Bio je ministar obrane BiH nakon prvih demokratskih izbora, visoki dužnosnik u tijelima Herceg Bosne i HVO-a, predsjednik HDZ-a u turbulentnim poslijeratnim vremenima. Božo Rajić je u svojevrsnoj političkoj mirovini. Prvi put govori o povijesnim trenucima, iskušenjima hrvatske politike, odnosa Hrvatske i Hrvata u BiH.
Gospodine Rajiću, dvadeset godina bili ste u vrhu politike Hrvata BiH, sad ste u potpunoj mirovini. Je li bilo teško, je li imalo smisla proći taj put u tako sudbonosnim vremenima?
Bio je to težak put i gustoća života koja lomi, a mnoge je slomila. Obnašao sam brojne i različite dužnost od općinske do nacionalne i državne razine, iskusio sva stanja duha između očaranja i očaja, hvaljen i kuđen, katkad fizički i psihički premoren, ali mi nije žao. Žao mi je svih žrtava hrvatskoga naroda i uopće ljudskih žrtava u BiH, žao mi je što nismo uspjeli ostvariti cilj borbe – jednak položaj Hrvata s druga dva naroda u BiH. Politička borba, unutar hrvatskog korpusa, dovodila je do sukoba, težih riječi, nesnošljivosti. Onima koje sam, bavljenjem politikom, povrijedio - ispričavam se, a svima koji su to činili meni, opraštam. Bilo je časno i imalo je smisla biti dio političkog i obrambenog projekta hrvatskog naroda u BiH i Hrvata uopće, iako rezultati nisu u skladu s velikom žrtvom našega naroda u BiH.
Hrvati u BiH su materijalno osiromašeni, demografski uništeni, politički podijeljeni. Podsjeća li Vas to na stanje uoči rata?
Osiromašenje Hrvata u BiH, kao i drugih, ponajprije je posljedica ratnih razaranja, tehnološkog zaostajanja i gubitka tržišta, a najviše posljedica promjene sustava u posve neuređenoj državi. Demografsko stanje Hrvata u BiH neposredna je posljedica rata i progona, kao i nepravednog uređenja države BiH. Bez promjene ustrojstva države demografska situacija bit će još gora. Političke podjele u našem narodu najvećim dijelom izviru iz nezadovoljstva položajem Hrvata u BiH i u oba entiteta, pri čemu se sukobljavaju dvije koncepcije, jedna koja vjeruje da bez istinske jednakopravnosti, dakle i teritorijalne, triju naroda nema stabilne države i napretka, i druga koja misli da bi izgradnja središnje države sama po sebi riješila nacionalno pitanje. No, ovo stanje, ipak nije ni blizu stanju uoči rata prije dvadeset godina.
Zagreb je zaokupljen suđenjima, korupcijskim aferama, prošlošću. Je li to Hrvatska iz snova onih koji su za nju ginuli? Čini li Hrvatska dovoljno na zaštiti Hrvata u BiH?
Republika Hrvatska mora se baviti svojim problemima, pa i ovima koje ste naveli. Ona je pred vratima EU-a i to bi nas trebalo radovati. Hrvatska nije onakva kakvu su željeli oni koji su umrli za nju, nije onakva kakvu ju želi većina njezinih građana, ali je prošla najteže u tranziciji, vjerujem da će uskoro biti zemlja zadovoljnih ljudi. Hrvati u BiH s razlogom prigovaraju Republici Hrvatskoj i svim političkim strankama jer se dugo ne ponašaju u skladu s obvezama koje Hrvatska ima kao potpisnik i jamac sporazuma iz Washingtona i Daytona. Predugo Hrvatska šuti na vidne i brojne izmjene oba sporazuma koje se vrše na štetu Hrvata u BiH. Ne mislim da Hrvatska ima moć učiniti ono što mi želimo, ali nema pravo šutjeti kad se gaze prava najmalobrojnijeg hrvatskog naroda u BiH. Zbog šutnje i uopćenih fraza o ravnopravnosti Hrvatska je suodgovorna za sve teži položaj Hrvata u BiH.
