Iz Državnog hidrometeorološkog zavoda RH objavili su detaljnu analizu poplave koja je pogodila Zagreb u noći s 24. na 25. srpnja u kojoj, između ostalog, stoji: “Toliki satni intenzitet kiše iznimno je rijedak događaj te se na toj lokaciji može očekivati jednom u više od 100 godina! U idućih sat vremena palo je još 18,1 mm oborine, čime je dvosatni intenzitet kiše od 77,0 mm/2 h toliko rijedak događaj da se može očekivati prosječno jednom u više od 400 godina!“.
O tome što ovo područje čeka u budućnosti i hoće li biti još ovakvih ekstremnih klimatskih pojava, razgovarali smo s Ivanom Güttlerom, klimatologom DHMZ-a.
– Iza nas je ekstreman oborinski događaj te smo na putu prema vrhuncu ekstremnog toplinskog događaja. U prvom slučaju veći je dio zapadne i središnje Hrvatske iskusio brz prolaz konvektivnog poremećaja koji su obilježile povećane količine oborine i grmljavinsko nevrijeme te je bio uspješno prognoziran dva dana unaprijed. S druge strane, prvi toplinski val ovog ljeta prostorno je i vremenski puno veći i dugotrajniji fenomen, koji pratimo te prognoziramo njegov razvoj u sljedećih nekoliko dana. Rezultati klimatskih istraživanja upućuju na povećanu učestalost većine tipova ekstremnih vremenskih događaja. Ovo predstavlja izazov za prognostičke sustave DHMZ-a i suradnih međunarodnih organizacija, no radimo sve kako bi se zajamčila sigurnost ponajprije našim građanima, a zatim i njihovoj imovini – kazao je Güttler ističući kako činjenicu da globalna temperatura zraka raste znamo iz izravnih mjerenja temperature na tisućama stanica diljem svijeta.
Ovo nije konačno stanje
– U posljednjih 100 godina riječ je o porastu za jedan Celzijev stupanj. Jedno je smanjiti ili ugrijati sobu u kojoj boravimo za jedan stupanj, no da se zagrije cijeli planet, potrebne su goleme količine dodatne energije. Izvor ovog dodatnog zagrijavanja jačanje je toplinskog zračenja koje se prirodno javlja na Zemlji jer imamo atmosferu bogatu tzv. stakleničkim plinovima. Gorenjem ugljena, nafte i plina iz kojih dobivamo većinu potrebne električne, mehaničke i toplinske energije ispuštamo godišnje milijarde tona ugljikova dioksida. Ove emisije već dulji niz desetljeća ometaju prirodne tjekove tog istog ugljikova dioksida i dovode do globalnog zagrijavanja. Kad bismo se zaustavili na ovoj razini zagrijavanja, gotovo bi se sve države uspjele prilagoditi novonastalim okolnostima. No ovo nije konačno stanje i globalne temperature zraka rastu i dalje. U načelu, postoji cilj o zadržavanju ovog porasta do 1,5 Celzijevih stupnjeva, no nažalost taj nam cilj bježi. Danas smo na putanji svijeta koji je topliji do četiri Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko razdoblje – govori Güttler.
Kad je riječ o promjenama u atmosferi, ističe, možemo govoriti o barem četiri vremenske skale.
