Noć se već spustila nad Berlinom, no reflektori istočnonjemačke straže nebo nad Berlinskim zidom pretvorili su u dan. Kao u nekoj predstavi, kod Brandenburških vrata na zid koji je od 1961. dijelio grad popeo se protagonist, mladić u crnoj kožnoj jakni, s čekićem u ruci. Stefan Brandes, 28-godišnji kirurg mislio je: “Sad ili nikad”. To je čekao. Vrijeme se usporilo. Iza njega, na zapadnoj stani stajala je šačica ljudi, među njima i njegov brat Joachim. S istočne strane u oči su ga gledali naoružani čuvari. Iza njih, na pristojnoj udaljenosti od zida, razabrao je masu koja se gubila u mraku te večeri 9. studenoga 1989.
– Pa hajdemo, htio si spektakl, sad ga imaš. Svi gledaju u tebe - govorio je sam sebi. Kleknuo je i čekićem udario u zid. Jednom, drugi put, treći. Vladao je muk. Napetost. Nitko se nije micao. Njegovi udarci kao da su hipnotički dje- lovali na stariju ženu iz istočnog dijela. Izdvojila se iz nepomične mase i krenula prema zidu. Grobnu tišinu proparali su krici i plač. “Hoću na zapad, pustite me na zapad, hoću preko zida”, vikala je, kao u deliriju. Stefan je i dalje udarao, držeći na oku stražare. Prišao im je nadređeni i odveo ih u stražarsku kućicu. Iz nje su izašli bez oružja.
– Tog trena atmosfera je eksplodirala – govori nam Stefan. Nijemci s istoka zatrčali su se prema zidu. Kao utopljenici, ovi s istoka su se bacali na zid, a zapadnjaci su ih vukli preko. Zid je u tom trenu postao prošlost. – Mama mi je često govorila: Rođen si kad i zid, jednako ste stari – prisjeća se danas 58-godišnji Nijemac. S time, kažemo mu, da ga je nadživio. Smije se. Točno 30 godina od trenutka kad je prvi počeo čekićem rušiti Berlinski zid, što su ovjekovječile kamere, kao da još ne može shvatiti što je zapravo napravio. Kad mu kažemo da je izašao na naslovnici Večernjeg te da je simbol vremena, odmahuje glavom u nevjerici.
– Prokletstvo, ili možda blagoslov, života u nadrealnim uvjetima jest to da ga prihvatiš kao normalno, kaže. Zid je bio tu, to je bila činjenica. Nekad su se u Zapadnom Berlinu osjećali kao na izoliranom otoku, ali za 25 maraka, koliko se naplaćivao prolaz, mogli su prijeći na istočnu stranu. No ekspedicije nisu bile česte jer se nisu dobro osjećali. Razlika je bila drastična i teško bi je podnosili. – Sve je bilo sivo, sve. I ljudi su izgledali sivo – govori. Neki njegovi prijatelji imali su obitelj s druge strane, on nije. Naime, nije rođen u Berlinu, nego u Donjoj Saskoj, te se tamo doselio s obitelji kao dijete.
Pravi kontrast Istoka i Zapada doživio je na maturalnom putovanju na Baltičkom moru. U istom hotelu boravila je i medicinska škola iz Istočnog Berlina, i tad su doznali kako se tamo živi. – Govorili su da gledaju zapadnu televiziju, kako žele traperice i ploče, kako nije baš sve dobro, ali onog trena kad bi im prišao profesor, promijenili bi priču i govorili kako je sve sjajno – govori Stefan. Nije dugo trebalo da se stvore istočno-zapadni parovi, pa je tako Stefan ostatak maturalca proveo s jednom djevojkom. – Držanje za ruke, malo ljubljenja, sve do odlaska kući. Nakon toga smo pisali pisma, a onda je i to pomalo prestalo – kaže. Ne, nisu se vidjeli nijednom iako su živjeli u istom gradu. Pitamo ga je li se angažirao politički ili aktivistički za vrijeme studija ili poslije.
– Rekao bih, potajice. Bio sam blizak s Amerikancima pa sam tako bio i uzvanik na govoru Ronalda Reagana u Berlinu – kaže. Uza svu normalnost života što je ipak mislio o zidu?