Neki kažu da je Hrvatska zaboravila Hrvate u BiH, neki da smo prodani, čini se da nema politike koja shvaća da je ostanak Hrvata u BiH u pravome smislu strateški važan toj državi!
Pretjerano je reći zaboravljeni, primjerenije je kazati da Hrvatska nije dovoljno pokazivala svoju odgovornost za BiH kao potpisnica sporazuma i kao država koja ima strateške interese u ostanku i opstanku Hrvata u cijeloj BiH. Nadajmo se da će se to promijeniti u budućnosti u korist Hrvata u BiH i BiH u cjelini. Konstrukcije o prodaji, kao kompenzaciji za ovo ili ono, izlizani su klišeji iz otrcane strategije optuživanja Hrvatske i predsjednika Tuđmana bez ijednog materijalnog dokaza. Vjerujem da će nakon ulaska u EU Hrvatska moći i znati artikulirati postojanu politiku zaštite dijela svoga naroda koji živi u BiH, i to bez obzira na to tko čini vlast.
Suglasan sam s Vama da Zagreb nije glavni problem Hrvata u BiH. Hrvatska politika, prije svega okupljena oko HDZ-a, ima svoje unutarnje slabosti, jedina je stranka koja je promijenila devet predsjednika, Vi ste jedan od njih, dogodilo se nekoliko raskola. Kako na to gledate kao svjedok i sudionik događaja?
Hrvatima u BiH Republika Hrvatska nije, niti smije biti problem. Ona je oslonac svim Hrvatima izvan Hrvatske, svi, ili gotovo svi Hrvati iz BiH su državljani Hrvatske. Nevolja je što Hrvatska ne može učiniti za nas ono što mi očekujemo. Nažalost, politička rješenja se nalaze u sjecištu moći i nemoći, u kompromisu brojnih unutarnjih i vanjskih silnica, često u korist nepravde. HDZ BiH je, od svih stranaka u BiH, imala daleko najveći broj predsjednika, što govori o težini puta i traganju za rješenjima, to je bio i odraz njezine unutarnje demokracije. Brza promjena predsjednika stala je kad je i ta stranka uvela fenomen lidera, predsjednika ogromnih ovlasti, moćnih ličnosti iza koje se više ne vidi stranka. Šteta je što tako danas djeluju sve stranke u BiH i šire, a posljedice su razorne, suspendirana je unutarstranačka demokracija, odluke prepuštene pojedincima, ozbiljno ugrožena zdrava kadrovska politika. Raskoli unutar stranke događali su se kao koncepcijski ili personalni, ali ni jedan raskol nije znatnije umanjio političku moć i politički prostor HDZ-a BiH. Moć HDZ-a BiH ozbiljno je ugrozio jedino HDZ 1990, upravo zato što je nastao koncepcijskim sukobom.
Nakon općih izbora u BiH ‘neočekivano’ se dogodilo ono što je većina Hrvata u BiH priželjkivala. Dva HDZ-a, dvije najveće hrvatske stranke, stale su na istu stranu. Kako gledate na taj savez?
Podjela HDZ-a u BiH na dvije stranke, istog programa, ali različite prakse, dugo je bila teška i neprihvatljiva našem narodu. Bila je mučna, štetna, ali nužna. Sva sreća da je sazrelo opće uvjerenje o travanjskom paketu ustavnih promjena kao lošem rješenju za Hrvate u BiH, čime je počelo nestajanje razloga raskola. Namjera SDP-a da pogazi jasnu izbornu volju hrvatskog naroda udružila je dva HDZ-a u savez za obranu nacionalnog dostojanstva i temeljnih načela demokracije, osobito u višenacionalnim državama. Naš narod je to priželjkivao i radosno prihvatio kao odgovor na nepravdu. Nije uputno gaziti dostojanstvo niti osobe niti naroda, što SDP zaboravlja. Moj stav o ovom savezu javno je obznanjen, bio sam i ostajem za taj savez dok djeluje po programskim načelima Kreševske deklaraciju i ako je iskren. Nažalost, čini se da savez nije naročito iskren. U tom savezu morao je biti i treći državotvorni faktor našega naroda, izrijekom govorim o HSP-u BiH. Držim odgovornim predsjednike i predsjedništva sve tri stranke što nisu našli snage da stanu zajedno u trenutku kad je pogažen politički subjektivitet i volja jednoga konstitutivnog naroda.