– Na najkraćim skalama događaju se vremenski fenomeni unutar jednog ili nekoliko dana. Atmosferski vrtlozi premještaju topli ili hladan zrak, donose ili odnose vlagu u naša područja, a prate ih brzine vjetra u različitom rasponu. Ovaj dio atmosfere “napadaju” modeli za prognozu vremena i njihove rezultate svakodnevno pratimo u svim medijima te odnedavno na sveprisutnim mobilnim uređajima. Druga vremenska skala vezana je za sezone, tj. vremenska razdoblja u trajanju od tri do četiri mjeseca. Ovisno o kraju svijeta, npr. visoke temperature mora ili niske količine vlage u tlu sporo se mijenjaju te potiču određeni tip vremenskih događaja. Postoji velik interes za prognoze ovog tipa, no u našim geografskim širinama prirodna varijabilnost atmosfere dolazi do punog izražaja te je izrada uspješnih sezonskih prognoza vrhunski znanstveni izazov. Dok u sezonskim prognozama toplinskih anomalija (npr. dolazi li nam u prosjeku toplije ili hladnije ljeto?) postoje vidljivi pomaci, sezonskim prognozama oborinskih anomalija (npr. dolazi li nam u prosjeku kišnije ili suše ljeto) ne možemo biti zadovoljni. Meteorologija kao znanost u ovom području vrlo je aktivna i nisu iscrpljene sve mogućnosti. Posebnu je zanimljivost ovdje činjenica da npr. procesi s konvektivnom naoblakom u tropskom području ili procesi u stratosferi na visinama od 50-ak kilometara mogu biti prediktori stanja atmosfere pri površini. Treća je vremenska skala vezana za razdoblja od po nekoliko godina pa do desetljeća. Postoje prirodni fenomeni, tip atmosfersko-oceanska oscilacije El Niño i La Niña koje daju tempo vremenskim situacijama na području Pacifika, a izravno i neizravno mogu utjecati na vrijeme na području Europe, Sredozemlja i Bliskog istoka.
Naš je utjecaj negativan
Sve više učimo o ovim fenomenima te je ovo također izuzetno preklapajuća i atraktivna tema. Svaki pa i najmanji napredak u njihovu razumijevanju može poboljšati naše prognostičke sposobnosti. Na kraju dolazimo do četvrte vremenske skale, koja je vezana za klimu. Uobičajeno klimu promatramo kao skup vremenskih događaja i njihovu statistiku za razdoblje od 30 godina. Ako se npr. srednja temperatura zraka ili srednja ukupna količine oborine znatno razlikuje između razdoblja 1961. – 1990. te razdoblja 1991. – 2020., govorimo o klimatskim promjenama. Cilj je klimatologa rekonstruirati stanje atmosfere i klime u povijesnim razdobljima te razviti pouzdane procjene mogućeg razvoja za idućih stotinjak godina – kazao je Güttler, koji je uvjeren kako je čovjekov utjecaj na globalno zagrijavanje u 19., 20. i 21. stoljeću neupitan.
– To u davnijoj povijesti nije bio slučaj, osim na manjim prostorima, gdje bismo sječom šuma ili isušivanjem močvara mogli lokalno mijenjati klimatske okolnosti. Problem je što je naš današnji utjecaj dominantno negativan za velik broj vrsta i nas same. Prebrzom izmjenom kemijskog sastava atmosfere i njenih fizikalnih svojstava, klima postaje neprikladna za danas prisutne biološke zajednice. Vrste imaju mogućnost prilagodbe, no ne kada je njihova brzina ovoliko visoka. Neke su od zajednica vrlo osjetljive na raspon temperatura i količina oborine koji su potrebni za cijeli životni ciklus. Istodobno, naše emisije stakleničkih plinova samo su jedna od posljedica duboke i sustavne ovisnosti o fosilnim gorivima. Iako su nam fosilna goriva pomogla podignuti industriju, omogućile kretanja roba i ljudi svim medijima, donijela su svjetlost i toplinu u naše sve veće gradove i za sve veći broj njihovih stanovnika, negativne posljedice postaju izražene i dugotrajnije. Ne moramo čekati tehnologiju 22. stoljeća da bismo adresirali izvor ovog problema. Ono što je prisutno jest nekoliko procesa koji usporavaju tranziciju na izvore energije koji su održivi, ponajprije