– Da mora pasti. Ne može nacija biti podijeljena – odgovara. Krajem listopada te 1989. bilo je jasno da se nešto valja. U DDR-u je donesen zakon o slobodi putovanja na Zapad u trajanju od 30 dana. Točnije, o mogućnosti putovanja uz putovnicu i vizu.
No trik je bio u tome da se do putovnice ni do viza baš i nije moglo doći pa je porasla frustracija građana i pojačali se prosvjedi u istočnonjemačkim gradovima. Za tu večer 9. studenog sazvana je press konferencija na kojoj je Günter Schabowski, dužnosnik ili prije birokrat iz Istočnonjemačke ujedinjene socijalističke partije, trebao smiriti ljude i strani tisak. Schabowski je priznao da znaju za “tendencije” da građani DDR-a žele na zapad i da imaju plan kako to ostvariti, a onda je pola sata držao govor u kojem nije rekao ništa. Dopisnik njemačke agencije ANSA Riccardo Ehrman, kojega su, po njegovim riječima, dobro pripremili njegovi politički izvori točno u 18.53 postavio je pitanje: “Mislite li da je bila greška što ste uveli taj zakon prije nekoliko dana’” “Ne, nije”, odgovorio mu je Schabowski, vidno uzrujan. “Koliko znam, danas je donesena odluka”, nastavio je, vadeći iz džepa papir te s njega pročitao izjavu kako građani DDR-a mogu prelaziti granicu samo uz osobnu iskaznicu. “Vrijedi li to za Zapadni Berlin?” pitao je novinar.
“Vrijedi za sve granične prijelaze.” “Kada stupa na snagu?” “Koliko znam, odmah”. Par minuta kasnije novinari su zvali redakcije i javljali vijest da je, de facto, pao Berlinski zid. Kad je to objavila njemačka televizija, Stefana je nazvao brat.
– Idemo do zida! – poručio mu je. – Čekaj, samo da uzmem čekić – odgovorio je.
Zašto čekić? – Iskreno, htio sam provocirati, napraviti show. Bio sam mlad i uopće nisam razmišljao što bi mi se moglo dogoditi. Tek kasnije sam vrtio u glavi, što da su zapucali na mene – smije se. Danas je taj čekić u muzeju Berlinskog zida. Pred zid su došli oko 20 sati i naišli tek na šačicu ljudi. – Znali smo da zid pada prije kancelara Helmuta Kohla jer je Schabowski skočio pred rudo i greškom objavio da se može prelaziti. Kohl uopće nije bio u Njemačkoj, već u Poljskoj pa se hitno morao vratiti – govori. Pitamo ga zna li gdje je tada bila Angela Merkel.
– U sauni. Jako mi je zabavna cijela ta priča – smije se. Angela Merkel tog se četvrtka, kao i svakog, uputila u saunu s prijateljicom. Znala je da se nešto događa, navijestila je i mami, ali tradicija je tradicija. Ili pak, oprez je oprez. Tek kasno navečer prošetala se gradom, vidjela da su prijelazi otvoreni, otišla na zapad i završila na zabavi s nepoznatima gdje je bilo puno piva. Cijelu noć se slavilo, nastavlja Stefan. Što na samom zidu, što po gradu. Rijeka ljudi iz Istočnog Berlina hodala je ulicama zapadnog dijela, a pred jutro se vratila kući. Po novac pa u kupovinu. – Išao bih na posao i vidio red, dug poput zmije od 300-tinjak metara. Kupovali su apsolutno sve, a posebno su ih privlačile banane. Nastala je nestašica i banana i svega ostalog – govori Stefan.
Više ne živi u Berlinu, posao i život su ga odveli u Kiehl. No kako danas vidi ujedinjenu Njemačku? – Gospodarski ima razlika, ali ponegdje još postoji i taj stari mentalitet podjele. Bit će potrebna još jedna generacija da se to prevlada – smatra. Bio je u Berlinu na obilježavanju 20 godina pada zida, još razmišlja hoće li na 30. obljetnicu. No nije li ironično, pitamo, to što se slavi pad jednog zida, dok se drugi - i stvarno i simbolički - grade? Njemačka je ujedinjena, kako i treba biti, dodaje. Snaga je u jedinstvu, dodaje i apostrofira EU kao najveći mirotvorni projekt.
– Danas je svuda po svijetu, izgleda, rješenje zid – ne bez gorčine kaže čovjek koji je simbolički srušio Berlinski zid.