Je li krivnja za neiskreno ponašanje samo na jednoj strani?
Savez dva HDZ-a nije na pojavnoj razini iskren. Krivnja je obostrana, osobito dvojice predsjednika, premda znam koliko zagriženosti ima na nižim razinama obiju stranaka. Ni pod koju cijenu nije se smjelo dopustiti ovakvo ponašanje u Hercegbosanskoj županiji. Svi mi znamo da smo tamo mogli imati vladu za jedan dan da se nismo neiskreno nadmudrivali, kao što znamo da je dogovoreno da Vladu u toj županiji vodi HDZ 1990, a u ostale tri županije HDZ BiH. Zar je trebalo dati maha onima koji propovijedaju da obje središnjice u Mostaru trguju interesima Hercegbosanske županije?
Mnogi su očekivali veći iskorak i učinke Hrvatskoga narodnog sabora. Treba li HNS djelovati radikalno ili institucionalno?
Poznati su moji stavovi o ulozi HNS-a još prije deset godina. HNS ne smije biti samo politička reprezentacija hrvatskog naroda u BiH, niti na njegovu čelu smije biti ijedan političar. On mora biti svehrvatski, nadstranački, snažnog moralnog ugleda, savjetodavne naravi i daleko od bilo koje izvršne funkcije ili tijela. HNS svojim djelovanjem treba biti glas hrvatskog naroda u najširem smislu riječi, glas savjesti, kolektivni um, njegovi zaključci i dokumenti obvezuju u moralnom smislu sve koji obavljaju javni posao u ime Hrvata BiH. Bojim se da se i ovaj saziv HNS-a gubi i topi u nemogućim misijama, u gubljenju energije na ono za što nije ovlašten. HNS ne može biti supstitut vlasti, niti može donositi obvezujuće akte!
Česte su i opravdane kritike rezultata politike HDZ-a u BiH koji su ispod očekivanih. Unatoč svemu, je li alternativa takvoj politici HSP BiH, Boljitak, HSS-NHI, pogotovo nakon što su pogazili većinsku volju svoga naroda?
I u životu i u politici krećemo se između sredstava kojima raspolažemo i ciljeva kojima težimo, a zaustavimo se između željenih i ostvarenih rezultata. Da je dostignut primarni politički cilj, suverenitet i konstitutivnost Hrvata BiH, jednaka po formi i sadržaju onome što imaju Srbi i Bošnjaci, nitko ne bi mogao dovoditi u pitanje rezultate HDZ-a. Ovako, kad to nije ostvareno, prigovori uspjehu HDZ-a se ne mogu izbjeći. HDZ ima neupitnih zasluga za obranu hrvatskoga naroda i svog prostora, cijele BiH, ali ima i grijeha, propusta, krivnje, iako za glavno pitanje – položaj Hrvata BiH nije osobito kriv, barem nije sam. O tom vitalnom pitanju odlučivali su brojni domaći i međunarodni faktori i samo onaj tko ne zna taj konglomerat odlučivanja i uvjete pod kojima se to činilo, može paušalno tvrditi da je svemu kriv HDZ. Jer, takvi ljudi ne znaju da veliki narodi čine što žele, a mali što moraju. Bilo je i prijevara u tim odlučivanjima, bilo je obećanja, kao ovo je prvi korak, pa nije išlo dalje. Po mom uvjerenju HDZ će biti kriv pred savješću i poviješću ako pristane na ustavna rješenja koja legaliziraju sadašnju nepravdu u BiH. To ne znači da može spriječiti donošenje takvih odluka, ali mora odbiti potvrditi svojim glasovima nejednakost svoga naroda s druga dva naroda. Alternativa politici oba HDZ-a mora postojati i već postoji u više hrvatskih stranaka, građanskih stranaka, i neovisnih pojedinaca, pa tako i u strankama koje ste imenovali. Alternativa u politici je poželjna, kao korektor, kao mogućnost izbora. Međutim, valjana je i legitimna samo ona alternativa koja na slobodnim