je to energija vjetra i solarna energija. Prvo, naši složeni tehnološki-industriji procesi su inertni, postoje uhodani obrasci izmjene dobara i financija te interes da se zadrži postojeće stanje. Drugo, problem je klimatskih promjena problem na duljoj vremenskoj skali, no svi smo istodobno izloženim dnevnim i tjednim ciklusima vijesti i podražaja te je pogled na dulje staze zamućen. I dalje sam uvjeren da imamo mogućnost za zdrav i održiv život ljudi, naše industrije te biosfere koja sve to podržava. Osobno vidim dio rješenja u pozivanju na odgovornost svakog pojedinca i svake industrije. Da pokušam napraviti analogiju: ne možete imati profitabilnu pekarnicu a istodobno sve prazne vreće i ambalažu bacati u spremište stanovnika susjedne zgrade te reći da ste vi dobar poduzetnik koji plaća poreze i zapošljava ljude. Dio ste troška poslovanja tako prebacili na zajednicu te vas zajednica neizravno subvencionira. Potrebne su nam gospodarske aktivnosti koje imaju holistički pristup. Za svaki kilogram sirovine i svaki kilovatsat energije moguće je u teoriji pratiti odakle dolazi i na što se troši. Tako i svaki kilogram i tona ugljikova dioksida mora postati dio redovitog izvještavanja i cijene usluge ili produkta – govori Güttler ističući kako se u Hrvatskoj fizikom, kemijom i biologijom mora bave istraživači na sveučilištima u Zagrebu i Splitu, u Institutu Ruđer Bošković te Institutu za oceanografiju i ribarstvo.
– Gledano iz kuta znanstvene produktivnosti i relevantnosti, mislim da imamo oceanografe svjetskog kalibra koji publiciraju rezultate svojih istraživanja u najprestižnijim svjetskim časopisima te su u stanju povući znatna sredstva iz različitih nacionalnih, američkih i europskih programa i zaklada. Ono što se nadam da ćemo u idućim godinama vidjeti jest jačanje operativnih mogućnosti i u smislu monitoringa i u smislu prognoza stanja mora. Oceanografija i meteorologija prirodno su spregnute grane geofizike te su na cijeni stručnjaci s razumijevanjem obaju područja – kazao je Güttler te dodao da se vrlo često susrećemo s pitanjem podizanja razine mora.
Rizik na sjevernom Jadranu
– Na srednju razinu mora utječe nekoliko procesa, među ostalim, širenje vodenog stupca zbog zagrijavanja te dotok svježe vode zbog otapanja ledenjaka i kontinentalnih ledenih masa. Također, na razini pojedine lokacije uz obalu prirodno podizanje ili spuštanje samog kopna može utjecati na relativnu promjenu u razini mora. Kada govorimo o Jadranu, vrijednosti koje nalazimo u istraživanjima promjene srednje razine mora do kraja stoljeća idu do okvirno jednog metra. Čak i u slučaju nešto manjeg porasta od 20-ak centimetara, dijelovi gradova i aktivnosti uz obalu bit će ugroženi. Također, ekstremni atmosferski događaji u kombinaciji s lokalnim oscilacijama Jadrana, plimom te srednjim porastom razine mora, dovode do dodatnog povećanja rizika, posebno u najsjevernijim dijelovima Jadrana. Ovo govorim ponajprije iz perspektive klimatologa, no za svaki od navedenih procesa imamo u Hrvatskoj izvrsne stručnjake u gore spomenutim institucijama – govori Güttler ističući kako se puno govori o klimatskim promjenama jer se može pratiti niz uzroka i posljedica te utjecati na njihovo usporavanje pa, u konačnici, i na zaustavljanje i vraćanje okolišnih indikatora u prihvatljive raspone.
– Zemlja je, slikovito rečeno, živ i hirovit planet i siguran sam da ćemo uvijek imati različite okolišne izazove. Znanost nam je ovdje prijatelj i alat kojim možemo objektivno prikupljati i obrađivati okolišne informacije, no u jednom trenutku neke od sustavnih problema kao što je ovisnost o fosilnim gorivima moramo dubinski riješiti i zamijeniti ih dostupnim, jeftinijim i manje problematičnim izvorima energije – zaključuje Ivan Güttler.
