbila epidemija.
Tada su bile napravljene karantene u koje su bili smješteni svi zaraženi i svi koji su s njima bili u kontaktu. U roku od deset dana u Beogradu cjepivo je na 727 mjesta primio čak 1.849.341 građanin, a oko 600 tisuća ljudi bilo je ponovno cijepljeno. Ukupno je u Jugoslaviji bilo zaraženo 175 ljudi, od kojih je 35 preminulo.
Nogometno prvenstvo bilo je prekinuto između 23. ožujka i 16. travnja 1972., i u tom razdoblju klubovi su igrali samo prijateljske utakmice. Primjerice, tadašnji prvoligaši Partizan i Vojvodina dogovorili su prijateljsku utakmicu za 9. travnja na stadionu JNA, bez publike, a koliki je tada bio interes za nogometom, govori i činjenica kako je taj susret bio izravno prenošen na televiziji!
Iz Beograda nam se javio 74-godišnji Ilija Petković, jedan od najslavnijih napadača nekadašnje savezne lige, tadašnja zvijezda OFK Beograda. Legenda jugoslavenskog nogometa, rođen u Kninu. Vrlo se dobro sjeća tih dramatičnih dana...
– Bilo je slično kao danas, zabrana javnih okupljanja, međusobnih fizičkih kontakata, premda smo mi u OFK Beogradu cijelo vrijeme ipak trenirali.
Istina, situacija je u zdravstvenome smislu tada bila puno gora, jer je smrtnost od boginja bila mnogo veća, pa je i strah kod ljudi bio izraženiji. Iako je ono bila epidemija, a sada je riječ o pandemiji – kazao nam je Petković.
Je li vas bilo strah za vaše zdravlje i za zdravlje vaših članova obitelji, vaših najbližih?
Petković: Ne prkosim koroni
– Iskreno, ja nisam bio toliko u strahu, jer sam boginje već bio prebolio kao dijete u Kninu, a 1972. godine još sam bio samac, nisam imao obitelj u Beogradu.
Naravno da smo svi tu epidemiju shvaćali ozbiljno, osobito kada su u medijima objavljene informacije o njoj. Tada smo se svi maksimalno mobilizirali, pa je stoga i bolest bila dosta brzo stavljena pod kontrolu – nastavlja Petković.
Kako danas gledate na koronavirus?
– Imam 74 godine, u dobrom sam zdravstvenom stanju, a život me naučio da takvim stvarima, osobito u mojoj dobi, ne treba prkositi. Ovo je bolest koja ne dopušta pogrešku, stoga sam discipliniran i držim se svih preporuka zdravstvenih službi – kaže Petković.
Dinamo je 23. ožujka 1972. odigrao prvenstvenu utakmicu s Veležom u Mostaru i izgubio 0:1, a u pauzi prvenstva igrao je u Zagrebu prijateljske utakmice s urugvajskim Nacionalom iz Montevidea (2:1) i tadašnjim drugoligašem Zagrebom (2:1).
Prvenstvo je nastavljeno 16. travnja, a Dinamo je izgubio od tada najjače momčadi bivše SFRJ, sarajevskog Željezničara 0:2.
Klub s Grbavice u toj je sezoni osvojio svoj jedini naslov prvaka, doprvak je bila Crvena zvezda, a trećeplasirani je bio OFK Beograd.
Dinamo je, pod vodstvom trenera Dražana Jerkovića, na kraju prvenstva bio osmi, a Hajduk, s Ivićem na klupi, tek deseti. Hajduk i Dinamo su 19. svibnja 1972. godine u Beogradu igrali u finalu Kupa maršala Tita u kojemu su Splićani slavili sa 2:1.