demokratskim izborima zadobije povjerenje hrvatskog naroda u BiH da ga zastupa. Ako i kad hrvatski narod u BiH navedenim strankama pojedinačno ili zajedno dadne povjerenje i pobijede ostale takmace neka ga zastupaju i svako im dobro. Međutim, oni taj mandat nisu dobili, kao ni član Predsjedništva iz hrvatskog naroda, i ne mogu zastupati narod mimo njegove iskazane volje na izborima. Licemjerno je i nemoralno izvrtati teze i postavljati pitanje tko jest, a tko nije Hrvat, ili tko je bolji ili lošiji Hrvat. Nije riječ o tome, riječ je o pravu Hrvata da izaberu svog predstavnika, koji po logici treba biti Hrvat, ali može biti i Kinez! Ja znam više Hrvata iz npr. HSP-a BiH čiju čestitost u nacionalnom smislu ne treba dokazivati, jer je dokazana, ali oni uzurpiraju pravo predstavljanja Hrvata s tek desetak posto glasova Hrvata. Pobjednik izbora među Hrvatima BiH je sam HDZ BiH, s oko 62% glasova, što mu daje pravo da zastupa naš narod do novih izbora. Ako pridodamo glasove HDZ-a 1990, onda je to mandat dobiven od skoro 90% hrvatskih glasača. Tko ne poštuje tako iskazanu volju vlastitog naroda, ne može dokazati da poštuje i narod kao takav. Pri ovome ne želim ni jednom riječju povrijediti ničiji osobni integritet, govorim samo u političkim kategorijama.
Kako u tom kontekstu doživljavate današnju bošnjačku politiku Sarajeva, prije svih SDP-a Zlatka Lagumdžije?
Politika koju jednoznačno nazivamo sarajevskom, nije odustala od predratnog cilja građanske BiH u kojoj odluke donosi većina, usprkos višenacionalnom karakteru zemlje. To se često podvodi pod pojam jačanja institucija i širenja ovlasti BiH, ili u interesu i za ljubav funkcionalnosti vlasti. SDP je u tome otišao najdalje, prikrivajući unitarne planove tzv. multietničnošću. Prije deset godina, kao i danas, SDP vrši vlast s marginalnim strankama, na udaru su prava i interesi Hrvata. Otimanje nadležnosti županija, izmjene ustava i druge mjere tada Hrvate su poveli prema statusu nacionalne manjine, a sada im se oduzima i pravo da kažu tko će ih zastupati. Matematičkim novotarijama dokazuju da je 90% manje od 10%. S tim planovima i praksom nije se lako nositi, nada leži u obrani principa i strpljenju.
Opet se govori o ukidanju ili okrupnjavanju županija. O tome govore i visoki američki dužnosnici. Je li to prihvatljivo i što je rješenje ako ova ideja nije dobra?
Gledano s razine globalnih problema i procesa uloga županija, možda se čini jako sitnom. Gledano iz pozicije Hrvata, koji još samo u županiji imaju izvorna prava, uloga županije je velika. Teško je komentirati model koji nije obznanjen, kojem se ne zna smjer ni sadržaj, ali puko ukidanje županija je apsolutno neprihvatljivo. Okrupnjavanje koje bi dovelo do toga da nigdje više Hrvati nisu većina, jednako je štetno. Ima rješenja koja bi bila prihvatljiva uz suštinske promjene načina donošenja odluka i zastupljenosti naroda, ali za to treba šira elaboracija. Održiva BiH je samo ona koja je rezultat unutarnjeg sporazuma triju naroda i ostalih građana i koja počiva na načelu pravde i istovjetnih rješenja za sva tri naroda. To je jedan od brojnih oblika federalizma, pri čemu je važno da su rješenja i u ustavnom i u teritorijalnom smislu ista za sva tri naroda. Moguća su i druga rješenja ako su ista za sva tri naroda. Hrvati su spremni za ozbiljan razgovor.
