Godinu dana poslije u Ukrajini ništa nije isto. Ratne strahote izazvane ruskom agresijom zaokružile su proces učvršćivanja ukrajinske nacije i diferencijacije od ruske „bratske“ kulture. Ruski patrijarh izgubio je primat u pravoslavnom svijetu i Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi otvorio vrata prema Zapadu. Čvrst stav Moskve prema Vatikanu za Kijev više nije obvezujući. Carigradski i kijevski patrijarsi već sada naznačuju nove vjetrove između pravoslavlja i katoličanstva. Samo ta dva procesa dovoljna su da se Putinova „krvava avantura“ okarakterizira kao tektonski poremećaj u geopolitičkim odnosima. A to je samo kap u moru dubokih promjena koje su zahvatile svijet!
Novi car nije uspio u svom naumu pokoravanja Ukrajine i stvaranja „ruskog svijeta“, razbijen je mit o snazi njegove vojske, srušen brižno građen imidž Rusije kao poželjne alternative „bolesnom“ Zapadu. Nuklearna sila, unatoč atomskim bombama, više nije sila. Koji paradoks i rastakanje geopolitičke doktrine stasale na hladnoratovskoj podjeli svijeta! Geopolitički poredak, koji se već jednom popravljao nakon pada Berlinskog zida, traži novi početak. Velika šahovska ploča već se postavlja. Dok se ruski car koprca u blatnjavim bespućima, na drumovima izrovanim kišama i snijegom hladne ukrajinske zime američki i kineski mu kolege uspostavljaju novi svjetski poredak. Za njega tu mjesta nema. Ili će ga biti minimalno.
Putin je htio rat, ali ne zbog širenja NATO-a ili neprincipijelnosti američke politike i dogovora otprije tridesetak godina. Želio je rat jer je pomislio da je nepobjediv. I tu je pogriješio. Precijenio je snagu svojih armija, europsku ovisnost o njegovu plinu i svoje višegodišnje partikularne dogovore s pojedinim članicama Europske unije (čitajte, s Njemačkom), a podcijenio europsku solidarnost, američku odlučnost (koju je uspio oslabiti za vrijeme Trumpa) i, prije svega, podcijenio je Ukrajince. Zato je na svojim granicama dobio naciju stasalu u krvi, opasan ratni stroj naoružan najmodernijim oružjem. Dobio je motivirane i odlučne borce koji neće stati dok ne pobijede. I stvorio je začaran krug mržnje među dojučerašnjim susjedima, rodbinom, prijateljima.
Prije godinu dana, kad smo neposredno nakon napada na Ukrajinu izdali specijal Večernjeg lista „Ukrajina“, napisao sam kako su rusko-ukrajinski odnosi puno dublji i kompleksniji nego što se čine iz vizure oblikovane Putinovom agresijom. Nadajući se da će desetljećima bliski odnosi barem spriječiti najgora zvjerstva. Nažalost, to se nije dogodilo. Uvođenjem u rat Čečena i plaćenika pokidane su posljednje niti. Zelenski danas, ma koliko to neki na Zapadu željeli, nema ni milimetra prostora za pregovore koji bi Rusiji omogućili častan uzmak. To bi bio njegov kraj, vrlo riskantan i nekontroliran, s potencijalom da zapali ukrajinsko društvo i izazove još gori sukob.
Rat koji je prijetio da bude svjetski postao je dugi ukrajinski rat. Europa je na dulje vrijeme izgubila Rusiju, zemlju bogate kulture, velikih umjetnika i izvanserijskih izumitelja. Rusko buđenje bit će dugo i bolno. No Rusija je oduvijek trebala Europu, kao što je i Europa oduvijek željela Rusiju. Vremena nisu dobra. Ostaje nada da će proći što prije i sa što manje žrtava. U tri poglavlja Večernjakovi novinari i suradnici pokušali su što realnije sagledati budućnost Rusije i Ukrajine. Širok raspon autora i urednička ruka Roberta Bubala jamstvo su kvalitete i širokog pogleda na temu.
