Nakon Hrvatskog hrvačkog saveza, primanje za brončanog teškaša s Prvenstva Europe do 20 godina priredili su i čelnici Sportskog saveza grada Zagreba – predsjednik Vjekoslav Šafranić i glavna tajnica Suzana Šop. A slavljeni sportaš – hrvač Marko Milanović, sin predsjednika države Zorana Milanovića – stigao je u pratnji niza hrvačkih djelatnika (Bregović, Pavelić, Kutleša, Benčec), ali i svog reprezentativnog trenera Nevena Žugaja, koji je o svom borcu kazao:
– Marko dolazi iz Hrvačkog kluba Metalac koji uvijek ima snažne i spremne hrvače pa je meni tim lakše. Doduše, on je netipičan teškaš, u deficitu je od 20 kilograma jer sa 110 kg nastupa u kategoriji do 130 kg, no zato je koordinacijski, odnosno motorički i funkcionalno iznad svojih konkurenata. Njega ne treba forsirati nabijanjem kilaže, za to ima vremena, neka on samo ustraje u ovome što sada radi. Uostalom, neka se sada odmori deset dana pa ćemo se spremati za U-20 Svjetsko prvenstvo, koje će se održati u rujnu.
Kad smo već kod kilograma, evo kako na svoju situaciju gleda ovaj 19-godišnjak od 110 kilograma:
– Ja sam s kilažom dosta stabilan i ne mogu reći da imam previše masti. Da mi je netko prije pet godina ponudio ove kilograme koje sada imam, ja bih ih prihvatio. Da mi netko ponudi da moram ostati bez jedne stvari između koordinacije, brzine, eksplozivnosti i 130 kilograma, ja bih se odrekao kilograma jer njih je najmanji problem dobiti. Uostalom, s 19 godina ti ne možeš imati kvalitetnih 130 kilograma niti ja to želim. Bio bih zadovoljan da kao senior imam 120 kg i da budem brz, eksplozivan i izdržljiv. Bi li rujansko Svjetsko prvenstvo u Zagrebu moglo biti pozornica seniorskog debija ovog 19-godišnjaka?
Kad smo već kod kilograma, evo kako na svoju situaciju gleda ovaj 19-godišnjak od 110 kilograma:
– Ja sam s kilažom dosta stabilan i ne mogu reći da imam previše masti. Da mi je netko prije pet godina ponudio ove kilograme koje sada imam, ja bih ih prihvatio. Da mi netko ponudi da moram ostati bez jedne stvari između koordinacije, brzine, eksplozivnosti i 130 kilograma, ja bih se odrekao kilograma jer njih je najmanji problem dobiti. Uostalom, s 19 godina ti ne možeš imati kvalitetnih 130 kilograma niti ja to želim. Bio bih zadovoljan da kao senior imam 120 kg i da budem brz, eksplozivan i izdržljiv. Bi li rujansko Svjetsko prvenstvo u Zagrebu moglo biti pozornica seniorskog debija ovog 19-godišnjaka?
– Vidjet ćemo kako će teći moj razvoj sljedeće sezone, a prije toga bih neke ozljede trebao sanirati. Osim toga, vidjet ćemo i kako će treneri seniorske reprezentacije odlučiti.
Koje su ozljede bile u pitanju?
– Koljeno sam zaliječio, no u trećem mjesecu ove godine otišao mi je labrum u kuku i onda su našli degenerativnu promjenu pa mi je predložen operativni zahvat nakon kojeg se možete relativno brzo vratiti u sport. Malo me bilo trta kad sam se ozlijedio, nisam znao što očekivati, no sad me to ne brine.
Kad je lani osvojio naslov seniorskog doprvaka Hrvatske, razgovarali smo o tome kako se u kući Milanovićevih sport pomno prati.
– Pa gledamo sve, naročito sportove koji su tog časa aktualni. Evo, pratili smo sada i košarkaše u Ateni, prati se Euro. Sve komentiramo, moji razumiju materiju sporta.
Koliko razumiju njegov sport s obzirom na to da je on sada vrlo duboko u tome?
– Pa dosta ozbiljno to shvaćaju. I prije ovog rezultata su me podržavali. Vide koliko je zahtjevno, koliko često idem na treninge, koliko mi treba odmora i sna.
Ne kaže se zalud da je sport, nakon roditelja, drugi najbolji odgojitelj kojeg mladi čovjek može imati.
– Pa tako je. Naročito neki borilački sport. Zapravo, svaki je sport mentalno težak, a naročito borilački, jer u njemu imate još i aspekt borbe. Vi u sportu razvijate odnos prema poslu, disciplinu, poštovanje starijih... Kroz sport učiš sve pa u bilo kojem aspektu života, kada naiđeš na neki problem, puno se više možeš emocionalno iskontrolirati. Naučiš da kada je nešto teško, samo treba raditi, da će problem proći i da će uslijediti nagrada.
S obzirom na to da mu je otac Zoran predsjednik države, a majka Sanja znanstvenica, mnogima je neobično da im je sin izabrao težak rudarski sport. Najčešće se za hrvanje odlučuju djeca iz radničkih obitelji.
– Logično je za hrvače da više dolaze iz radničkih obitelji. To su često djeca koja žive u predgrađima, koja žive aktivniji život, koja fizički pomažu obitelji i kao takva ona se bolje motorički snađu. Naravno, uvijek ima iznimki. Za gradsku djecu iz obitelji intelektualaca zna se reći da im je preugodno te da nemaju potrebu za nadmetanjem i dokazivanjem kroz sport. Iako sam odrastao u gradu, djeca i iz mog kvarta, pa tako i ja, dosta su se igrala, odlazili smo u šutu, svaki dan igrao se neki sport. No najbitnije je da ti nešto želiš jer onda više nije bitno tko si i što si.
Markova karijera ima određenu dvojakost. Dosad je on bio sin predsjednika Milanovića koji se bavi hrvanjem, a sa sve većim uspjesima on će sve više biti odlični hrvač Milanović, kojemu je, usput budi rečeno, otac predsjednik države.
– Ja se jesam i dosad isticao svojim rezultatima i nisam u oblacima. Svjestan sam ja tko sam i što sam i da se to može protumačiti dvojako, ali hrvanje to može iskoristiti za nešto pozitivno. Recimo, za promoviranje hrvačkog sporta, ali i sporta općenito, kao dokaz da možete uspjeti u sportu bez obzira na to iz kojeg ste sloja društva. Samo to treba htjeti i ništa se ne smije raditi napola. Ja sam svjestan da ću, što god da osvojim, ako osvojim, biti sin bivšeg premijera i aktualnog predsjednika države i da će me ljudi tako doživljavati. No svatko od nas ima svoj križ koji vuče i koji mu daje snagu u teškim trenucima. Mene to ne dira niti bih dopustio da mi to smeta.