Svjedočili ste na strani obrane nekih Hrvata u Den Haagu. Tamo se sudi najvišim dužnosnicima Herceg Bosne i HVO-a, odnosno politici Hrvata u BiH. Zašto ta ista politika nije obranila istinu o Herceg Bosni i Domovinskom ratu?
Haaški sud postupa po kriterijima koji nisu posve jasni ni dosljedni, točnije tako radi tužiteljstvo. Najvažnije optužnice kreiraju se na tzv. udruženom zločinačkom pothvatu, gdje se sudi i djelu i namjeri izvedenoj iz verbalnog djelovanja. Politika se ne može korisno miješati u sam proces, ali može servisirati obrane optuženih svim raspoloživim dokazima protiv široko postavljenih optužnica. Koliko je ta zadaća obavljena ne znam, ali vjerujem da udruženi zločinački pothvat neće biti presuđen. Pojedinačnih presuda bilo je i bit će jer su neki zločini uistinu počinjeni. Nažalost, u osebujnom shvaćanju tzv. zapovjedne odgovornosti potencijalno svi u BiH mogu biti optuženi, jer krivnja izvire iz činjenja, zapovijedanja, nesprječavanja, nekažnjavanja. Ipak, ne vjerujem da će se presuditi politici Hrvata, kao ni drugih naroda, jer to nije mandat Suda u Den Haagu.
Primiče se 20. obljetnica HZ HB. Kad odvrtite film svih bitnih događaja unatrag do 1991., vidite li gdje su Hrvati u BiH i hrvatska politika pogriješili? Ima li nade?
Zanimljivo je kako je teško dokazati golu istinu. U trenutku osnivanja HZ HB 18. studenoga 1991. jedini motiv bio je kako se u svojoj nemoći organizirati i povezati da ne doživimo nestanak, znajući da na nas ide četvrta vojna sila Europe. Iskustva Ravnoga, Škabrnje i osobito Vukovara su bolno opominjala. HZ HB je osmišljena kao zamjena za trulu i raspadnutu vlast u Sarajevu u zadaći obrane ljudi, imovine i prostora. To, i ništa više. Bez te odluke i obrambenih priprema Hrvati bi nestali iz BiH. Kad je došla agresija i rat morali smo uspostaviti funkcije izgubljene države, vođenje rata je preskupo, preteško, a narod mora živjeti. Braneći sebe, Hrvati HZ HB prvi su branili i BiH, preko slobodnih teritorija odvijala se sva opskrba unutrašnjosti BiH, Armije BiH. Rat je donosio obrate, nepredvidive sukobe, mirovne planove koji su svaki put polazili od stanja na terenu i postojanju tri strane. Prihvatili smo svaki plan međunarodnih posrednika i sad se vidi da je to bila greška. Nismo nikada koristili referendum kao instrument demokratskog očitovanja, što je također greška. Najviše smo od zaraćenih strana željeli mir i kažnjeni smo za to. Za svu kooperativnost uzvraćeno nam je nepravdom i obećanjem koje nije izvršeno. Kad je nastajala Federacija BiH uvjeravali su nas da će i ostatak BiH biti kantoniziran na većinskom etničkom principu i da će se država zvati FEDERACIJA BiH, dakle federacija kantona – županija. Umjesto toga dobili smo dva entiteta i u oba smo manjina. Ne smije se smetnuti s uma da su mirovne sporazume kreirali i vodili najjači čimbenici međunarodne politike i da nije moglo biti velikih riječi i odbijanja planova, osobito Washingtonskog i Daytonskog. Unatoč nepravdi, suđenjima, razočaranju naroda, znam da ima nade. Neprirodna stanja ne mogu trajati dugo, logika društvenog i državnog života ne prihvaća nikakvu ispriku za nefunkcionalnu državu i nejednakost naroda. To će se mijenjati. Koristim mogućnost da svima koji je osjećaju svojom čestitam 20. obljetnicu uspostave HZ Herceg Bosne.
